Ne, nisam mislila da pišem o istorijskom značaju ovog datuma, ni o emancipaciji žena, ni o smežuranim karanfilima i plastičnom cveću kupljenom na uličnoj tezgi. Htela sam da vam ispričam kako sam se provela na sindikalnoj proslavi Dana žena i to 6. marta. Dobro, malo smo poranile, al' to je samo zato što smo preduzimljive žene i ne čekamo da nam praznici dolaze na noge, nego mi njima idemo u susret.
Dakle, spremim se ja u subotu najbolje što sam mogla, što znači kompletan tretman kod frizera + šminka + nove cipele uparene uz tašnu. Toaleta nenapadna varijanta s naglaskom na eleganciji, jer znam da tamo gde idem podležem kritičkom sudu bar dvesta pari ženskih očiju, što znači da će i ono što mislim da sam zamaskirala, biti otkriveno dok kažeš šta bi! Pre izlaska iz kuće sam se dobrih pola sata okretala ispred ogledala i zagledala svaki šav. Usput strpala još jedan par čarapa u tašnu, poučena iskustvom sa prethodne proslave, kad sam celo veče krila noge ispod stola da se ne vidi šteta koju mi je taj isti sto napravio dok sam ustajala da održim pozdravni govor. Da l' od treme ili moje prirodne nespretnosti, tek uspela sam da napravim takvu rupu na čarapi, da me živi sram iz'eo dok sam stajala na bini i pozivala prisutne dame i drugarice da svaki dan proslavljaju kao da im je 8. mart, apelujući na široko žensko srce da sve ono što bi kod drugog izazvalo neprijatnost, tugu i bol zadrže za sebe. Valjda sam htela da im poručim da mi ne pilje u noge i da to što vide zanemare, bar da me ne gledaju kao da sam tako iscepana došla od kuće. Propalo mi veče zbog glupe čarape, al' sad znam za jadac i nosim rezervne i kad ne držim govore!
I tako opremljena krenem u provod. Namolila ovog mog da me odveze i dođe za mene posle slavlja, jer nemam gde da se parkiram (a nove cipele, ubiše me u prstima), a i malo mi onako, bezveze. Sve računam da će se on predomisliti do tamo i ostati da imam s kim da plešem, al' loša mi matematika. Doveze me čovek i ostavi ispred restorana, bar da se ponudio da me isprati do ulaza! Jok, okrenu kola i odjuri kući (valjda), prosto sam ga čula kako je odahnuo što ima vlast nad daljinski celo veče.
Šta ću, uđem u tu salu za svadbe, ispraćaje i sindikalne proslave, a ona već dupke puna. Čini mi se da se odjednom dvesta pari očiju okrenulo prema meni, a treba da prođem kroz čitavu salu do počasnog stola skroz gore, nasuprot vratima. Najradije bih se okrenula i zbrisala odatle. Jedan trenutak oklevam, pa duboko udahnem vazduh, zategnem ramena i uvučem stomak. I krenem kao da znam gde idem, a jooooooj, samo mislim kako da se ne sapletem pred tolikim pogledima. Nekako sam stigla do svog mesta, bez većih posledica. I odahnula kad sam videla ko mi je društvo za stolom, imaću s kim da se ispričam.
A gde god se okrenem vidim samo žene, žene, žene... Mlade, sredovečne, starije, sve sa svežim frizurama, skockane kao za novu godinu i, uglavnom, usiljeno nasmejane. Još se nisu oporavile od ulaska, ukočeno sede na svojim mestima, ruku skrštenih u krilu, malo se nagnu prema susetki za stolom, nešto prokomentarišu i pokažu glavom prema nekoj drugoj ženi, pa opet pogledom nastave da pretražuju po sali. Konobari služe vermut u čašama sa ušećerenim rubom, pelinkovac i sok. I kafu u šoljama bez tacne. Kažu, mnogo nas je, a i šta će nam tacne.
Taman sam naručila čašu kisele, kad poče muzika. Prva pesma "Tako mi nedostaješ", pozdrav svim damama od orkestra i osoblja restorana "Flamingo" i dve žene izađoše da plešu. U paru. Ne, nisu gej, nego nema muškaraca plesno sposobnih. Ma nema muškaraca uopšte, ako se ne računa osoblje restorana i muzika. I onih desetak sindikalaca što su doveli dame iz svojih ustanova. A da, i ona tri-četri lika što stalno dolaze na te ženske proslave. Obično sede u nekom ćošku, merkaju prisutne i šalju "signale" (što znači da upadljivo mašu glavom prema izlazu, čim neka žena skrene pogled na njih). Ocvali zavodnici, koji pred ponoć teatralno naručuju neku sentiš numeru, pa prilaze za to veče odabranoj dami i uz duboki naklon je zovu na ples. Gledam ih već treću godinu i uvek se čudim kako im uspeva ta jeftina taktika, jer uvek neka prihvati poziv. I lepo je vidiš kako raste u sopstvenim očima što je konačno odabrana i što baš ona od tolikih žena, te večeri ne pleše sa drugaricom. I nešto mi je tugaljivo dok ih gledam, jer znam da će jutro doneti mučno otrežnjenje.
Sedim za stolom i nalivam se kiselom. Ne sedi mi se tu, ne igra mi se, ne uživam. Došla sam kao počasni gost i red je da ostanem bar dok večera ne prođe, a neprijatno mi je. Zovu me da igram i ja ustajem, klatim se u ritmu muzike, puštam da me uvuku u kolo. I kroz smeh odbijam poznanicu koja me bira za ples. Ne volim da plešem sa ženama, to je tako depresivno. To je tako patetično! Žene koje plešu na sindikalnoj proslavi i ja koja ne znam kako da odem, a da ne uvredim organizatore.
I cele večeri sam nešto tužna i razmišljam koliko je vermuta potrebno ženi da skine oklop svakodnevice koji je pritiska, da smetne s uma bezvoljnog muža i decu koja nemaju pojma da u mami još živi ona zanosna devojka, koja se nikad nije umorila od plesa i muzike iako su joj noge stalno otečene i telo izgleda kao bezoblična vreća. Večeras žene ne slave. Večeras igraju, piju i luduju da bi zaboravile stvarnost, neispunjena obećanja u koja još veruju, želje kojih su se odrekle zarad mira u kući i sva sitna razočarenja što se iz dana u dan talože.I pitanje koje im razgoni san u gluvo doba noći: "Zar je ovo moj život?"
Posle je bila tombola. Kupila sedam listića i ništa nisam izvukla. Oko ponoći sam krenula kući. Hodala dva bloka, da se presaberem od slavlja. Cipele me nažuljale, smrzla se, šminka mi se razmazala od šmrcanja... Pred kućom opsovala u sebi Dan žena, 8. mart, i namestila osmeh kao da sam se super provela.