U ovom dijelu bavim se prvenstveno bosnjackim politickim reakcijama i nedostacima pravosudja u Sarajevu.
Tokom strastvenih diskusija ucestalo se spominje stav Medjunarodnog krivicnog suda za bivsu Jugoslaviju koji je navodno, kako tvrde krugovi bliski bivsem clanu Predsjednistva BiH, proglasio Ganica i ostale iz Dobrovoljacke ulice nevinim za postupanja u ovoj ulici tokom kobnog majskog popodneva. Cinjenica je da je Republika Srpska putem srpskog oficira za vezu pri haskom tribunalu predala obimnu dokumentaciju kojom se terete Ganic i ostali za slucaj Dobrovoljacke ulice te da je tadasnja tuziteljica Carla del Ponte "smatrala da su shodno medjunarodnim standardima dokazi nedostatni da bi omogucili razumne osnove vjerovanju da je Ejup Ganic mogao pociniti gorespomenute ozbiljne povrede medjunarodnog humanitarnog prava". Stoga, ispravno citanje ove izjave odnosi se na dokaze prezentovane 2003. godine koji nisu bili dovoljni za podizanje optuznice u Hagu do kraja 2004. godine kada su posljednje nove optuznice objavljene.Dokumentacija ovog slucaja potom je ustupljena Tuzilastvu Bosne i Hercegovine koje je, shodno izjavi Milorada Barasina, otvorilo istragu "2006. i rok za njeno zatvaranje je bio šest mjeseci". Gotovo pune cetiri godine kasnije oni jos uvijek nisu zavrsili istrazne radnje dajuci tako mogucnost prigovora i insinuiranja da je prisutan nedostatak sposobnosti i kvalitetne organizacije unutar tuzilastva ili je u pitanju namjerno opstruiranje. Naknadni zahtjev Tuzilastva BiH za izrucenjem Ejupa Ganica, nakon sto je to vec ucinila Srbija, je skandalozan jer ne samo da pokazuje svima svu sporost bosanskohercegovackih pravosudnih organa kojoj jos mozda jedino talijansko pravosudje moze konkurisati u sporosti vec su svijetu otkrili smijesnu stranu drzave gdje bivsi clan predsjednistva godinama mirno zivi u susjedstvu tuzilastva koje nista ne poduzima dok on ne otputuje na kratko u inostranstvo kada oni ispostavljaju zahtjev za izrucenjem. Ukoliko nisu doveli sopstvene istrazne radnje blizu kraja prije sedam dana, za ocekivati je novu blamazu na medjunarodnoj sceni. Ukoliko su, pak, te radnje zaista bile blizu kraja, zasto nisu nista poduzimali do sada?
Medjutim, medjunarodna sramota je vrlo izgledna jer ostaje nepoznato kada je Tuzilastvo Bosne i Hercegovine zapravo podiglo optuznicu protiv Ejupa Ganica. Zacudjujuce je da oni smatraju kako ce im biti odobren zahtjev za izrucenje samo na osnovi navodnih istraznih aktivnosti. Stoga sve navodi da je ovaj zahtjev bosanskohercegovackog tuzilastva zapravo jedan politikantski potez iznudjen pritiskom u Sarajevu jer bi trebalo ocekivati da tuzioci znaju nerealnost za ispunjenje samog zahtjeva.
Niti za srbijansko pravosudje ne bi se mogla naci bitnije kvalitetnija ocjena osim ukoliko nisu prikupili neke dodatne dokazne materijale koji nisu postojali ili bili predoceni prije sedam godina. Pitanje je i koliko je ovaj zahtjev u skladu sa nedavno potpisanim sporazumom ministara pravde dvije drzave.
Nedostatke sopstvenog sistema dokazala je ovim slucajem i Velika Britanija danima ne dozvoljavajuci mogucnosti kontakta Ejupu Ganicu s ambasadom, porodicom i advokatima. Apsurd dovodjenja pogresnog covjeka na rociste je vrhunac pokazatelja nedostataka britanskog pravnog sistema, moguce aljkavosti i tradicionalne arogancije visih segmenata britanskog drustva. Medjutim, insistiranje britanskog ministra i ambasadora u Sarajevu da vlada i politika nista nemaju sa sudskim postupkom uvjerljiva su londonskim krugovima gdje je jos uvijek u svjezem sjecanju presedan cileanskog diktatora Pinocheta.
Upravo u svjetlu slucaja pokojnog latinoamerickog prijatelja Margaret Thatcher reakcije sarajevske javnosti odaju krajnju i zacudjujucu neinformisanost. Jake emocije i diskusija o suverenosti i karakteru rata u Bosni i Hercegovini zasjenila su odredjena pravila koja su postala opstevazeca u Svijetu upravo nakon hapsenja Pinocheta. Drzavni celnici, bivsi i sadasnji, s diplomatskim pasosem ili ne, nemaju imunitet od optuzbi za ratne zlocine. Presedan je ucinjen prije dvanaest godina i vec je posluzio kao osnova za sudski process protiv bivseg cadskog diktatora Hisseina Habrea u Senegalu te je, pored ostalih slucajeva, nagnao bivsu izraelsku ministricu Tzipi Livni da odustane od putovanja u London proslog decembra.
Privodjenje svjetskih lidera ne znaci da su oni ratni zlocinci vec da se protiv njih vodi postupak koji je zasnovan na razumnim dokazima. U slucaju Ganica sudija je cijenio optuzbu za zlocine a ne i da li je sarajevski profesor kriv. Istovremeno karakter rata u Bosni i Hercegovini, da li je on bio pravedan ili ne, opravdan ili neopravdan, je nebitan za sudski process. Sasvim je moguce da se pocini ratni zlocin tokom pravedne borbe. Istorija je puna primjera borbi za narodno oslobodjenje tokom kojih su neki pripadnici pocinili zlocine i prekrsili medjunarodno humanitarno pravo. To ne znaci da je ta borba bila manje pravedna i da je ostala manje svijetla u istoriji. Uostalom, partizanska pobjeda u Drugom svjetskom ratu nad snagama domacih i stranih fasista na ovim prostorima nije znacila da istovremeno i zlocini nisu pocinjeni. Potrebno je samo konsultovati izvore bliske istarskim Talijanima ili vojvodjanskim Nijemcima. Zlocini su pocinjeni ali je rat ostao zabiljezen kao oslobodilacki i pravedan. Isto tako zahtjev za izrucenje Ejupa Ganica Srbiji ne znaci da je rat snaga koje su branile Sarajevo bio nepravedan i nicim se ne umanjuje pravednost ucesca u odbrani sopstvenog doma. Cinjenica je da su ljudi ubijeni u vojnoj koloni i da niko nije odgovarao za taj slucaj. Da je bosanskohercegovacko pravosudje uradilo svoj posao na vrijeme Ejup Ganic bi danas neometano posjecivao London ili bi sluzio kaznu ukoliko se dokazala njegova licna odgovornost za dogadjaje.
Posjeta Silajdzica Londonu moze nesto znaciti jedino njegovim neinformisanim glasacima u Bosni i Hercegovini i mozda Ganicu licno kao lijepa iako beskorisna gesta. Haris Silajdzic je ovom posjetom postavio jos jedan presedan u medjunarodnim odnosima: nezabiljezeno je da titularni sef drzave posjecuje osumnjicenika u drugoj drzavi koji je optuzen za krivicna djela krsenja Zenevskih konvencija. Postoji diplomatsko-konzularna podrska koja se pruza u takvim slucajevima ali onda bi to vjerovatno nosilo manje politickih poena u bosnjackom glasackom tijelu.
Silajdzicev opsteprisutni savjetnik lobira bosanskohercegovacke medije sto moze imati neke pozitivne rezultate jedino na domacoj politickoj sceni ali je potpuno irelevantno za sami slucaj Ejupa Ganica pred londonskim sudom. Problem je sto se namece jedna iskrivljena slika stvarnosti domacoj publici koja je svakako sklona teorijama zavjera.