S vremena na vreme čitam Vreme. Uvodnik glodura preskačem, kao i sve slične dosadne tekstove. U Vremenu još čitam Vasića, Anastasijevića, Todorovića i počesto prikaze knjiga. Retko kad i nešto drugo. A slike sam manje-više prestala da gledam otkad su se Koraksove karikature iselile sa stranica tog časopisa a da mi nikad nije bilo jasno zašto.
Slabo znam tračeve, nisam insajder ni u novinarskom ni u političarskom svetu, ali Dragoljub Žarković je uspeo da mi skrene pažnju na sebe, iako je glodur Vremena i piše uvodnike koje preskačem. Prvi put se to dogodilo kad je u uvodniku opljunuo "svog" novinara, Miloša Vasića. Bolje rečeno, odgovor Miloša Vasića mi je retroaktivno skrenuo pažnju na pisanije Dragoljuba Žarkovića. Pa se čudom nisam mogla načuditi da urednik, umesto da brani svog novinara, brani onoga ko novinara napada, a napada svog novinara, a sve priznajući kako tekst svog novinara nije pročitao "urednički adekvatno"... Bili Tijanić i Batić u igri, pa rekoh sebi da verovatno i nema šta ja da razumem kad su takve zverke u pitanju. Zbog njih su možda i bitniji od Vasića stradali od uredničkog pera.
Danas mi se ponovo omaklo da pročitam uvodnik istog glodura istog časopisa, jer je, naravno, pisao o Miškoviću i Jovanoviću, tj. o slonu i komarcu, kako ih on naziva. Pa se pita Žarković otkud Jovanoviću špijun (koji u daljem tekstu prerasta u "dobru obaveštajnu službu") na Miškovićevoj slavi. (Ovde neću ponoviti sve ono što svi mi ovih dana sa svih strana slušamo i na sve strane čitamo o njima.)
Nego, dopalo mi se što i Žarković ima svog špijuna, jednu svoju rođaku, koja eto cunja po Miškovićevim radnjama i žali se što tamo nema Karneksovih suhomesnatih proizvoda. Dopalo mi se što Žarković ne nalazi vezu između činjenice da se u Miškovićevim prodavnicama mogu naći samo proizvodi iz klanica koje su u njegovom vlasništvu i činjenice da isti poseduje 55% srpske maloprodaje. A da budem lektorska cepidlaka, dopala mi se i "brzina s kojom Jovanović formira političke neprijatelje" (zamisliti Jovanovića i brzinu ruku pod ruku, prave sebi neprijatelje zajedničkim snagama). Na kraju mi se dopalo i to što Žarković u poslednjem pasusu Miškoviću daje savete o tome šta bi mu bilo najpametnije da uradi.
Ko je taj čovek, Dragoljub Žarković? Da li on radi u istom časopisu za koji pišu oni koje tako rado čitam i čiji je on glavni i odgovorni urednik? Radi li s njima, a piše protiv njih? Ili je Vreme prosto jedan hiper-retro-mega-kul savremeni časopis, zato što je "šizofren"? Prosvetlite me, molim vas, ja ponovo izgleda nisam odande.