Dnevni list "Danas" je juče objavio neke moje odgovore na njihova pitanja o odnosima Srbije i Kosova. I B92 je preneo moje odgovore, tako da su mnogi, na sajtu B92 komentarisali to što sam napisao. Iako sam odgovorio na neke komentare, mislim da nije lako reći sve u samo nekoliko rečenica, i zbog toga želim ovde da dam šire objašnjenje onoga što sam rekao.
"Danas" me je pitao šta mislim da li saradnja Srbije s Kosovom podrazumeva stupanje u niz odnosa koji zapravo predstavljaju prećutno priznanje kosovske nezavisnosti. Moj odgovor je bio da "Neki ljudi vide "priznanje" na veoma nefleksibilan, zastareli način. Zemlje mogu međusobno da sarađuju iako jedna drugu nisu priznale. Nekadašnja Zapadna Nemačka (Savezna Republika Nemačka - SRN) nije priznala Istočnu Nemačku (Nemačku Demokratsku Republiku - DDR), ali oni su imali redovne sastanke i bilateralne ugovore. Štaviše, predsednik DDR Erih Honeker je 1987. čak i posetio Bon, tadašnji glavni grad SRN. To je kao kada bi, na primer, kosovski premijer Hašim Tači došao ovde u Beograd u zvaničnu posetu. Međutim, SRN je i dalje ostao pri tome da sve to ne znači priznanje nezavisnosti, pa i nije značilo. Zapravo, jedna država može imati praktično bilo kakvu vrstu kontakata s drugom državom, a da je nije formalno "priznala".
Neki su u svojim komentarima na B92 sajtu isticali da su dve Nemačke mogle da reše svoje odnose jer su i u to vreme ljudi znali da je podela Nemačke samo privremena, dok su drugi tvrdili da je bilo lako rešiti to pitanje jer su i sa jedne i sa druge strane granice živeli Nemci. Moram da kažem da prva tvrdnja nije tačna. Tokom Hladnog rata niko nije smatrao da Nemačka može biti ponovo ujedinjena . Delovalo je nemoguće da bi Sovjetski Savez to ikada mogao dozvoliti. Što se druge tvrdnje tiče, jeste, tačno je da su sa obe strane u pitanju bili Nemci, ali su ideološki bili veoma podeljeni, a granica među njima je bila potpuno militarizovana i smatralo se da postoji velika mogućnost da će ako ikada izbije Treći svetski rat, to biti baš tu. Ipak, uprkos svim ovim tenzijama, Bon i Istočni Berlin su pronašli način da rade zajedno.
Međutim, insistiranjem na posebnim detaljima jednog specifičnog slučaja, rizikujemo da izgubimo poentu. Naravno, postoje značajne razlike između podeljene Nemačke, na jednoj strani, i Srbije i Kosova, na drugoj. Ja svakako ne sugerišem - kao što su neki komentarisali - da postoji paralela između Honekera i Tačija. Ono što sam pokušao da kažem jeste veoma jednostavno. A to je da "priznanje" može biti veoma fleksibilan koncept. Unači, možete se sastajati sa nekim, imati poslovnu saradnju, sedeti jedni pored drugih u Ujedinjenim nacijama, ali (ako vi to tako kažete) ne morate ga formalno priznati. Samo vam je potrebno malo mašte.
Bilo je i onih koji su naveli primer Irske. I taj primer je interesantan. U Ustavu iz 1937. godine pisalo je da Irska ima suverenitet nad celim ostrvom - "Teritorija države sastoji se iz celog ostrva Irske, njenih ostrva i teritorijalnih mora". Ali, čak i 1937., već sledeći član Ustava se odnosio na realnu situaciju i govorio je da se, u datom trenutku, svi zakoni koje irski Parlament usvaja ne odnose na Severnu Irsku; takođe, "Irska" i "Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Severne Irske" su se međusobno priznali i uspostavili diplomatske odnose.
1999. godine, nakon Sporazuma potpisanog na Veliki petak između Londona i Dablina, Irska je modifikovala svoj Ustav, tako da su "teritorijalne tvrdnje" iz 1937. postale težnje: "Snažna je volja irskog naroda, u harmoniji i prijateljstvu, da se ujedine svi ljudi koji dele teritoriju ostrva Irske, uz sve različitosti njihovih identiteta i tradicija, prihvatajući da ujedinjena Irska može nastati samo na miroljubiv način uz saglasnost većine naroda, izraženoj demokratski, i u obe jurisdikcije na ostrvu". Sporazum potpisan na Veliki petak otvorio je prostor za stvaranje "North/South Ministerial Council", koji ima nadležnost u 12 oblasti iz sfere političkog života, na celoj teritoriji ostrva. Šest ovih oblasti administrira zajedničko telo "North/South Implementation Bodies".
Opet naglašavam, ovo nije model koji Srbija i Kosovo treba da preslikaju, jer postoje velike razlike. Ali ovaj primer pokazuje kako su dve zemlje, članice EU, rešile probleme koji su im stvarali ozbiljne muke mnogo godina, i kako su radili zajedno na potpuno novi način koji je služio interesima svih ljudi koji žive na Irskom ostrvu.
Da li će se Republika Irska i Severna Irska ikada formalno ujediniti, kao što bi Dablin voleo, pokazaće vreme. U međuvremenu, realnost pokazuje da ujedinjujući okvir Evropske unije umanjuje značaj starih razlika među njima.
I ovo može biti primer koji Srbija i Kosovo mogu proučiti. Ono što bi trebalo uraditi jeste pogledati ove, ali i druge, primere i pronaći nešto što će ovde funkcionisati. Mi razumemo stav Srbije, onako kako je naveden u Ustavu. Ipak, realnost koju će Srbija morati da prihvati jeste da su članice EU, u većini, priznale Kosovo. Preko 70% članica Saveta Evrope i preko 80% članica Unije je to učinilo. I to neće biti poništeno. Istovremeno, EU želi da vidi napredak Srbije u procesu evropskih integracija. A i Kosovo se mora kretati u istom smeru. Čak se i pet država članica EU koje ne priznaju Kosovo slažu da ono ima evropsku perspektivu. Niko ne želi stvaranje "crnih rupa". Kako je francuski ministar inostranih poslova jasno naglasio tokom svoje posete, EU neće prihvatiti kao svoju članicu još neku zemlju koja ima nerešeno pitanje teritorije. Kipar nije primer koji želimo da ponovimo. Svi koji misle drugačije se grdno varaju. Zato Srbija mora brzo da reaguje i pronađe rešenje koje će biti prihvatljivo za sve, tako da proces EU integracija celog regiona može nesmetano da se nastavi.
Stephen Wordsworth
ambasador