Gost Autor: Rejlem
Maltene nikad do sad se nije desilo da potpuno budem zadovoljan onim sto sam video na FEST-u. Uvek bih izbor filmova za gledanje sacinio od proverenih rediteljskih imena, sa dodatkom recimo jednog filma o kom nista ne znam, ali intuitivno osecam da bi moglo da bude dobro. I uvek bih negde omanuo -- nekad bi ‘proverena’ imena izbacila neko da izvinete njesra, a nekad su i eksperimenti sa nepoznatim autorima bili neuspesni. Poslednja 2 promasaja koja su mi u glavi su neki kineski film, ni naslova mu se ne secam, gde se sve vrti oko nekih slamova koji ce biti potopljeni nakon sto se napravi velika brana na Jangcekjangu, glavni junak nesto baulja sat i po ili duze vamo-namo, sve mrtvo i sivo, a ja i draga u teskoj borbi sa prirodnom potrebom da se zaspi (film je isao u poslednjem vecernjem terminu). U toj borbi sam na svu srecu poklekao -- lagano sam zakrnjosao poslednjih pola sata. A poslednji promasaj se desio pre 2 godine. Balabanov i “Cargo 200″ . Nikad nista bolesnije nisam video. Toliko je bilo gnusno, da je prosto dalo novu dimenziju pojmu izivljavanja i mucenja ljudi. Ko je gledao, zna o cemu pricam. Odmah posle filma sam za vjeki vjekova zavrsio sa Balabanovim. Bio je to prvi i poslednji susret sa njim.
Dopadljivo
Pre 2 godine, na FESTu 2008, ponovo smo se susreli sa starim znancem Angom Lijem. Draga i ja pasionirano pratimo njegov rad od davnih tajvanskih dana, Klopa pice covek zena i Svadbeni banket . Tokom 90ih je napravio neverovatnu setnju kroz teme i zanrove -- Jane Austen , savremena drama , pa western , i rastao je iz filma u film, da bi vrhunac dostigao sa Pritajenim tigrom.
Strip na tradicionalni kineski nacin, fantasticno. Kad se Zhang Ziyi na kraju bacila u bezdan, film me je potpuno zveknuo, onako do kraja.
Kad se napravi nesto tako dobro, za ocekivati je bilo da ce doci do izvesnog pada, ali ni na kraj pameti nam nije bilo da ce Ang Li poceti beslovesno da arci i traci svoj talenat, prvo veoma bledom adaptacijom stripa o Hulku, a na zalost i sa Brokeback Mountain. Od Broukbeka se mnogo ocekivalo, najavljivan je nekako mesecima unapred kao nesto sto ce maltene pomeriti granice, s obzirom na temu... I kad smo ga pogledali, takodje na FESTu pre nekoliko godina, prva pomisao je bila -- ovo je neubedljivo. Nisam znao u pocetku na koga to da svalim, na reziju ili Ledzera i Gilenhola. Posle par dana mi se iskristalisalo da nesto opet nije bilo u redu sa Ang Lijem. Prosto, kroz ceo film nisam osecao istinitost. Jedini trenutak koji me je zaista pomerio je ono kad Gilenhol prebira po Ledzerovim stvarima kod njegovih roditelja. Premalo za preko 2 sata.
Elem, Ang Li se pre dve godine vratio u punoj snazi, sa pricom ponovo iz kineskog miljea, filmom Pozuda, oprez.
Doba japanske okupacije, kineski kvislinzi i pokret otpora, i opsesivan, bolan odnos glavnih junaka koji su na dve razlicite strane, ali neraskidivo povezani. Njihova veza je brutalna, razarajuca, i Li je prica ubedljivo, istinito.
O novom Lijevom filmu Taking Woodstock
nisam nista znao unapred, prosto me Lijevo ime povuklo da kupim karte. Prica smestena u zabiti po imenu White Lake, u drzavi Njujork. Glavni junak, Eliot, preko godine student u Velikoj Jabuci, preko leta se upinje da spase od propadanja rupcagu od motela koju vode njegovi roditelji, tj. prakticno samo majka (izvanredna Imelda Staunton). On svakog leta, kada je na raspustu, organizuje neka desavanja u mestu, a posto je i predsednik nekog mesnog odbora, sam prakticno izdaje dozvole za ove hepeninge. U motelu, tj. u stali pored motela, smestio je te 1969. hipi pozorisnu trupu. Istovremeno, dozvola za vec najavljeni festival, koji je trebalo da se desi u Vudstoku, je povucena od strane tamosnih lokalnih vlasti, i Eliot dolazi na ideju da ponudi organizatorima da dodju u White Lake. Sve dalje je istorija.
Film pretezno prati zbivanja oko Eliota, njegove porodice i motela, i to cini sa mnogo sarma, uverljivo, duhovito. U toku celog hepeninga, Eliot ce vrlo malo vremena i provesti na njivi na kojoj je festival odrzan, ali ce mu se iskustva odande urezati u sistem. Medjutim, taj deo filma mi je nekako ostao nedorecen, a istovremeno i scenaristicki otegnut i nategnut, tako da je film u drugoj polovini bio nekako neujednacen. Ako se usredsredimo samo na Eliota i njegove, deo koji je dobro pokriven, rekao bih da je film za svaciji ukus. Necu da upadnem u zamku da vam pricam dogodovstine u detalje, nadam se da ce ovo stici i na regularni repertoar ovo malo bioskopa sto nam je ostalo nakon zlocinackog unistenja Beogradfilma od strane gradskih otaca. Cetvorka.
Furiozno
Braca Koen su pod svetla reflektora dospeli davne 1984, sa briljantnim prvencem "Blood simple".
Tokom cetvrt veka na terenu imali su uspone i padove (Oh brother sa Klunijem, pa i No Country, gde da nema Bardema i Tomi Li Dzonsa tesko da bi mogli da se prisetimo bilo cega bitnog), ali su se najbolje snalazili u finoj mesavini mracne, cesto turobne, price prozete vinjetama na koje ne mozete izdrzati a da vam se ipak ne nasmeje brk. Takav je bio Fargo , donekle i Barton Fink i Covek koji nije bio tamo . A o kultnom statusu Velikog Lebovskog, u kom je koncept antijunaka doveden do savrsenstva, ne treba ni trositi reci. Hajmo malo na kuglanje.
Koeni su odrasli u mestu St. Louis Park, zapravo predgradju Mineapolisa, u jevrejskom domacinstvu, u naselju pretezno naseljenom Jevrejima. I otac i majka univerzitetski profesori. U slicno okruzenje smestili su i glavnog junaka njihovog novog filma "A serious man", profesora Larija Gopnika (odlicni Michael Stuhlbarg).
Mali covek u svakom pogledu, snishodljiv, cesto neodlucan, popustljiv, okruzen jezivom, do iznemoglosti razmazenom decom, koji ocekuje da bude izabran za redovnog profesora na svom pretezno jevrejskom fakultetu. Deca mu idu u jevrejsku skolu, a zena mu saopstava da se spandjala sa njegovim dobrim prijateljem. Sa njim mesecima u stanu zivi brat koji razvija neke matematicke modele i ne radi prakticno nista. Zena i prijatelj mu objasnjavaju da je potrebno da se iseli iz kuce...i ovde cu naravno stati sa pricom. Crna prica o potonucu glavnog antijunaka iz crnog u gore, pracena podsmehom i crnim humorom kroz ceo film, je zapravo prateci dekor za ono glavno. Braca Koen se beskompromisno, a saljivo i dobronamerno, obracunavaju sa zatucanoscu i gluposcu u svojoj etnicko-verskoj zajednici. Pratite kad budete gledali film tu gradaciju kako glavni junak, trazeci spas iz bezizlaznog zivota, trazi savete od vise rabina. Uvodna i zavrsna sekvenca filma daju celoj stvari potpuno zaokruzen smisao. Stojimo pred buducnoscu i ne znamo sta nas je snaslo. Petica kao vrata, jedan od najboljih radova brace Koen. Draga i ja smo nesto komentarisali kako bi ovakav film bio potreban i nama, Srbima. I svakom narodu verovatno.
Istinito
O filmu "Fish tank" (rezija Andrea Arnold) nisam znao apsolutno nista, osim onog sto je pisalo u programu FESTa, nagrada zirija u Kanu, BAFTA za najbolji britanski film, zena reditelj. Ovo mora da je dobro.
Mia, neprilagodjena, poludivlja 15-godisnjakinja, tesko se uklapa sa bilo kim, zivi u nekom Nyerere Estate-u u Eseksu (blokovska gradnja i soliteri u Engleskoj odmah asociraju na tezak cemer), sa mladjom sestrom i majkom koja je svakako mladja od mene, besna na svoj zivot, sudbinu i cerke. Mia zeli da napusti skolu i bavi se plesom, uglavnom R&B. Majka se smuva sa tipom...Da stanemo ovde. Naziv filma je inspirisan jednom od kljucnih situacija iz filma, koja se odvija u jednom vestackom ribnjaku, i koja je varnica koja ce kasnije rasplamsati celu pricu. U toku filma jasno je kuda put vodi Miu, i kakav ce epilog imati odnosi u kucnoj zajednici mama+sestra+Mia+mamin tip, na trenutke se uvlaci strepnja da ce doci do potpunog ponora...Sve ovo Andrea Arnold slika vrlo realisticno, cesto sa kamerom iz ruke, sa relativno kratkim kadrovima. I osnovni utisak je da je ovo sve potpuno pravo, istinito, autenticno, zivotno.
Mlada Katie Jarvis u ulozi Mie dominira, i deluje potpuno prirodno. I onda mi djavo nije dao mira nego sam se obratio vikipediji. Ono sto sam tamo saznao me je oborilo, i shvatio sam zasto je film bio toliko dobar. Andrea Arnold je otkrila Kejti, koja nikad pre toga nije glumila, videvsi je kako se svadja sa deckom na ulici u gradu Tilberiju, u Eseksu (estuar Temze). Radnja filma se odvija u Eseksu, delom u Tilberiju. Film je sniman hronoloski, i scenario je dostavljan glumcima parce po parce, tako da sami glumci do kraja nisu znali sta ce se dogoditi sa likovima. Sama Kejti je napustila skolu jos pre nego sto je dobila ulogu. I jos kao slag, Kejti se porodila 2009, u 18oj godini. Preplitanje stvarnosti i fikcije, iz koje je Andrea Arnold izvukla maksimum. Desetka.
Neopterecujuce
Prvi susret sa Kenom Loach-om mi je bio u cetvrtak u 22.00 u SC.
Neverovatno, ali nisam do sad pogledao ni jedan njegov film, mada sam znao za njega, pre svega za njegov politicko-socijalni aktivizam. Bilo kako bilo, sama cinjenica da se film zove Looking for Eric, a da u njemu glumi Eric Cantona, bila je dovoljna da mi ispovrne 2*300 dindze iz dzepa. Nismo zazalili, kao verujem ni niko ko je sinoc bio na projekciji. Odlicni Steve Evets tumaci postara Erika, kome je zivot potpuno u qrtzu, teska depresija, sa njim su sinovi od druge zene koja ga je davno ostavila, ima cerku iz prvog braka i unuku, a prvi brak je sam svojom gluposcu razrusio, iz bog toga se zdere ceo zivot. Strast mu je bila fudbal, Manchester United i Eric C. Ima super ekipu prijatelja iz postarsko-navijacke branse. Vizija Erica C. mu kroz film pomaze da izadje iz tegobe. Za ostalo -- pogledajte film. Fina, topla, ne potpuno opustajuca, ali pozitivna, rediteljski dobro izvedena prica. Erik C., koji je i koproducirao film, daje filmu finu, zayebantsku crtu. Cetvorka, prijatno za gledanje.
Epilog
Prosla je radna nedelja, a i ovaj prokleti petak!!!