You can talk to us now
you can search for a while
when you're rumbling around ...
Najavljujem je s malo, malo izmenjenim tekstom pesme koju ona voli.
Dragi prijatelji, večeras nam priča darkonduty.
U jesen 2006. godine prvi put sam pogledala suvremeni rumunjski film. Bio je to jedan od onih izbora utemeljenih na principu eliminacije koja se, barem kad je u mom slučaju riječ, orjenitira opozitno ‘većim’, razvikanijim i srednjostrujaškim naslovima. Takva se logika sama po sebi nametnula tijekom godina hodočašćenja festivala bilo koje vrste a posebno filmskih jer u okviru idealne kombinacije vrijeme/novac/koncentracija uvijek nešto nedostaje. Zato je na Četvrtom ZFF-u odluka pala na ono što mi se u tom trenutku učinilo nekako nepoznatije i nedostupnije ( čisto u komercijalnom smislu). I tako je kupljena karta za noćnu premijeru ’12:08 Istočno od Bukurešta’ Corneliua Porumboiua. Da budem potpuno iskrena, tada nisam očekivala bog zna što iako je u katalogu istaknuto da je film jedan od kanskih laureata. Samo sam se nadala da ću donekle osjetiti i upoznati kako ‘dišu’ ‘oni drugi’ iz, geografski gledano, skoro pa susjedne a s druge strane vrlo daleke i, u neku ruku, egzotične zemlje.
Taj prvi susret sa jednom ‘modernom’ rumunjskom tragikomedijom bio je za mene pogodak u sridu i pravo iznenađenje festivala (koje nije premašila niti simpatična (u odnosu na rumunjsku light komedija) Little Miss Sunshine). Na vlastito zadovoljstvo, nedugo nakon festivala u ruke mi je došla kopija još jednog izvrsnog naslova izniklog na zgarištu socrealizma. Bilo je to djelo koje, paradoksalno prevladavajućoj emociji koja se provlači njme, nikoga nije ostvaljalo ravnodušnim. Smrt gospodina Lazarescua pokazala se kao još jedno ugodno iznenađenje iz bivšeg Istočnog bloka.
Iako su oba filma usmjerila pažnju na zanemarenu i naoko talentima siromašnu exkomunističku sredinu, nitko nije mogao predvidjeti da dva intrigantna i odlična naslova neće ostati isključivi i izvanserijski bljeskovi do tada gotovo nepostojeće i vrlo skromne nacionalne kinematografije. U godinama koje su uslijedile, nekim su čudom iz takve sredine, kao na pokretnoj traci, redovno nicali nadprosječno kvalitetni filmovi svjedočeći o novoj generaciji filmaša čije su aspiracije i sistematika rada te osnovne odrednice kojima su se rukovodili podsjetile na revolucionarni pokret mladih francuskih filmaša krajem pedesetih godina prošlog stoljeća. Zbog toga je pokret ( ako se o njemu na takav način može polemizirati) dobio naziv rumunjski novi val.
Ono što u većoj ili manjoj mjeri odlikuje suvremeni rumunjski film stilske su komponente i postupci koji nisu nikakva novost niti u tehničkom niti u sadržajnom pogledu. Riječ je o silom prilika nametnutim okvirima djelovanja (nedostatak financijskih sredstava) unutar kojih su rumunjski filmaši uspjeli vješto izgraditi potpuno prepoznatljiv stil. On se ogleda u naturalističko-dokumentarističkom pristupu igranom filmu, dugim i statičnim kadrovima te ‘snimanju iz ruke’. Na taj način lako se stvara privid svakodnevnog i običnog, a upravo su protagonisti većine filmova obični ljudi i njihove nimalo spektakularne egzistencije. Također se upotrebljavaju prirodni, ‘zatečeni’ izvori svjetlosti te autohtoni zvukovi ambijenta koji pojačavaju dojam iskrene, nenametnute i potpuno prirodne estetike. Filmsko skladanje je potpuno zanemarena kategorija pa na platnu postoji isključivo ona glazba koju proizvode radioprijemnici ili orkestralne trupe u najčešće grotesknim i farsičnim scenama.
Upravo je i takva jedna trupa iskorištena u intermezzu interakcije između gledatelja i studijskih gostiju u ’12:08 Istočno od Bukurešta’. Ta Porumboiueva politička komedija o godišnjici pada zloglasnog diktatora režirana je gotovo u cjelosti kao televizijski talk show koji baca novo svjetlo na suhoparne povijesne fakte i općenito sve ono što većina ljudi moje generacije koja je odrasla Zapadno od Bukurešta pretpostavljala o rumunjskoj revoluciji. Smjestivši većinu radnje u jednom prostoru, Porumboiui je njenu ritmiku i atmosferu izgradio na odličnim dijalozima između glavnih protagonista u kadru – zajedljivog part-time Djeda Mraza Piscocija, profesora povijesti i okorjelog alkoholičara Manescua te voditelja showa, ujedno i vlasnika lokalne tv postaje. Iako na prvu ruku priča izgleda preobično i vrlo jeftino, na momente čak i šlampavo, što film više odmiče, namjera režisera i genijalnost scenarija bivaju očitije. Kako obično u životu i televizijskim forumima biva, diskusija se u jednom momentu zatiče na ‘skliskom terenu’ i kreće neočekivanim, ‘krivim’ smjerom gdje su u epicentar gurnute različite osobnosti glavnih likova nadopunjavajući se u nimalo lagodnoj raspravi o tom sudbonosnom danu otprije 16 godina. U takvoj gotovo do apsurda dovedenoj situaciji, fokus je sveden na izvrsne glumačke izvedbe koje se ogledaju u mimici, gestama i načinu komuniciranja, odnosno način na koji je nešto izgovoreno. Bez njih bi sama ideja teško mogla biti uspješno realizirana.
Takav dojam, kao da su sve karte uspješnosti filma kao cjeline i priče koju pokušava prikazati potpuno uložene na stranu glumaca lako je steći i nakon gledanja ‘Smrti gospodina Lazarescua’. Naravno, riječ je samo o početnoj zabludi. U svojoj drugoj dugometražnoj drami, odnosno prvom filmu kojeg je uspio snimiti nakon hvaljenog kratkometražnog dobitnika Zlatnog medvjeda 2004. godine u Berlinu, ‘Kava i cigarete’, Cristi Puiu je uspio snimiti jedan od najboljih ( ako ne i najbolji) rumunjski film svih vremena. Inspiriran vlastitom životnom sudbinom koja ga je u jednom momentu primorala da na svojoj koži osjeti sav apsurd zdravstvene birokracije Puiu je napisao priču o nesretnom ostarjelom alkoholičaru kojeg vlastita nebriga pa zatim sporost i apatija drugih odvodi u smrt. Studija je to zanemarenom pojedincu izgubljenom u labirintu ravnodušnosti okoline, bolničkih hodnika i medicinskog osoblja, Puiu pokušava ispričati komično iako je riječ o krajnje sumornom, deplasirajućem i mučnom događaju. Malo je takvih filmova ( poput Kovačevićevog ‘Balkanskog špijuna’ ) koji omogućuju gledatelju da na gotovo neopterećen i u neku ruku ‘zabavan’ način urone u društveno/socijalnu patologiju koja prema površini izranja polako, pa njenih zastrašujućih razmjera postajemo svjesni tek na kraju. Puiu uspjeva prizvati kafkijanske duhove u dehumaniziranoj okolini čija bi djelatnost trebalo počivati na suosjećanju i brizi za nemoćne. U takvom svijetu empatije nažalost nema, a oni koji bi trebali preuzeti odgovornost na sebe lišeni su te obveze.
O ostalim naslovima uskoro u nastavku....