Moja prva poseta Planici, ali i prvo prisustvo na takmičenjima u ski letovima (ili skokovima) završilo se daleko iznad mojih očekivanja. Tokom četiri savršena dana upoznala sam sve ljude koje sam i želela, legende i fantastične skakače, videla sam sve štao sam htela i na kraju sam i uspela da uradim kratak, ali vredan, intervju sa jednim od svojih omiljenih skakača.
Ali, da krenem od početka četvrtog dana na Planici, dana kada su odlučeni šampioni u timskoj konkurenciji. Misleći da će biti isto velika gužva kao što je slučaj bio u subotu krenula sam ranije, ali se ispostavilo da i nije bilo potrebe za time. Gužve na putu do Planice nije bilo, a iako je bilo pre osam na tribinama je već bilo nekoliko hiljada ljudi.
Pošto je do početka takmičenja, tačnije treninga, ostalo još više od pola sata krenula sam u istraživanje da li je ostalo još nešto što nisam videla. Ispostavilo se da nije, ali sam usput srela Davida Caunera, jedinog preostalog člana austrijskog tima kojeg do tada nisam upoznala, i iskoristila sam priliku da to tada učinim.
I dok su se ostali članovi austrijskog tima, pripremali za timske skokove ovogodišnji pobednik turneje „Četiri skakaonice" Andreas Kefler je imao zadatak da spakuje stvari svojih drugara u autobus. Moj komentar je tada bio 'eto pobediš na turneji, osvojiš zlato kao član tima Austrije na Olimpijskim igrama u Vankuveru i daju ti da budes vodonoša'.
Njemu, naprotiv, to nije nimalo teško palo, već je brzo odradio posao i uputio se ka autobusu koji je inače 'muzički autobus', kako sam kasnije saznala. U njemu Austrijanci provode mnogo vremena kada su na putu, za razliku od ostalih timova koji dele kućice u 'takmičarskim selima', a pored spravica za treninge u njemu imaju i karaoke mašinu.
Ubrzo pošto je Kefler završio sa svojim izigravanjem vodonoše iz autobusa je izašao Aleksander Pojntner i meni se ispunila želja da upoznam, kako ga ja zovem, Aleksa Fergusona skijaških skokova i ski letova. Takav nadimak sam mu dala jer mislim da su obojica neverovatni. Ferguson na raspolaganju ima 20 fantastičih fudbalera i pred svaku utakmicu ima težak posao u tome da izabere najboljih 11. Sličan slučaj je i sa drugim Aleksom koji ima šestoricu fantastičnih skakača i još nekoliko odličnih, ali od svih njih mora da se odluči za samo nekolicinu koji mogu da ostvare najbolji mogući rezultat.
Pošto se vreme početka takmičenja približilo uputili smo se ka Red Bull-ovom VIP delu i ponovo smo zauzeli odlična mesta. Rezultate sigurno već znate i pretpostavljate da mojoj sreći nije bilo kraja pošto su na kraju zlato osvojili Šliri, Morgi, Koh i Lojcl. I, potpuno su to zaslužili. Neki od njih (Koh i Lojcl) imali po jedan relativno loš let, ali je Šliri to sve nadomestio.
Posle takmičenja sam upoznala i Andreasa Goldbergera, nesuđenog Srbina, koji je išao okolo i delio svoje autogram karte, a potom mi se ispunila još jedna želja jer sam uspela da dođem do intervjua sa Šlirijem. Pošto ovoga puta nije bilo konferencije za štampu to nije bio lak posao, ali sam u njemu uspela.
Šlirija su, kada je došao u press centar, spopali austrijski i nemački novinari, a ja sam odlučila da strpljivo sačekam i možda uspem u svojoj nameri. Kada su ti novinari završili svoj posao ja sam prišla i pitala ga da li ima nekoliko minuta i on je uz smešak pristao na kratak intervju, a šta mi je rekao moći ćete da pročitate kolikovih dana na sportskoj strani sajta B92. Ubrzo je Šliri morao da krene sa timom u Salcburg gde ih je čekala velika proslava uspeha na Planici, ali i tokom cele sezone.
Pre Austrijanaca gotovo svi timovi su se već evakuisali sa Planice, dok su jedino ostali Finci. Iako nije skakao u nedelju Jane Ahonen je gledao letove, a potom je uz pivo čekao da se njegovi drugovi spakuju da bi krenuli na put. Takođe, moram da pomenem da je prvi put od početka Svetskog prvenstva u ski letovima izgledao potpuno normalno jer se konačno skroz obrijao.
Ubrzo je došlo vreme da i mi kažemo doviđenja Planici, bar za ovu sezonu. Čim je takmičenje bilo završeno redari su krenuli sa sređivanjem i dok smo i mi krenuli više nije bilo nikakvih reklama, Planica je postala onakva kakva je tokom cele godine sem kada je posećuju najbolji ski letači današnjice.
Sledeće godine na Planici će biti održano finale Svetskog kupa u skijaškim skokovima i gotovo je izvesno da ću ja ponovo biti tamo. Prvenstveno jer sam oduševljena magijom koju nosi Planica, a uz to ne želim da propustim mogućnost da vidim dodelu narednog Kristalnog globusa. Nadam se da će se on vratiti u Šlirijeve ruke, ali rano je za priču o tome.
Toliko za blog o Planici, a do mog sledećeg, puno pozdrava za sve.:-)
P.S. Pošto ste tražili još slika postavljam još neke.;-)