Znam da je malo izvodljivo da zaposlene mame u Srbiji ikada dobiju beneficirani radni staž. Ali, na momente mislim kako to uopšte nije nerealan zahtev: Svaka žena koja se u ovoj „ludari", gde se ekonomska i politička nestabilnost klackaju iz dana u dan, odluči da rodi, za mene je heroj!
Zato me čudi što je nedavna inicijativa Sekcije žena UGS ''Nezavisnost'' i Sekcije žena SSSS za izmene i dopune Zakona o Penziono invalidskom osiguranju, kojim bi se ženama omogućilo dobijanje radnog staža za svako rodjeno dete zaključno sa trećim, izazvala razne komentare, pa čak i negodovanje. Pa kome onda smeta što je inicijativa sindikalki predložena do trećeg deteta, a ne važi za četvrto, peto? Koliko znate žena koje rade, a imaju 3+ dece?
Javiše se odmah i neke braniteljke dece, koje tvrde da im je njihovo prvo važnije nego nečije treće i da ne vide što je toliko treće dete važno? A zaboravljate drage dame i muškarci, da bi trebalo da smo svi na istoj, roditeljskoj strani. Bar tako na to aktivisti Udruženja RODITELJ gledaju.
Nedavni predlog sindikalki da se za svako rođeno dete, zaključno sa trećim detetom, u ukupan staž ženama dodatno uračuna po 1 godina, kao i da se razmotri mogućnost ponovnog uvođenja priznavanja vremena provedenog na porodiljskom odsustvu u radni staž ženama, koje su u vreme tog odsustva bile van radnog odnosa, odnosno nezaposlenim ženama, meni zvuči dobro, ne dobro, odlično.
Kao (pre)zaposlena mama ne bih imala ništa protiv da se moje mentalno, fizičko i emotivno lomatanje da odgajim dvoje zdrave, prave dece, zaradim za život i na koncu ne završim u „Lazi Lazarević", neko nagradi time što neću morati baš do groba da dirinčim, i ostavi mi možda koju godinu da uživam u plodovima produženja vrste, za koju se naša vlast toliko zalaže merama populacione politike koje čame na papiru i čekaju da ih neko primeni.
Kome smeta što zaposlene mame očekuju da budu nagrađene za svoj doprinos porodici, pa i društvu? Ili što će i nezaposlene moći da upišu koju godinu staža, jer fakat, obavljaju najteži posao na svetu (a spremna sam da izađem na crtu svakom ko tvrdi da roditeljstvo nije najteže i najodgovornije što je ikada radio)?
Jer, uprkos potpisivanju blanko otkaza poslodavcu, čime se obavezuje da neće roditi dete u narednih x godina, ili komentarima nadobudnih šefova, da „čim dobiju radnu knjižicu, šire noge i prave decu", zaposlene dame u Srbiji stisnu petlju i uđu u svet koji je teško opisati rečima, ako nisi imao prilike da to sve iskusiš. Preskupo vođenje trudnoće, porođaj koji te legalno ili ispod žita košta ko Svetog Petra kajgana, zdravstveni radnici koji novopečene mame više zbunjuju nego što pomažu, teška borba s birokratijom i administracijom da bi se dobilo i ono što po pravu sleduje, godinu dana porodiljskog bukvalno proleti.
A onda, kad se vratite na posao najčešće se sretnete s kolektivom koji na sve to gleda kao godinu dana godišnjeg, jer vam je vaše „plandovanje" bilo plaćeno. Poslodavci vas smatraju još manje vrednom, često morate da krećete od početka dok su drugi mlađi i bez probuđenog roditeljskorg institkta zauzeli vaše strpljivo građeno mesto u firmi. Morate da vašu bebu ostavite u jaslicama po 10 sati (ako ste se setili da je odmah po rođenju prijavite na listu čekanja) ili skupo plaćate dadilju, radeći onda za sitniš... Prestajete i da dojite svoje dete, jer, koji to poslodavac obezbeđuje pauzu za dojenje? A klizno radno vreme, „part tajm", ko je još u Srbiji čuo za to? Ne, vas grize savest svaki put kad odete na bolovanje, ili odrađujete posao od kuće, jer niste podjednako vredan član kolektiva...
Potplaćeni i često posmatrani kao manje vredni samim tim što ste žena, sada spisku vaših manjkavosti dodaju i to što ste majka. Jer, tu su kenjkava deca, dečje bolesti i bolovanja, školski zadaci, a to uglavnom pada na teret žene, bila ona zaposlena ili ne. Pa umesto da nas emancipacija oslobodi bar dela pritiska i tereta koje smo vukle vekovima, sada žongliramo između niza nametnutih uloga - majke, poslovne žene, supruge, domaćice i svodimo svoj život na niz neprekidnih griža savesti. A država samo otežava - strategijama, planovima, silnim dokumentima koji se nikada ne ostvare.
Većina aktivistikinja i aktivista u Udruženju su upravo mladi, zaposleni roditelji, koji pokušavaju da plivaju u haosu roditeljstva u haotičnoj državi. Ovo o čemu danas pišem je naša svakodnevica, u čemu je problem ako tražimo da nam se bar malo olakša?