Out of sorrow entire worlds have been built
Out of longing great wonders have been willed
(Nick Cave)
O Jeleni se zna sve. Zna se da dolazi, mada neredovno i sve redje, ali da se nikad ne pojavljuje. Pritom, zna se da ona ne postoji, a to je siguran znak da negde bivstvuje. Da, ona ne postoji, niti je ikad postojala, a tek ponekad je nema. Nju je uzaludno očekivati. Ona se čeka i to je jasan pokazatelj toga da je ona tu. «Kad je nema, onda je nema kao da se zaista nikad, nikad više neće pojaviti, a kad je tu, onda je prisutna tako kao da je to najprirodnija stvar na svetu i kao da će doveka i bez promene ostati tu».
Ona je nevidljiva, nju oči, kao ni Boga, nikad nisu ugledale, ali se kroz njen pogled mogu posmatrati devičanski predeli i plodonosni svetovi što se pred njom prostiru poput crvenog tepiha.
Sa Jelenom se nikad ne razgovara, ni ona sama nikad ništa ne govori, ali uvek nešto saopštava.
Od nje se živi, kao od hrane i od pića, mada jedino što preživljava su glad i žedj za Jelenom.
Jelena se lako prepoznaje, iako se to nikad ne dešava. U svakom slučaju, ona je «istinska žena savršenog bića i lika». Ako neko pomisli za neku od stvarnih žena koje se šetaju gradom da je Jelena, vara se. Baš zato što je ta žena stvarna i što se šeta gradom, ona nije Jelena, i baš zato što nije Jelena ona, ne samo da nije stvarna, nego je i mrtva, i to što se još šeta gradom pravo je čudo i pobačaj stvarnosti.
Jelenu ne treba tražiti u tami i vlazi, ali nije na odmet za martovskih dana rasparati senku nekog samca i provertiti da li je u nju utkana. Treba se strpiti. («Treba se ograničiti, to je glavni uslov sveg uživanja», rekao bi Kjerkegor). Doći će leto, sa njim i sunce i ono će potražiti Jelenu, a ona će u zlatnim vlatima svoje kose doneti sunce onome ko nju traži, kao što se poklanja jabuka kad se ide u posetu.
Ako se desi to da neko ne bude siguran u to ko je i kako se zove, ne treba se zaletati i podsećati ga. Najbolje bi bilo utešiti ga i ohrabriti time da sve što treba da radi je da sačeka pismo od Jelene. Ono sasvim sigurno ne može biti pogrešno adresirano, i kad-tad mora stići. Mora.
Ukoliko neko kaže da priziva Jelenu i da mu neiscrpno iščekivanje nje pričinjava bol i žalost, ne treba mu verovati da je Jelena ta koju čeka. Oćutavši, bilo bi dobro u sebi ponoviti da se Jelena ne iščekuje, već priželjkuje, a da bol i žalost nemaju nikakve veze s njom zato što ona nema nikakvih dodira s njima. A ono čega se ona nije dotakla, toga uopšte ni nema. I pošto se tišina slegne, valja oslušnuti neće li negde zatitrati neki slučajan zvuk kojim Jelena potvrdjuje da je tu, u dosluhu.
Ako o nekom dopre glas da živi opasno, postoji mogućnost da se javi ljubomora. Možda je i njega Jelena posećivala.
Kada se ugleda Mesec i primeti da je promenio menu, ili se po dužini dana zaključi da Zemlja po očekivanom planu optrčava oko Sunca, to je pouzdan znak da je Jelenin pogled i dalje tačan i ravnodušan, ali da nije prestao da nadgleda.
Ukoliko se na trenutak učini od pojave neke žene da je Jelena, sasvim je sigurno da je to ona. Naročito ako širi ruke u susret i vazduh štiti belinom svoje haljine. Tada je neminovno zažaliti što se džepovi ne mogu napuniti očima, ali se mora otići. Ko želi da utvrdi da je ta žena zaista Jelena, da upre prstom u nju i kaže: «Ti si Jelena», taj zabada čiodu u balon. Jer Jelena se ne može naći. Ko želi da je nadje, neće je naći nigde. Za to se ide svugde.
Jelena se ogrće predelima. Njena garderoba je puna tople odeće, raznovrsnih, bogatih dezena. Tako se ona presvlači iz nagote u nagotu. Pejzaž je njen akt.
Jelena i onaj ko je priželjkuje se uvek žele istom željom. Jer ona se može zaželeti samo priželjkivanjem sebe. Isto tako, onim čime ona njega želi, ne priželjkuje i sebe i nju.
«Putovati, to je isto što i roditi se i umreti svakog trenutka», zapisao je Ivo. Za Jelenu to ne važi. Ona se samo i neprestano radja. Nju radjaju daljine, kao Veneru more. Zbog toga, putovati bez Jelene se ne može. Nema gde da se ode. Jelena saputnica je Jelena putovanje. Ona je magnet busole. Obavezni pravac kretanja. Jedna strana sveta. Bezimena. (Aleksandar Božić: Mit o bezimenoj Jeleni)