Autor: Rodoljub Šabić
Pre neki dan, Poverenik za informacije od javnog značaja i zaštitu podataka o ličnosti dostavio je Narodnoj skupštini Republike Srbije Izveštaj o sprovođenju Zakona o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja i Zakona o zaštiti podataka o ličnosti u 2009. godini. Isti izveštaj, Poverenik je dostavio i Predsedniku Republike, Vladi Srbije i Zaštitniku građana.
Tako sam, kao poverenik, izvršio redovnu godišnju obavezu. Neću sad da "gnjavim" sa podacima ili primerima iz Izveštaja, mada ih ima vrlo interesantnih jer svako koga više zanimaju ti podaci može ceo Izvеštaj pročitati na www.poverenik.org.rs. Meni je, za ovu priliku, zanimljivije to što Izveštaj može da bude šlagvort za "diskusiju" o nečem opštijem. O nečem što, u manjoj ili većoj meri, "važi"za sve nove, nezavisne regulatorne i kontrolne institucije - o stereotipu da takve institucije kod nas mogu biti samo i jedino "tigrovi od papira."
Poverenik za informacije od javnog značaja i zaštitu podataka o ličnosti je u 2009. godini, samo u oblasti slobode pristupa informacijama imao u radu skoro 2.700 slučajeva. A do aprila 2009. imao je 5 državnih službenika, a kraj godine dočekao je sa 11 umesto 69 predviđenih. I da je mnogo bolje podržan bio bi apsurd svoditi primenu zakona samo na njegovo delovanje, jer mu nisu na raspolaganju neki mehanizmi bitni za primenu svakog pa, naravno, i ovog zakona. Poverenik "ima moć" da donosi odluke koje su, po zakonu, konačne, obavezujuće i izvršne, ali nema "u rukama" mehanizme da obezbedi prinudno izvršenje tih odluka ni da kazni pa čak ni da pokrene prekršajni postupak. A oni u čijim su rukama ti mehanizmi, ili ih uopšte ne aktiviraju ili to čine jedva simbolično.
Tako, iako ima obavezu, Vlada ni u jednom od slučajeva kad je to od nje tražio neko po čijoj žalbi je poverenik izdao nalog, nije preduzela nikakvu prinudnu meru da bi obezbedila izvršenje.
A podaci o prekršajnoj odgovornosti govore da je nadležno ministarstvo pokrenulo postupak u oko 15% slučajeva (evidentiranih, a stvarni broj je višestruko veći) a da je kažnjeno nešto preko 6%.
Za sliku o realnom kontekstu "sjajnа ilustracija" je i to da su Vrhovnom sudu više tužbi protiv rešenja poverenika podneli prvostepeni organi vlasti nego građani čije žalbe je odbio. I to, iako bi valjda ljudi iz vlasti morali znati, (jer moraju znati i studenti prava) da prvostepeni organ (ni u jednom, pa ni u postupku za slobodan pristup informacijama) ne može podneti tužbu protiv drugostepenog, da je takva tužba nedopuštena. I mada je Vrhovni sud, kao nedopuštene, odbacio sve takve tužbe, ovakva praksa, najblaže rečeno, traćenja vremena plaćenog novcem poreskih obveznika, se uporno nastavlja.
U opisanim uslovima procenat uspešnih intervencija poverenika (procenat onih koji su podneli osnovane žalbe i nakon toga dobili informacije koje su im prethodno bile uskraćene) je bio oko 90%. Iako, naravno, nikako ne treba potcenjivati onih 10%, neuspešnih intervencija (jako mnogo iza toga može da se sakrije) ipak, bar u zemlji u kojoj ima milion i po neizvršenih sudskih odluka, i u kojoj se procenjuje da samo minimalan procenat utuženih novčanih potraživanja bude i naplaćen, tih 90% zaslužuju da se ocene kao dobar rezultat.
Nije samo nužno nego je i moguće dovesti u pitanje stereotip o "tigrovima od papira". Ali za to je presudan jedan uslov. To, (ne dovodeći u pitanje njihov značaj), nisu ni odgovarajuća ovlašćenja, ni kvaliteti ljudi koji rukovode nezavisnim institucijama, ni sposobnosti njihovih saradnika, već nešto drugo. To nešto (što sam sa zadovoljstvom konstatovao u Izveštaju), je kontinuirana, rastuća spremnost i rešenost građana i medija da se koriste pravima koja im pripadaju, da ne dozvole da njihovo ostvarivanje zavisi od bilo čije "dobre volje", da pritiskom menjaju postojeći kontekst, da traže zaštitu od novih institucija, aktiviraju ih i "gone" da deluju ali i da im, kad treba, pruže podršku.