Najbolji opis "brige" zavoda za zdravstveno osiguranje za najmlađe pacijente obolele od dijabetisa, se vidi kroz ovu prepisku doktora Saše Živića sa direktorkom zavoda. Šokantno je da se direktorka kroz pretnje nepogrešivo opredeljuje za mnogo manje efikasnu metodu kako bi sačuvala sredstva za pametnije svrhe (platu recimo!!!)
Nedavno smo na neprijatan način bili prinuđeni da savladamo kurs za roditelje "sve što treba da znate o dijabetisu tip 1". Zahvaljujući enormnom zalaganju i vanserijskom znanju jednog doktora, ova, za roditelje, veoma stresna situacija je svedena u idealne tokove bez nepotrebnih turbulencija.
Do pre 70 godina ova vrsta dijabetisa je bila neizlečiva. Danas u svetu, dijabetis tip 1, ako se mudro i pažljivo tretira, ne ostavlja ikakve posledice na kvalitet života i njegovu dužinu. Kod nas se insulinska terapija sprovodi sa insulinima koji se više desetina godina ne koriste u razvijenim zemljama, jer su zamenjeni novim i boljim. Žalosno je što kvalitet života naših najmlađih ne zavisi od napredovanja nauke, već, u slučaju male zemlje na brdovitom balkanu, od birokratije.
Najbolji opis "brige" zavoda za zdravstveno osiguranje za najmlađe pacijente obolele od dijabetisa, se vidi kroz ovu prepisku doktora Saše Živića sa direktorkom zavoda. Direktorka se kroz pretnje nepogrešivo opredeljuje za mnogo manje efikasnu metodu kako bi sačuvala sredstva za pametnije svrhe (platu recimo!!!)
Prepiska je od pre 2 godine i još nema promena na bolje:
Bliži se “Svetski dan dijabetesa” (14.novembar), dan kada se globalno brine o unapredjenju lečenja ove ozbiljne bolesti. U dane kada premijer Gordon Braun u Parlamentu odgovara na pitanje šta britanska Vlada radi na poboljšanju lečenja dece sa dijabetesom, naša Vlada intenzivno brine o Krkobabiću, a meni stiže “pismo upozorenja” Republičkog zavoda za zdravstveno osiguranje sa potpisom direktorke Svetlane Vukajlović. Na žalost, nisam jedini koga Direktor imperativnim tonom obaveštava o “zloupotrebi” propisivanja novih insulina, takozvanih insulinskih analoga – ovo pismo kao bauk kruži Srbijom.
U ovom ždanovljevskom cirkularu gospodja Svetlana Vukajlović žali što Zavod troši 400 miliona dinara godišnje više (vrednost nekoliko žirafa ZOO vrtova) za nabavku superiornih insulinskih analoga – onih koji će svim dijabetičarima u Srbiji dramatično uvećati šansu da dožive starost bez komplikacija! Dok u Skandinaviji više nema humanih insulina već su svi pacijenti na insulinskim analozima (a u Britaniji “samo” 75% njih), direktor Vukajlović piše “kako je uočen konstantni rast propisivanja insulinskih analoga, u pojedinim filijalama čak do 30%”!? I još objašnjava kako je danas, na kraju 2008.godine u Srbiji “ogroman pomak što su 40 jedinični insulini u bočicama promenjeni u 100 jedinične”!? Ako negde “život ne može da čeka”, onda je to upravo ovde – omogućiti najbolje lečenje najteže obolelim onako kako se to čini u Evropi u koju se dnevno zaklinjemo, najvažniji je zadatak svake, pa i ove “socijalno odgovorne vlasti”. Čak i komšijska Hrvatska, duplo manja od Srbije, duplo više izdvaja za insuline!
Da bi ovo pismo poprimilo konotacije stručnog, gospodja Vukajlović se poziva na nepostojeće ili zastarele reference. Nije tačno da Nacionalni vodič dobre prakse preporučuje korišćenje pre svega humanih insulina – on 2002.godine govori (strana 15) da su “analozi insulini čija je kinetika delovanja optimalnija od odgovarajućih preparata humanih insulina”. Takodje nije tačno da Nacionalni institut za zdravlje Velike Britanije tvrdi da analozi “nemaju nikakve prednosti i koristi” – upravo suprotno - narečeni britanski vodič NICE broj 15 iz jula 2004.godine implicitno kaže da se “analozi preporučuju kao terapijska opcija za ljude sa tipom 1 dijabetesa”!
Kao pedijatar endokrinolog, profesor Medicinskog fakulteta sa 22 godine staža u struci nemam nameru da ulazim u stručnu raspravu sa direktorom Republičkog zavoda za zdravstveno osiguranje. Ovim samo hoću da ohrabrim moje i sve ostale pacijente sa dijabetesom u Srbiji da se bore za svoje pravo da se optimalno leče, da žive bolje i zadovoljnije, sa mnogo manje strepnji da sutra ugroze vid ili dodju do dijalize. Ovim samo hoću da kažem svim udruženjima dijabetičara da imaju pravo, da ne dozvole da se danas deca dijabetičari odlukama uplašenih lekara (Vukajlović u pismu upozorava na kaznene odredbe “definisane članom 240 Zakona o zdravstvenom osiguranju") sa analoga vraćaju na humane insuline. Nisu deca sa dijabetesom zadužena da rešavaju probleme zdravstva koje je u svojim ključnim segmentima ostalo potpuno isto kao u doba ministra Bojića – nepromenjeni sistemi zdravstvene zaštite, zdravstvenog osiguranja i do ekstrema centralizovanog medicinskog snabdevanja očigledno uzimaju svoj danak!
Dodatni tragicizam ovoj birokratskoj paskvili daje i tvrdnja da se “razlika u ceni terapije analozima i humanim insulinima može upotrebiti mnogo bolje”, izmedju ostalog i na “poboljšanje uslova rada ili plata zaposlenih”!?
Ovim oslobadjam obaveze Zavod da mi na ovakav način povećava platu.
I da ovo moje “pismo” završim citatom sa kraja pisma direktorke Vukajlović: “svrha ove informacije nije da gradimo medjusobne odnose na sistemu kažnjavanja, već na sistemu medjusobnog razumevanja i saradnje”.
prof.dr sci Saša Živić, pedijatar endokrinolog