Društvo| Kultura| Moj grad| Religija

Šumadijski talibani

alexlambros RSS / 04.03.2010. u 21:41

AleXandar Lambros

Pošto unakaženim gradskim jezgrom sada dominira vladičansko utvrđenje sa sedam bezbednosnih kamera, red je i da na ulazu u grad stoji svedočanstvo talibanske kulturne politike lokalne vlasti. Predlažem tablu - „Dobrodošli u džamahiriju. Pravoslavnu. Šustikle na glavi (vehabije) sto i kusur kilometara južnije".

Kako stvari stoje Kragujevac će uskoro dobiti spomenik u vidu 17.3 metara visokog krsta koji će, prema najavama, biti postavljen na ulazu u grad, na kružnom toku raskrsnice „Petrovac".

Ostaviću po strani onu argumentaciju da su vremena teška te da bi se taj novac (suma predviđenja za taj grandiozni spomenik se, za sada, drži u tajnosti) mogao pametnije potrošiti. U gradu gladnog života, sigurno da bi mogao. U ovoj zemlji, izuzev možda u vreme Stefana Uroša Prvog, Milutina a zatim i despota Stefana, nikada nije bio trenutak za kulturu i uvek su se imale preče potrebe. Da je argumentacija o „prečim potrebama" prolazila svaki put, sva je prilika da danas ne bismo imali nešto preterano od kulturnog nasleđa da se podičimo. Ostaviću po strani i onu čudnu argumentaciju pristalica ovog projekta o promovisanju „hrišćanskih vrednosti" (ukljućuju li se tu i temeljno prećutkivana mizoginija, licemerstvo, homofobija, skromna pamet u vidu pozivanja na svekoliku zemaljsku mudrost samo jedne knjige?) naspram vrednosti sekularnog humanizma u jednoj evropskoj državi 21. veka.

Možda, imajući u vidu novije kragujevačke spomenike među kojima je džinovska lizalica sa hrišćanskim gremlinima kojima se, čini se, hitno ide u toalet, na platou ispred robne kuće, svakako bez konkurencije kad je o bizarnosti i jadnim estetskim standardima reč, odluka gradske vlasti da podigne džinovski krst, ne bi trebalo da čudi. Budući je ovdašnja vlast idejno u okvirima srednjeg veka džinovski krst kao nadahnuće za javnu spomeničku skulpturu ne iznenađuje previše. Problem je u tome što danas, u 21. veku, estetska dostignuća srpskog 13. veka, ostaju još uvek van domašaja današnjih ktitora.
Dajem sebi slobodu, a na osnovu onoga što se u gradu od dolaska, nazovi demokratske vlasti, ima videti, da blanko ustvrdim da će Kragujevac, najavljenim podizanjem krsta, dobiti još jedan ožiljak na svom izmrcvarenom urbanom tkivu.

simboličan centar grada
simboličan centar grada
Kragujevac nema nijednu bioskopsku dvoranu. Za neupućene, govorimo o prvoj srpskoj prestonici posle Turaka, u kojoj danas živi preko 200.000 stanovnika među kojima je više hiljada studenata. Ako je film najpopularnija, najkonzumiranija i, uz popularnu muziku, najdostupnija umetnička forma današnjice, čovek ne može a da se ne pita šta se onda mladim Kragujevčanima nudi kao zabava i kultura. Prvi bioskop koji im stoji na raspolaganju, ako požele da odgledaju film uz kvalitet i doživljaj kakav ne može da ponudi kopija skinuta s interneta, nalazi se u Kraljevu. Vrhunac ponude grada Kragujevca, kada je reč o potencijalno kulturno najaktivnijem delu stanovništva, a to su studenti i sredovečne generacije, ovde, ko i svuda u svetu, jeste gostovanje neke nove nade „Grand" produkcije u klubu „Casino" koji je, gle simbolike, ispostavilo se, u vlasništvu mnogo pominjanog narko bosa.

I taj se kulturološki mrak, da se ne lažemo, vidi svuda i na svakom koraku.

Grad je sve ružniji i ubrzano juri do tačke bez povratka, tj. do trenutka kada ga ni tim najprobranijih svetskih urbanista i arhitekata više neće moći da spase. Kakve to veze ima sa kulturom i kulturnom politikom gradske vlasti? Vrlo jednostavno - verujem da bi tu očajnu situaciju primetio još neko od stanovnika ovog grada, a ne samo ljudi iz struke, da postoji minimum neke estetske osvešćenosti. A gde i kako da je mladi Kragujevčani steknu?

Amidžin konak
Amidžin konak
Nedavno sam u gostima imao stranca. Budući sam ga prethodno upoznao sa sažetom istorijom grada, poželeo je, prirodno, i da vidi nešto od znamenitosti prve srpske prestonice, grada „of many firsts". Trudeći se da, koliko god je to moguće, ignorišem blato i prljavštinu, odveo sam ga najpre da vidi staru Miloševu crkvu gde nas je dočekao nadrndani poslužitelj, il kako se već zovu ti čuvari crkava, i mog gosta namrgođeno opomenuo da „fotografisanje u crkvi nije dozvoljeno bez blagoslova vladike". Valjda da se od blica ne oštete sve one renesansne i barokne dragocenosti. A obzirom da broj stranaca koji na godišnjem nivou posete Miloševu crkvu, moguće je, prevazilazi brojku od 2 (i slovima dva), fotografisanje njenog enterijera moglo bi ozbiljno da joj naškodi.

Kad smo već bili tu, pokazao sam mu i prvu srpsku skupštinu (nigde obeležja, natpisa, bilo čega, a kamoli neke postavke unutra, liči na napušteno stovarište), a zatim se uputismo mostom preko mrtve Lepenice, da mu pokažem Amidžin konak. Zbog čega taj gradski arhitektonski biser (balkansko orijentalni stil), inače pod zaštitom države, služi kao pisoar seljacima sa pijace preko puta, svom cenjenom gostu nisam umeo da objasnim.

kuća kneza Mihajla
kuća kneza Mihajla
Pošto mu pokazah kuću kneza Mihajla, produžismo u Narodni muzej u istom dvorištu. Budući sam znao kakve vredne i lepe eksponate muzej poseduje (vredna kolekcija srpskih slikara prve polovine 20. veka, te nekoliko slika italijanskih i holandskih majstora iz 17. i 18. veka), polagao sam poslednje nade da ovu sramotnu turu po Kragujevcu nekako povadim. Bili smo srdačno dočekani od strane dvojice muškarca na ulazu i ja sam se, naravno, pravio da je u pitanju poslovična predusretljivost i ljubaznost mojih sugrađana a ne činjenica da su se ovaj Robinson Kruso i Petko, ozarili posle višenedeljne potpune izolacije - poseta Narodnom muzeju, u ovom gradu beleži istu cifru ko i broj sveštenika SPC koji izdrže uskršnji post. Osoblje čak nije htelo da nam naplati ni, inače simboličnu, ulaznicu od 100rsd. Da su nam je naplatili, verujte mi da bih na izlazu tražio da mi vrate novac, pa nek je suma i sto puta simbolična. A možda bih tražio i odštetu za duševne patnje.

Prošetali smo, ne uspevajući da sakrijemo, ja sramotu, on zaprepašćenost, sablasnom galerijom sljuštenih i po ćoškovima buđavih zidova, na kojima su tužno visile slike u polurazvaljenim ramovima. Delovalo je kao da su eksponati osuđeni na smrt vešanjem. Toliko su tužni da ih zaobilaze i lopovi u, inače, lopovskom gradu. Kragujevački Narodni muzej lakše je opljačkati nego bilo koju gradsku trafiku.

Obilazak se nastavio pored zgrade Prve kragujevačke gimnazije do Saborne crkve. Sve skrećući pažnju svom gostu na skladnost siluete glavne kragujevačke bogomolje, pokušavao sam da, nekako, ne primeti onu vulgarnu mermernu tvrđavu od eparhijskog dvora koja ne samo što je okupirala crkveno dvorište već i čitav centar grada. Uzalud.

- „What is this building over there?" - skretao je radoznali pogled moj gost.
- „It's bishop's palace" - mumlam ja, ubrzavajući ka ulazu u crkvu.
- „Why does it have seven security cameras?" - opet će moj gost.
- „Have no idea, really" - odgovaram mrzovoljno.

Zaista, zašto eparhijski dvor ima sedam bezbednosnih kamera? Fale još samo džakovi sa peskom i sasvim će da liči na američku ambasadu u Tunisu.

Miloševa crkva
Miloševa crkva
Pošto smo razgledali freske u crkvi, odlučili smo da je vreme za pauzu i kafu. Kako nisam mogao da se setim nijedne autentične kafane u gradu (ne, Kragujevac nema celinu sličnu Skadarskoj ulici u Beogradu, tačnije, Kragujevac nema nikakvu celinu sličnu bilo kom gradu koji drži do sebe i svoje prošlosti), ubedio sam gosta da je najbolje da odemo kući i tamo pijemo kafu. Preskačući bare i gomile blata kraj jednog od nekoliko kragujevačkih Skadra na Bojani (TQ Plaza) na putu ka kući, stigosmo pre pljuska. Spas. Moj je gost ostao u uverenju da zbog kiše nije stigao da vidi sve što je imalo da se vidi. A zapravo je video sve.

Eto, to je Kragujevac ... Prva prestonica oslobođene Srbije. Urbanistički haos, štroka i blato, sa razvaljenim, ižvrljanim a u nekim slučajevima (pomenuti Amidžin konak) i doslovno ispišanim znamenitostima.

I, da se sad navratim na početak priče - na najavljeno podizanje ogromnog krsta. Kragujevac ih već ima dva - jedan krajnje simpatičan iz vremena pre svetskog rata, koji obeležava simboličan centar grada. I jedan mermerni, besmislen i vulgaran, iz vremena prvog mandata aktuelnog gradonačelnika. Ako nam valja, ko što nas istorija umetnosti uči, da o ktitorima sudimo po delima koja su naručili, smatram da je svaki dalji komentar izlišan. Biće to novi simbol grada, objašnjavaju nam. Dakle, ne zdanje opere, recimo, ne ni neka lepa fontana, ne ni neka zgrada (zatvoreni bazen isprojektovan od strane Santjaga Kalatrave, zanosi me mašta), ne ni botanička bašta ili nešto krajnje očekivano kao što je etno selo toliko pominjane i srcu nam drage tradicionalne šumadijske arhitekture, već džinovska krstača. Priznajem, ipak, da ima neke doslednosti i simbolike u ovim estetskim namerama, ma koliko vulgarne bile. Već dve decenije krst među silikonima predstavlja estetska načela ove nacije. Ovo je samo monumentalizovana verzija tih stremljenja.

vladičansko utvrđenje
vladičansko utvrđenje
Pošto unakaženim gradskim jezgrom sada dominira vladičansko utvrđenje sa sedam bezbednosnih kamera, red je i da na ulazu u grad stoji svedočanstvo talibanske kulturne politike lokalne vlasti. Predlažem tablu - „Dobrodošli u džamahiriju. Pravoslavnu. Šustikle na glavi (vehabije) sto i kusur kilometara južnije".

Šteta što grad ne natkriljuje kakvo veće brdo poput Glave šećera u Rio de Žaneiru. Sad kad ima svoje favele nekako bi, sa džinovskim krstom na brdu, grad konačno dobio makar jednu zaokruženu celinu.

Srećom te su svi rimski lokaliteti na bezbednoj udaljenosti od srca Šumadije. Bojim se da bi ta paganština prošla ko Bude u Bamijanu.
 

pogledati i:

1. Od malog grada u džinovsko selo

2. Karagovindža i dalje

3. Spomenik lizalici u srcu Šumadije

Atačmenti



Komentari (107)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

marija.mt marija.mt 19:16 05.03.2010

Re: ...nemam sta...

sem onog ilicevog zeleznickog klozeta od 80.000 €


gde ste se ovoga setili?:) a da ironija bude veca taj toalet je napravljen na zeleznickoj stanici u neposrednoj blizini fabrike vagona gde radnici strajkuju jer mesecima nisu primili plate.
jela78 jela78 16:42 05.03.2010

kragujevac-nekad i sad

Svaka cast za tekst!
jedna kragujevcanka koja vise ne poznaje svoj grad
milisav68 milisav68 00:34 06.03.2010

Kakva je razlika

Izmedju talibana i bankara?

aleksandarz92 aleksandarz92 00:52 06.03.2010

Cena

Najkasnije do Đuđevdana na kružnoj raskrsnici na ulazu u Kragujevac trebalo bi da nikne krst visine 11m i raspona 18 m. Sa jedne strane krsta biće izvajano raspeće, a sa druge Sveti Đorđe, zaštitinik grada. Na izgradnju ovog objekta trebalo bi da bude utrošeno oko 110 000 evra.

U njega će biti ugrađeno osam tona armature i naliveno 100 kubika betona, koliko se potroš prilikom gradnje dve prosečne kuće.


Ja kako god da preračunam, ovde za materijal može da treba max. 15-20.000 EUR. Da l' je moguće da radovi koštaju 90000?
blogovatelj blogovatelj 01:49 06.03.2010

Re: Cena

Ja kako god da preračunam, ovde za materijal može da treba max. 15-20.000 EUR. Da l' je moguće da radovi koštaju 90000?


Pohvala za normalno pisanje komentara. I preporuka naravno.
Ja ovo zovem pravom kritikom vlasti.
Mnogi bi morali nesto da nauce od Vas Aleksandre.
Filip2412 Filip2412 05:12 06.03.2010

BTW, kad ja pomislim na Kragujevac...

alexlambros alexlambros 11:15 08.03.2010

ово је

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana