ili patetičan blog o tome kako mi fali moj grad
na vestima prliog sa komemoracije mome kapora, na blogu tužne fotografije bulevara revolucije (šta je falilo da ostane bulevar revolucije) koji sada izgleda kao neki od onih avetinjskih bulevara nekadašnjeg novog beograda pa još tužnije, jer star, jer su one zgrade lepe ma kako im fasade bile oronule, jer moj na kraju krajeva. jer je neko rešio da se naruga lepoti tih lepih, starih i važnih zgrada, da ih ostavi gole, da se vidi kako sa njih pada malter, da ih posle neko oboji kao one u knez mihajlovoj gde žive svi sem beogradjana, da budu svetlo žute ili svetlo roze, da ulica deluje kao šetalište u nekom jeftinom letovalištu, da to novo okrečeno kao što se kreče seljačke kuće kad se hoće da pokaže "dobrostojećost" imitira brigu o izgledu grada.
negde pred kraj osnovne škole, sećam se kada su renovirali knez mihajlovu i kada smo išli da uzimamo kocke stare kaldrme. još uvek jednu takvu koju sam donela moja majka drži na polici sa kjigama. da sam u beogradu, sada bih joj odnela jednu granu. i zahvalila joj se što mi je kada sam bila mala i potpuno nezainteresovana za knjige - jednog popodneva vraćajući se sa kalenićeve pijace donela "beleške jedne ane". bila je mudra i znala je šta radi. posle kapora sam bila odjednom odraslija i sve sam shvatala. on mi je rekao za foknera. čitala sam dostojevskog ko od šale. u modi je bio i kafka. pa onda dalje... da nisam videla od ane, verovatno ni ja ne bih vodila dnevnik. da nisam vodila dnevnik, ne bih naučila da razgovaram sa sobom.
pre oko godinu i po dana, na leto, u nedostatku teme za svoju kolumnu u "pravdi" gde sam radila listala sam "nin" i naletela na jedan tekst mome kapora gde se stari pisac žali na neke nove, mladje kolimniste (kolumnistiknje) kojima se, a da to ničim nisu zaslužili (zaslužile),na samom startu njihovih kolumnističkih karijerica dopušta da pišu šta im padne na pamet, pa im se još, povrh svega dopušta i da te svoje pisanije potpisuju punim imenima i prezimenima. ne osetivši se ni u trenutku prozvanom, ali sa jednom potpuno drugačijom mišlju o potpisu i njegovom značaju, otpisala sam ja starom piscu i jednom da najboljih naših novinara kako nije to tako kako njemu izlgleda.
kako naime, ti novi urednici ne samo da dopuštaju mladim (novim) kolumnistima da ona svoja sricanja na papiru potpisuju, nego ih i primoravaju na to! kako je zbog toga nesrećni kolumnista primoran da kako zna i ume stoji iza svake nepromišljenosti koju napiše, a koje bi se sutra možda najradije odrekao, a napisao je jer mu je u nekom trenutku sve to delovalo dovoljno bezopasno. e da nije tog imena, sa sve prezimenom i slikom.
onda sam u daljem tekstu nastavila da se pravim pametna na temu potpisa koji se nakon nekog vremena potpuno razgoropadi i počne da živi svoj život nezavisan od vlasnika, kako maltretira vlasnika, kako vlasnik na kraju (ako se zeznuo da svoj potpis učini previše poznatim po nekim političkim pisanijama) mora da bira izmedju sebe i potpisa, jer da bi ostao veran potpisu on mora da ostane veran svojim stavovima makar se stavovi posle nekog vremena pokazali kao sasvim van pameti....
to je, medjutim, potpuno bez veze. kapor je bio u pravu i ja sam u stvari mislila nešto slično, mada ovo ne bi trebalo da se odnosi samo na mlade kolumniste. nije važan potpis, nije važan moj stav, važna je dobra ili loša priča. ko šta radi mi samo čitamo o nečijim stavovima.
ova priča opet pa nema nikakve veze sa razlogom mog pisanja bloga koji je o kaporovoj ani, o bulevaru, meni, i mom napadu nostalgije prema beogradu i bulevaru koji je odoleo svim režimima, bombardovanjima i spasao se mahnitosti svih beogradskih gradonačelnika - e do ovoga sad.
kada sam čula vest o smrti mog prvog pisca, koji mi kasnije nije bio omiljeni (ali ne zbog politike, nikako zbog politike, nego zbog meni nepoznate nostalgije prema nekom meni nepoznatom beogradu) pomislila sam na moju mamu.
onda sam se sa nekim dopisivala i napisala (tada sam se toga setila posle hiljadu godina) mu kako sam baš negde u vreme kada sam obožavala "beleške jedne ane" sa mojom drugaricom imenjakinjom anom kupila u beogradjanci beli autolak. došle smo do naše trafike na uglu save kovačevića (sada mileševska) i božidara adžije i počele da pišemo "ana je ana je ana". stigle smo samo do jednog "ana" kada nas je na delu uhvatio policajac iz komšiluka i odveo u policijsku stanicu božidara adžije. odande nas je "izvukla" moja mama i dovela u naš stan. kupila nam je sladoled i lagala aninu mamu kako nas dve učimo kod mene.
i tako već danima. i dalje pišem o nekom kosovu koje me sve manje zanima i koje me je uvuklo u neke priče koje još uvek ne umem ni da svarim a ne da o njima imam mišljenje, a mislim na tih par ulica. na kneza od semberije gde sam živela do svoje treće godine (i sećam se svega!) a gde je posle živela moja sestra koja je 15 godina starija od mene i koja je slikarka i koja je pravila neke za mene fascinirajuće žurke, u čije sam drugove bila zalubljena i za koju sam mislila da je najlepša na svetu, pa mislim na vodovod kod sportskog centra vračar, na uličicu vatroslava jagića koja vodi ka djermu, na poslastičarnicu u kojoj sam sedela sa tatom i jela sutlijaš, a gde je on tam negde s početka osamdesetih voleo da sedi u izlogu i demonstrira sugradjanima da ne treba bojkotovati šiptske poslastičare jer su to "naši ljudi".
neke stvari uvek idu u isto vreme, da je bio samo kapor, setila bih se incidenta sa škrabanjem autolakom i prve knjige koju sam mudrošću moje mame namoljena da pročitam. da su bili platani, nervirala bih se jer se svi žale a niko ništa nije preduzeo. onda bih se nervirala jer bih se setila da možeš da"preduzimaš" koliko 'oćeš - preduzimljivost je ovde dozvoljena samo preduzimačima, a oni za razliku od šiptarskih poslastičara moga tate nisu "naši ljidi".
sve mi nedostaje i svega sam se uželela. i svega mi je žao.