Sa prijateljima vodim radionicu u kojoj učestvuje grupa skoro punoletne albanske, srpske i romske omladine. Samim tim što su uspeli da barem na trenutak zbrišu iz svog okruženja, presrećni su. Čini mi se da im pre svega godi to što nema roditelja da ih kontrolišu. Možda je očekivano da rezultat prethodne rečenice znači haos u hotelu, ali za divno čudo, sva su deca pristojna i poštuju pravila: osećam njihovu zahvalnost što su izabrani da budu tu. Osećam i njihovo poštovanje što ih tretiramo kao sebi ravnima – simbioza uvažavanja.
Sledi vežba u kojoj, podeljeni u grupe, imaju zadatak da u potpunosti osmisle kako bi uredili život na jednom ostrvu: od naziva i simbola male zajednice, do vrednosti i principa kojima se rukovode. Obilazeći ih redom, zastajem kod albansko-srpske grupe (manjak učesnika romske nacionalnosti). Shvatam šta rade i u prvoj mikrosekundi bivam razočaran: ‘ladno su toliko opterećeni situacijom da ne mogu ni da se za trenutak izmeste iz realnosti i puste mašti na volju – upravo crtaju srpsku trobojku sa albanskim orlom na njoj – razmišljam: kako nekreativan kompromis.
Međutim, mikrosekund kasnije posmatram njihova lica i polako shvatam: Čist konsenzus! Bez trenutka rasprave, skoro kao da je to sasvim normalno u sredini u kojoj žive, kreiranje zastave su razumeli ne kao zakidanje, već uvažavanje različitosti. Dal’ je moguće? Prvo što mi je palo na pamet (posle misli o tome koliko su nevini i neiskvareni), jeste moguća reakcija političara sa obe strane kada bi videli zastavu i to na koji način im njihove gore listovi podrivaju strategiju i sarađuju sa „suprotnom stranom”. Skandal! Prosuta kafa, crvena lica. Možda lažni smešak, verovatno koja psovka gratis, sigurno razgovor sa organizatorima.
Dok sam ja mislima lutao po prethodnom pasusu, oni su brzo prešli da bojama i smehom rade ono što im se najviše sviđa: da crtaju kuće i fontane i smišljaju duhovita pravila kako bi nasmejali članove ostalih grupa. I umalo da zaboravim. Jedan od osnovnih principa im je: „Ne radi drugima ono što ne želiš da se tebi desi”. Ili na albanskom: “Mos ua bën të tjerëve atë që nuk dëshiron të ndodhe ty”. Isto značenje.