Juče sam opet crvenela zbog ove naše zemlje Srbije.
Već deset godina za redom, u martu se u Beograd sjati nešto malo stranaca, radi učešća na međunarodnoj astrološkoj konferenciji. I vazda ih nakon toga razvlačim na potezu Kalemegdan-Skadarlija, da im, kao, pokažem nešto od Beograda. Ove godine, pak, došao čovek iz Njujorka sa željom da obiđe arheološko nalazište Vinča. Čitao mnogo o ranoj neolitskoj vinčanskoj kulturi, video slike prelepih, zagonetnih figurina, hoće da vidi svojim očima.
Imao je šta i videti.
Na putu do nalazišta viđali smo ovo:
Na ulazu u nalazište videli smo ovo:
Onda pođosmo u muzej koji izgleda ovako:
U hodniku koji vodi do izložbene sale videsmo ovo:
Na izložbi videsmo kako se podloge ispod eksponata uvijaju ovako:
I na kraju napravismo kardinalnu grešku, te pogledasmo uvis, na plafon, gde videsmo ovo:
Žali Bože što smo išta i otkopali u toj Vinči, i žali Bože što se po svetu hvalimo tom Vinčom.
Bolje da ne znaju ljudi u inostranstvu za to, da ne dobijaju sulude ideje da to hoće da vide.
A bolje i za nas.
Da ne crvenimo.