Jutros sam morala Iza ćoška. Do sada sam tri puta imala nenormalno neizbežne poslove, potrošila sam sve izgovore. Kredite...I nije bilo druge, no da mi dan tako počne. Iza ćoška je moja zubarka. Zove se Mirjam i sva je slađahna. K'o đule. Neukrotive kose ispod kapice i divljih, čupavih obrva. Kad mi se, sa onom plavkastom lampom u pozadini, unese u lice, iznad papirne maske na ustima, uokvirene trepavicama, smeju se oči. Dva musava zelena miša, sva srećna i ozarena...a meni se kičma upija u stolicu, u pokušaju da zajedno protečemo kroz naslon i nestanemo netragom. Napipavam rukohvat, a sestra mi vezuje papirnu pokicu. Ja se bojim najstrašnije. Potpuno sam podređena, a ona me vizuelno dokusurava.
Zubarčica je radnju otvorila skoro. Tu, kod nas. Postala nam komšinica. Dolazi na kućne savete. Bez mantila, kapice i maske. Musavi zeleni miševi njenih očiju, smeju se neprestano. Ja za svaki slučaj uvek sednem malo dalje od nje. Smejem se stisnutih usana, zube ne pokazujem i sumnjičavo gledam u njene ruke. Nikad ne znaš kad' u njima može da sevne ona drška sa oštrim, zavijenim, igličastim vrhom.
Danas mi je Mirjam kopkala po očnjaku. Tome je prethodilo, samo reda radi, pitanje: »Može malo anestezije?« Herojski sam naglasila da hoću mnogo anestezije. Mani malo...u njenoj radnji se ne igram izdržljivog junaka. Daj sestro, sve što imaš. Uradi me svime što ti je nauka dala. Dva musava zelena miša se smeju i kažu:«Ali nećeš moći da pričaš...« Ama, koje pričanje...šta da pričam... neću moći ni da mislim kad se iskobeljam iz tvoje stolice.
Jedared mi je tako, Zubarčica, rknula tu inekciju. Prokopala mi po zubu, ja isprala, ispljunula, obrisala i stuštila se ministru spoljnom na press. Normalno, digla ruku i upitala:
- Aaorhgroaha hrkgoraaau oooarhg?
Kolege novinari su se naglo probudili. Piar damice su uplašeno ustuknule. Ministar je pogledao gde su ormani iz obezbeđenja. Ormani su počeli da pričaju sa sopstvenim ramenima i satovima. Meni je, nekontrolisano, curnuo potočić iz ugla usta. Od tada me ministar gleda sa lakim strahom. Odgovara na sve što ga pitam. A moj Žmu je Zubarčici dao poslovnu ponudu: pred svaki press plaća duplo da mi kokne inekciju.
Elem, danas je Mirjam odradila svoje. Gurnula mi u usta nevaspitanu srkalicu, od čijeg zvuka crvenim. Džak tampona, k'o za potpalu. Zujala je, zvukom bola, ona njena turpija, sa repom-cevkom. Bljeskale su drške sa takvim krajevima, da je inkvizicija samo pokušaj maštovitosti, u poređenju sa njima.
Zubarčica je komandovala:«Isperi!« Ja sam, ubogo, ne osećajući ni glavu, a kamoli usta, pljuvala po sebi, po sestri, koja je već očima tražila kišnu kabanicu. Onda je Mirjam vadila ona zubarska dostignuća što svetle plavo i pište. Usput je pričala meni, sestri...musavi zeleni miševi su veselo skakali, a ja sam shvatila relativnost vremena.
Na kraju su me obrisale, do cipela. Skinule mi portiklu. Veselo žuborile, zakazujući mi naredni susret, a ja sam samo tražila vrata. Pozdravila sam ih paralisanim donjim delom lica, nadajući se da ta grimasa ipak ima bar neke veze sa osmehom i izjavila: »Aorghooa!« i zbrisala.
Sve je bilo podnošljivo. Paralisano, drveno, tuđe, ali podnošljivo, dok nije popustila inekcija. Uprkos vodeničkom točku glavu mi opliće kljuvanje u zubu. U onom što su pre bile desni, a sad je k'o parket u ustima. Pozadi, sve do vrata, pa nazad u zub. Tamo kod korena. Kljuva. Kljucka. Pogani detlić bola. Potmuo, otupljen, ali uporan kao kiša.
Popodne sam spavala. Od muke. Tuđim snom. Sanjala musave zelene miševe. Skaču, razdragano se vrte na vodeničkom točku. I probudila se još brljivija, no što sam legla. Probudio se i detlić. Sve mi se po glavi mota penzionisani general-major Buldjejev.