PUTod hiljadu milja počinje korakom, izreče onomad premudri Lao Ce.
’Ajd da ga tumačim, crtam pučanstvu, ono, šta je „pesnik“ hteo da kaže. Ko me ovlastio? A ko će da mi zabrani? Svi svakoga i sve tumače do mile volje od kad je sveta i veka, e pa mogu i ja osobno svog omiljenog lika, gosn Lao Cea i šlus! Mislio čovek, podrazumevao, PUT i PUT (i sve druge milijarde milijardi PUT-eva). Jedan, nazovimo ga prvim, je PUT, drum, staza, bogaza, autoPUT... drugi je PUT u sebe, u svoje sopstvo, u svoje ja zvano Ego.
Oba započinješ prvim korakom. Drumčinu naoružan gojzericama i vunenim da ne grebu čarapama, ako je u pitanju veća kilometarska distanca. Ako treba da trkneš do samiške po hleb i mleko, imaš možda love i za litar jogurta, onda možeš da biraš: 1) samiška je daleko petsto metara = Starke, 2) samiška je preko puta ili u samoj stanujućoj zgradi, kući, straćari, kontejneru... = papuče zvane pantofne. Nakristalizovane devojčice u juče odgledanom engleskom (?) filmu, ležeći na leđima, na travi, ćerka glavnog lika: Jednim PUT-em gledaš u zvezdano nebo a drugim, okreće glavu i uperi pogled u zemlju. PUT putuje Aga Bećir Aga, PUT PUT-uju i ostale raznorazne Age i Begovi u našoj nam narodnoj poeziji zvanoj junačka a sve sakupio (rpe, gomile, mnoštvo... za njega sakupljali, zaboravio čim od njih dobio pesme) Volf Karadžić. Age za Age ali ko se ne seća hajduka, poimenice: Starina Novak, Deli Radivoje i Dijete Grujica? Ubusijali se i zacementirali na Romanijskoj magistrali, glavnom i jedinom tadašnjem PUT-u, pa harače li harače nedužne, nezaštićene i bezazlene turske bizmismene. Pa ima tu i ono: Što propusti Starina Novače to dočeka Deli Radivoje a ostajalo je i za nejako Dijete Grujicu.
Jednom su se koliko pamtim zajebali kad su ne čitajući Andrića, udarili na samog Đerzelez Aliju. Al Đerzelez meka srca bio... No, mene nekako najviše u srce tačinje PUT Malog Radojice! Jes da je trajao predugo, turska posla, od zabijanja klinaca pod nokte pomenutom Radojici od milošte nazvanog Mali (možda zbog rasta, stasa, visine a možda zbog mladosti?), paljenja vatre (žive!) na grudima mu, pa sve do trenutka kad nad njim igru zaigra Hajkuna đevojka. Turci su zaista bili eksperti za mučenje! Levant je to brale. Radojica, šta Mali?, ljudina, čovečina, muškarčina, umal’ ne završi PUT-ovanje! Jebeš klince, jebeš vatru i živu i mrtvu, iznad glave mu Hajkuna đevojka sa sve svojim ženskim atributima visokog kvaliteta, otškrinu Rajko kapak očni al’ ne dade Hajkuna đevojka. U kratkim crtama, prebaci mu svilen jagluk ili nešto slično, preko glave i energično saopšti da je dotični stoprocentno mrtav! Dopao joj se delija. Bogami i ona njemu, jer koliko se sećam a mrzi me da proveravam, skenjao on turadiju okolnu, zgrabio Hajkunu i s njom fiju u vidu lastinog repa. Kad sam već pri tz narodnoj poeziji, obaveštavam čitaoce da sam već pisao i o Marku Kraljeviću uglavnom u negativnom kontekstu dok sam Turke.... ali evo teksta i on govori o PUT-u:
MORE MARKO NE ORI DRUMOVA...
Ma koliko voleli (makar u detinjstvu) Marka Kraljevića, bili vaspitavani, učeni, utuvljivan nam Predkosovski ciklus Narodnih pesama iliti Pesme starijih vremena, kako je to segmentirano u davno izdatoj Antologiji srpske junačke poezije, hladne glave i pri punoj svesti (što neko može podvrći sumnji uzevši u obzir trenutak i zemlju u kojoj živim), tvrdim i podvlačim: „Turci su bili vizionari, kristalno jasno su sagledavali pored sadašnjosti i neverovatno važnu budućnost, jednom reči bili su preteče ideje o ujedinjenoj Evropi, čak šta više i ujedinjenoj Evropi, Aziji, Africi...“ Ako ostavimo po strani Markovu mitsku ljutnju, jarost i bes spram gore pomenutih,Turci su čak i u pesmi ponavljali: „More Marko ne ori (ne uništavaj) drumova (PUT-eve, saobraćajnice...)“ Turci, Osmanlijsko carstvo (pametni, učili od Rimljana), bilo je duboko svesno značaja koji drumovi/PUT-evi imaju, pre svega zbog lakšeg održavanja i funkcionisanja ogromnog carstva ali i za komunikaciju među zemljama i narodima, svesni da su drumovi (PUT-evi) žile kucavice za trgovinu, razmenu uobičajenih ali i sofisticiranijih proizvoda, svesni njihove krucijalne važnosti po ekonomiju i samim tim po opstanak carstva ali i svih njegovih delova udaljenih jednih od drugih na hiljade kilometara. Bez drumova (PUT-eva, saobraćajnica, danas, železnice, avioprevoza, brodova) zemlja, država ostaje izolovana u tami i smradu sopstvenih mentalnih i fizioloških izlučevina.
U Srbiji i posle više od 600 godina nije zanemarljiv broj onih (od kojih nam mnogi kroje život ili su ga do skora krojili), koji bi „izorali“ sve do jednog druma/PUT-a koji vodi van zemlje nam Srbije, sistematski bi zatrpali svaku i najmanju rupu i rupicu kojom bi se moglo provući na „onu“ (bilo koju, osim matuške Rusije) stranu, urušili bi buldožerima i inim oruđima klance, klisure, čak vododerine, e da bi Srbin bio i ostao svoj na svome! Parola kojom podupiru svoju nebuloznu ideju, glasi: „Vratimo se pravim tradicionalnim, srpskim domaćinskim i pravoslavnim vrednostima!?“ I ne pomišljaju da bi ih odličan srpski domaćin, na primer Kralj Milutin, zbog njihove buđavosti, nesposobnosti i neprekidnog ispraznog laparanja a sve na račun države (ogromne su to pare), vezao „konj’ma za repove.“ Čak i Mrkonjić kao profesionalac bi se usprotivio (!) uništavanju PUT-eva, mada je svojim mentalnim sustavom blizak srpskodomaćinskopravoslavnom povratku u srednjevekovlje. Lično sam ubeđenja da se Rastko Nemanjić, kasnije narečeni Sveti Sava, najveći PUT-nik i diplomata koga je ovaj narod imao, ako ne prevrće u grobu (ko ne zna, mošti su mu spaljene) a ono prevrće onostranim očima i krsti se na veliko, slušajući danas one koji se, zaklinjući se u svetosavlje, protive svemu što nije šljiva, rakija, opanak, prase, gibanica, sarma, uostalom protive se i XXI veku koji je stigao i u naše krajeve ne pitajući ih za dozvolu, baš zahvaljujući drumovima/PUT-evima tehnološki unapređenim, funkcionalnijim i bržim da ne kažem trenutnim u smislu komunikacije.
Za razliku od Marka koji je u narodnoj mitologiji orao turske drumove/PUT-eve i razgonio Turke na buljuke iz jednostavnog i prihvatljivog razloga koji je bio potrebit srpskom narodu e da bi opstao, naši današnji Kraljevići svesni svoje inferiornosti (čak i kada se pri umivanju pogledaju u ogledalo), buđavosti, neukosti, mentalne impotentnosti, zaparloženosti, nesposobnosti, trivijalnosti, banalnosti, prđenja u istu tikvu, prljavosti, primitivnosti, oskudnom znanju a doktorskim titulama, trulosti i prevaziđenosti stavova koje zastupaju, blizanački istovetnih bez obzira kojoj stranci pripadaju, uplašenih od svega što dolazi iz belog sveta, dupelisci i dupeuvlakači kada im se podvikne a silni kada je njihova pastva (čitaj: birači) u pitanju, kukolj u ono malo žita što je preostalo u Republici Kraljevini Srbiji... dakle, svesni svoje (blago rečeno) inferiornosti, žele i intenzivno, svim svojim snagama, rade na tome da uguše svaku pomisao u ovom pošašavljenom (izraz pozajmljen od Unfa sa Bloga B92) narodu, da mu može biti bolje, drugačije, primerenije i dostojanstvenije.
Ništa bolji od njih nisu ni naši „pro evropski“ orjentisani intelektualci, dobro uhlebljeni i odlično raspoređeni u stotinak (ako ne i više) tz nevladinih organizacija. I za njih je: „Pučina .. stoka jedna grdna.“ Opće je mjesto da su tz nevladine organizacije u Srbiji (i ne samo u Srbiji) formirane od strane svetskih centara (ili samo jednog!?) moći. Sve one deluju po principu: „Neka Srbiji crkne krava“ ali ne zbog ličnog često euforičnog zadovoljstva ljudi, komšija, braće, rođaka... srpske nacionalnosti nad nedaćama i nevoljama bližnjih, ne u pitanju su pare! Dovoljno je da na, za njih već pripremljenim medijima, tribinama, intervjuima... trube naručeno i pare (a nisu male) stižu na njihove račune. Njima je dovoljan samo jedan drum/PUT, onaj kojim stiže novac na njihove račune.
Pre tri godine voze me domaćini iz jednog pograničnog mesta u manastir iz XIV veka. PUT, drum, je sve samo nije PUT! Na moj cinični komentar: „Odlično održavate ove rupčage na PUT-u“, jedan od domaćina mi ćutke pruža tog jutra izašle Večernje Novosti. Ispod velike fotografije, ministar NN naveliko pripoveda o uspešno završenoj i ganc novoj trasi PUT-a kojim se upravo vozimo.
A drumska PUT-arska mafija? Pa jebedu nas u zdrav (da li?) mozak! Pohvatali tiketaše na rampama, arestovali ih i osudili a tužilac izjavljuje kako nisu uspeli da „dođu“ do nalogodavaca.
PUT, drum, staza igra glavnu ulogu u jednoj od priča Kurosavinog testamentarnog filma. Vodeći se sopstvenim osećanjima Kurosava je od Van Gogove slike „Polje pšenice i vrane koje lete“ napravio izvanredan kratki film (deo omnibusa) u kojem mladi Japanac (alias mladi Kurosava), prvo stoji ispred slike i gleda je a onda ulazi u nju, u žitno polje, crvenkasto smeđim kolskim PUT-em koji se nalazi tačno na sredini slike oivičen zelenom živicom i nestaje u sunčanom žutilu polja. Većina ljudi bi odabrala neku drugu sliku, „Vazu sa suncokretima“, „Osvetljeni kafe noću“, „Sobu u Arlu“ neki od autoportreta ali Kurosavi je baš ova bila draga, „legla“ mu je na srce i nepotrebno je razmišljati a kamo li raspravljati o tome. Ipak, usuđujem se pored kompozicijski odlično koncipirane slike, vatrometa boja, pre svega žute svih nijansi i njima suprotstavljenih crnih ptica na plavom nebu, da je Akira makar podsvesno odabrao smeđecrvenkasti PUT, stazu, koja između njiva zrelog žita vodi negde, u nepoznato možda, ko zna šta ga sve može snaći na tom PUT-u a možda će ga samo pratiti cvrkut ptica iz živice ili graktanje crnih vrana koje je uznemirio svojim prisustvom. Skoro da sam ubeđen u tačnost mog razmišljanja.
Možda će na kraju PUT-a naići na selo, na ljude čije su to njive, razgovarati ili se samo pozdraviti s njima, imaće neko neplanirano i neočekivano iskustvo. Tome između ostalog služe PUT-evi.
Ako su nekada „Svi PUT-evi vodili u Rim“, danas smo tehnološki tako opremljeni da za sekundu možemo PUT-ovati na bilo koju tačku zemaljskog šara.
Drum, PUT-evi doprinose poimanju sveta/svetova i ljudi drugačijih od nas, razumevanju/prihvatanju različitosti, učenju i samospoznaji, održavanju sopstvene radoznalosti na pristojnom nivou. Francuski Konzul Davil u Travničkoj hronici Ive Andrića obraćajući se svom pomoćniku Defoseu govori: „Ovaj narod, (Bosanci/danas Bošnjaci) mimo sve ostale narode sveta, ima neku nerazumljivu, perverznu mržnju prema PUT-evima, koji ustvari znače napredak i blagostanje, i u ovoj zlosrećnoj zemlji PUT-evi se ne drže i ne traju, kao da se sami ruše.“
PUT-ovanja su nam ugrađena u gene. Naši davnašnji preci su se u potrazi za nasušnom hranom, seljakali i PUT-ovali po celom zemljinom šaru. Malopre na B92 Blogu pročitah (nisam znao) da Italijani imaju izreku: „Utorkom i petkom nit’ se ženi niti na PUT kreni.“ Navode se i razlozi: Utorak je dan Boga rata Marsa
pa samim tim sleduju svađe, razmirice, koškanja... što sve može omesti ili dovesti u pitanje ženidbu/udadbu a što je najgore PUT-ovanje! Petak je Venerin dan za koji se tvrdi da je dan kada su stvoreni zli duhovi, te mu onda na isto dođe i ženidba/udadba i PUT-ovanje. Utorkom i petkom dakle zavalite se u fotelju (ako je imate) i prstom ne mrdajte, sudbinu ne izazivajte.
Drugi PUT je PUT-ovanje u sebe. Delimično sam to elaborirao u odeljku/glavi pod naslovom INOZEMSTVO STANUJE U MENI. To mu dođe kao neprekidno i neprestano izvrtanje sebe kao rukavicu, poniranje u lični spoznati ili nepoznati Kosmos, inkliniranje ka ličnoj Nirvani, ulaženje u sopstveno ogledalo, rekonstruisanje sebe dekonstrukcijom, gubljenje svesti pri buljenju u južno somotsko zvezdama pofajtano nebo, zauzimanje svog mesta pod smokvom, detaljno upoznavanje sa spiralnim Galaksijama, brisanje svega što postoji da bi se ušlo u svepostojeće... Drugi PUT je dug. Nikad nije kasno da se načini prvi korak. Ni Buda nije krenuo na PUT čim se rodio, rodio se kada je zakoračio na PUT. I napose: Mors est quies viatoris – Finis est omnis laboris. Za one malobrojne koji slabije stoje sa Latinskim, evo prevoda: Smrt je kraj za PUT-nika, kraj svake muke.