Nemam tačne podatke.
Zapisujem: kao kada sedneš da odmoriš. Sve je dobro.
Samo zapisujem.
Jutarnji susret na kapiji:
Buđenje i pokušaji sećanja. I počinjanja. Svakoga jutra treba se setiti šta je kafa, a šta med. Kako primiti mlaz vode u šake i prebaciti je na lice. Koja boja ide uz koju notu dana: koji se otvara. Kako osloviti vozača koji te ne propušta na semaforu ili pešaka koji je izleteo
........ prolaznici: poznajem li ...............
- Doručak?
- Ja ne doručkujem!
- Možda pomorandža? I malo crnog hleba i mladog sira?
- Pa....... može.
- Kako bi izgledalo tvoje jutro?
- Rosa! Izumeti sakupljača neophodnog: da preko noći smišlja za nas i ujutru servira: svakom njegovu kap.
- Bistro i dovoljno.
- A opet: moraš probuditi sve svoje, da bi umeo da je iskapiš.
Dobar dan:
- Našao sam je! Imala je samo nekoliko trenutaka. Pred kraj smo trčali. I stigli. I uspeli da ostavimo jedan: za sledeći susret. Taman toliko da se prepoznamo.
- To nije lako.
- Nije. I jeste. A ako ne bude: obećala je da će u okolini uvek biti par crvenih balona.
Večeras?
je tako mirno. Nemam dovoljno toga što je potrebno, i ne obazirem se. Znam da će mi pomoći ono što nikome ne treba. I da ćemo napraviti nešto što će svi želeti.
I, znate, uopšte nisam želela o ovome da pišem: danas. Imala sam teze za lament nad uništenim: nečim. Ali sam u gutljajima čaja i mirisu trešanja, po sećanju, osetila da nije to.
Koristim priliku da se zahvalim svima koji su ozbiljno shvatili: sve što Jeste. Njihovom zaslugom Jeste opstaje: ovoliko.