Napokon sam saznao, u penziju sam mogao da odem pre dve godine, mogu to da uradim i sutra, ali neću.Više od godinu dana okrećem telefone, šaljem dopise, zahteve, traženu dokumentaciju, taman sredim nekih deset godina radnog staža, ono se ispostavi da u tih deset nisu sređeno još dve. Sređeno je i to za pet minuta telefonskog razgovora. Pravnica u Fondu PIO zna svoj posao. Nije bilo dođite ili nazovite za nedelju dana, nego razmotriću i sutra šaljem listing. I bi tako. Sve uslove po Zakonu ispunjavam. I ja se prepadoh. I ne znam šta ću. I ne znam gde ću. I ne znam šta ću da radim u penziji. Zar sam toliko radio da ne radim ništa!?
Uhvatila me ona školska, pubertetske trema, kao da trebam da odgovaram na času, znam da skoro sve znam, i ako nisam naučio do sada neću nikada. Nema tih učitelja i profesora koji mogu da me nešto novo nauče o osnovama života i življenja. Pregrmeo sam što sam morao i što nisam. Sve mi se nudilo i ja budala prihvatao kao da se nude kolači, letovanje, karte za pozorište...Razmišljao sam tada, ne treba mi, a možda će zatrebati, neka stoji u ili oko mene, nisam dopuštao išta da mi promakne. Većina doživljenog, primećenog i osećenog se negde usput zagubilo, opet imam neki čudan osećaj da je većina putovala sa mnom, pritajeno, ili je to samo trag.
Sigurno znam da ću u peniziji raditi pet stvari: čuvati unuku, pisati za blog i još po nešto, čitati, kuvati, šta je peto ne mogu da se setim.
Penzioneri, stare kajle, počeli su da me vrbuju za pecanje, za penzionersku kuglašku ekipu, zovu na domine, kartanje, a posebno na izlete, druženja, sa vrlo jakim argumentom idu ti i mama i tata, što ne bi i ti. Sem pecanja ništa me drugo ne privlači. Ma, i pecanje je gubljenje vremenam, buljiš u površinu vode i čekaš hoće li se koja ribica smilovati da zagrize, jednostavnije je otići u ribarnicu - kupiš ribu, prođeš sokakom, sve sa pecaroškim priborom, zadovoljan ti i ribe u rečicama.
Mogao bih da lutam gradom i mojom varošicom. Ponovo da ih upoznajem. Obićiću omiljena mesta, možda sretnem stare prijatelje. Odrodilo se, ko zna da li oni navraćaju, nekih više nema. Pa, i da ih sretnem, o čemu bi pričali, o tome kao se nismo videli 30 i koju godinu, o porodici, teškom životu, da li smo radili ono o čemu smo sanjali ili smo bili primorani da radimo šta nam je palo pod ruku kako bi preživeli. Još mi fali da me počnu gnjaviti politikom, traženjem pravde ili krivde, potvrde da su bili nemoćni da učine išta za sebe.
Nešto mi ne dolazi šta bih mogao da radim u penziji. Pre 15 godina imao sam nameru da prodam stan i kupim kuću, posao je bio skoro završen, međutim, deca neće iz njihovog bloka i ja ih poslušao.Bila mi je želja da imam dvorište i bašticu, da nešto čeprkam, sadim, vadim, kalemim, kosim, prskam, zalivam, okopavam...tek toliko da ne zakržljam. Mogao bih da zakupim neko parče zemlje, tastovo jutro i nešto mi je daleko, i da uzgajam aromatično bilje. Kada to kažem deci, ponovo će mi se smejati. Šta se njih tiče šta ja radim u penziji.
Mogao bih da putujem. Ne trebaju vize, treba samo da izvadim pasoš, godinu dana otežem. Mogao bih da skoknem do Mađarske, Austrije, Češke, Slovačke, pa i do Rumunije i Bugarske. A, šta ću tamo da radim? Morao bih prvo da proučim šta bi me to zanimalo u tim zemljama, ranije bi mi bilo dovoljno da odem na pivo i vratim se kući, a sada nemam naviku ni u kafanu da svratim. Šta ću u kafani, svako sebi plaća, moraš da paziš šta pričaš, svi šapuću za stolovima o vrag zna čemu ili se upiljili u ekrane sa nekim parovima i rezultatima i čvrsto drže papiriće u rukama.
Žena ove godine završava faks, mogao bih ja da upišem nešto. Ne bih mogao ove godine, morao bih se bar godinu dana pripremati, odamh u startu biti bolji od maldih, željnih rasturanja znanja, a imam i prijatelje profesore, moram znati približno kao i oni.
Mogu da učim i kod kuće, kome i čemu više da se dokazujem. Za penziju ne traže posebnu diplomu, niti se može napredovati u penzionerskom poslu.
Setio sam se, peto, honorarni posao. Još prošle godine, pustivši u javnost priču da idem u penziju, dobio sam dve ponude da radim honorarno. Trebaće svaki dinar, a kažu i penzija će time da raste.
Ako znate neki penzionerski posao, pomozite. Zahvaljujem.