Ulazak u WTO (Svetska trgovinska organizacija) zavisiće od završetka pregovora sa ''zainteresovanim zemljama'', odnosno onim državama koje bi da iskoriste trenutak da uslove Srbiju da smanji carinske stope na proizvode gde bi mogli biti njima konkurenti. Broj takvih zemalja se smanjuje (na desetak, po svemu sudeći) ali ne preterano brzo poslednjih godina. Pregovori se vode sa SAD, Kanadom, Norveškom, Švajcarskom, Korejom, Ukrajinom, Ekvadorom... Koncesije će nam, verovatno, tražiti i određeni broj zemalja sa kojima nemamo preferencijalni tretman u razmeni, kao i SAD, na koje otpada oko petine razmene. Ukrajina je baš ''zategla''sa teškim zahtevima (zatražila je da Srbija spusti skoro sve carinske tarife svede na nulu; za sada se zna da će pregovarački tim iz Srbije sa Ukrajincima razgovarati kad se završe pregovori sa ostalim članicama), a i pregovori sa SAD mogu biti ne tako brzi. Sa Ekvadorom i Brazilom se pregovara o poljoprivrednim proizvodima, pošto su sa ove dve zemlje završeni pregovori o industrijskim proizvodima.
Plan je da se već do sredine 2010. u potpunosti prilagode svi zakonski akti, kako bi dobili potvrdu da smo potpuno ''kompatibilni'' sa zakonodavstvom članica STO. Onda ostaju bilateralni ugovori. Jedan takav (sporazum o liberalizaciji trgovine, roba i usluga) nedavno je potpisan sa Japanom u okviru pregovora koje još od 2005 (kao Srbija, a kao SRJ od 2001) vodimo sa WTO (zemlja izlazećeg sunca nije mnogo ''cepidlačila'').
Optimistično je da će Srbija ući u STO 2011, jer skoro svakodnevno pojavljuju novi zahtevi drugih država članica STO za liberalizaciju izvoza, ukidanje carina i slično. To i nije tako loša situacija, jer bi potpuna liberalizacija, posebno u trgovini, poljoprivrednim proizvodima mogla da znači i kraj nekih industrija u Srbiji. Naime, srpska privreda nije dovoljno konkurentna da bi se potpuno liberalizovala. Domaća ekonomija nije konkurentna ni u jednom aspektu, ni cenovno, ni kvalitetom ni količinom. Od Srbije se očekuje da ukine sve mere subvencija i pomoći izvoznicima i proizvođačima pre ulaska u STO, a te mere su nam, praktično, neophodne zbog trgovine sa zemljama van CEFTA sporazuma. Budući da poljoprivredni proizvođači neće imati neku direktnu korist od ulaska, a sa obzirom na činjenicu da više nemamo "ubrzanu" proceduru ulaska u EU, onda bi možda bilo mudrije iskoristiti vreme kako bi se analiziralo postojeće stanje i jasno odredilo šta može i koliko i šta ne može da se liberalizuje. U Srbiji bi proizvođači povrća i voća, ali i govedine, mogli da prođu malo lošije zbog oštre konkurencije iz Turske i kada je u pitanju meso iz Brazila. Pored toga, i celokupna industrija šećera bi mogla da se ugasi ako se carine spuste za samo 50%, čak i bez potpune liberalizacije tog dela tržišta.
Ustaljena praksa je da proces pristupanja jedne zemlje traje dugo, u proseku oko pet godina, mada dužina perioda znatno varira od zemlje do zemlje. Ukrajina, koja je pristupila WTO u maju 2008, takođe je započela pregovore o pristupanju 1993. godine. Poznat je primer Rusije čiji pregovori o pristupanju još traju a započeti su davne 1993, ili BiH od 1999. Stvar sa Rusijom se dodatno zakomplikovala formiranjem evroazijske carinske zone (stupa na snagu jula 2010), i po svemu sudeći, Rusija će tražiti prijem te carinske unije u STO (što nije presedan jer je i EU članica STO, a i svih 27 zemalja EU).
Iako su razgovori o pristupanju STO započeti još 2005, a članstvo prognozirano za kraj 2008, proces se protegao duže nego što se očekivalo. Ipak, Srbija ne trpi nikakve posledice zbog odlaganja, već praktično "kupuje vreme" kako bi svoju ekonomiju mogla da štiti do poslednjeg trenutka. Procene su da će ovdašnja privreda biti u potpunosti slobodna za trgovinu samo sa zemljama EU do 2014. godine.
Ulazak Srbije u WTO ne zavisi samo od nas, već da svaka od članica može da otvori pregovore o umanjivanju carinskih barijera. Činjenica da uslovi koji se daju jednoj zemlji postaju deo pravila WTO i mogu ih koristiti sve članice, dodatno otežava položaj Srbije u ovom procesu. Od početka procesa pristupanja Srbije STO, 11 članica je zatražilo pregovore o visini carinske zaštite robe i usluga i ostalim aspektima trgovine.
Preduslov za ulazak u WTO je i zakonska regulativa. Jedan od značajnijih zakona koji je u ovom smislu donešen i koji važi od januara 2009. je Zakon o kontroli državne pomoći. Ovaj zakon je bilo neophodno doneti posebno sa stanovišta pristupanja WTO kako bi se osiguralo nesmetano funkcionisanje konkurencije i ravnopravnog učešća svih učesnika na tržištu Srbije. Akt je definisao nedozvoljene vidove državne pomoći, ali i one koji su, u skladu sa pravilima WTO i sa regulativom EU. Zakon se ne odnosi na oblasti poljoprivrede i ribarstva, u kojima se primenjuju specifična pravila o subvencijama i domaćoj podršci poljoprivredi, o čijem se limitiranju i eliminisanju takođe pregovara u okviru pristupanja STO (donošenje ovog Zakona je bila i obaveza Srbije po SSP-u).
Članstvo Srbije u WTO omogućava dobijanje statusa najpovlašćenije nacije u trgovini sa članicama WTO, što znači izvoz naših proizvoda uz niže carine, zaštitu od nelegalnih ekonomskih mera drugih zemalja, uz istovremenu zaštitu od nelojalne konkurencije na domaćem tržištu sprečavanjem monopolskog položaja.
Zone slobodne trgovine nisu prepreka za ulazak u WTO, dok pripadnost carinskih unijama na neki način jesu, jer zemlja nema samostalnu carinsku politiku. Srbija je od 2010 u zoni slobodne trgovine sa još jednom (pored EU) carinskom unijom (Rusija, Kazahstan, Belorusija). Srbija je u zoni slobodne trgovine regiona (CEFTA) dok će zona slobodne trgovine sa Turskom profunkcionisati verovatno u maju 2010.