Autor: Rodoljub Šabić
U subotu je kod Terazijske česme pod nazivom „Skockajte budžet", trebalo da bude održan jedan zanimljiv „heppening". Nevladine organizacije Pro Koncept i BIRN Srbija želele su da zainteresovanim građanima daju mogućnost da ubacivanjem odgovarajućih listića u 25 kutija koje su predstavljale definisane prioritete rasporede 656 milijardi dinara, odnosno iznos budžeta Srbije. A po okončanju akcije rezultati bi bili objavljeni i stavljeni na raspolaganje zvaničnim kreatorima budžeta. Prepoznatljiv cilj akcije je bio to da se, bar na simboličan način, svi a pogotovo odgovorni podsete na trendove na kojima se u demokratskom svetu zasniva unapređenje budžetskog procesa, na potrebu ukljičivanja što šire javnosti u proces kreiranja i pogotovo kontrole trošenja novca iz zajedničke kase. Nezavisno od destimulativne atmosfere koja nas okružuje i koja stalno provocira razmišljanja o (ne)smislu svega i svačega bar kod mene ovakve akcije izazivaju simpatije i kad i kako mogu uvek ih podržavam.
Ipak, uz sve simpatije, nasmejao sam se kad sam čuo da, zbog kiše, „skockavanje budžeta" nije održano. Nisam licemeran, stvar je u tome da su „podršku" akciji u vidu svog prisustva bili najavili i mnogi predstavnici vlasti uključujući i neke, sa stanovišta kreiranja i trošenja budžeta, najvažnije, kao što su npr. čelnici skupštinskog Odbora za budžet ili Ministarstva finansija, što me je podsetilo na, takođe, ne mnogo davna događanja, početkom leta, povodom predlaganja i usvajanja Zakona o budžetskom sistemu. Zakon je bio pripremljen bez ikakvog učešća javnosti, a od većeg broja dobrih, upotrebljivih amandmana koje je podnela grupa NVO specijalizovana za kontrolu budžeta, Ministarstvo finansija nije prihvatilo ni jedan jedini, svi su odbačeni. Povodom toga sam, kao Poverenik za informacije, morao javno oceniti da je odnos predlagača prema pravima javnosti najblaže rečeno teško razumljiv. Ne samo zbog potpunog izostanka javnosti u pripremanju ovog izuzetno važnog sistemskog zakona već, što je mnogo bitnije, zato što se odnos sadržine predloga zakona prema pravima javnosti najbolje mogao opisati kao - ignorantski. Ne samo što nisu predviđeni nikakvi mehanizmi uticaja javnosti na planiranje i trošenje budžeta nego u tekstu Zakona bukvalno nije bilo moguće pronaći čak ni samu reč javnost. Nekakva „gužva" je napravljena, ali ipak jedini rezultat reakcije Poverenika, amandmana grupe NVO i podrške nekih poslanika bio je samo to da je u članu 4. Zakona u kome se nabrajaju principi budžetskog sistema pomenut i princip javnosti. Samo pomenut i gotovo.
Ideja, da družeći se sa građanima, „opušteno", u veselom igrokazu i pred TV kamerama svoju „privrženost" prema pravima javnosti „potvrđuju" i ljudi koji su imali i svesno propustili priliku da to učine na ozbiljan način, nije mi bila ni malo simpatična. I zato me je „ideja" da je sam „prst božiji" u vidu kiše s neba to sprečio, nasmejala. Naravno, samo na trenutak.