Lajanje je dužnost svakog građanina ove zemlje. Ali, ne lajanje lajanja radi, već sebe i sela radi. Lajanje sa smislom, lajanje sa ciljem. U nas se odomaćilo čoporativno lajanje koje pravi mnogo buke, ali ne donosi rezultate, već samo uvećava frustraciju čopora. Ovoj zemlji je potrebno konstruktivno lajanje psa čuvara, koji se raduje dobrom, a upozorava na loše. Psa čuvara koji je spreman da brani svoje dvorište i akcijom, a ne samo bukom.
Žalosno je to kako mali broj ljudi danas veruje da bi konstruktivnim lajanjem uspelo da natera institucije ove zemlje da prorade kako treba. Radije dižemo ruke od svega, i lajemo jedni na druge i jedni s drugima. Onako, uz kafu. U autobusu, u prodavnici, u prolazu... Izgubili smo nadu, veru, elan. Ubile nas hude devedesete. Ne verujemo više u moć konstruktivnog lajanja.
A ono jeste moćno. Samo ga treba naučiti.
Ako nemate više snage i glasa za lajanje, bar naučite svoju decu da laju kako treba, i to od što pre. Na primer, naučite ih da organizuju peticije ministru prosvete sa zahtevom da se pozabavi nastavnicima koji autoritet ne umeju da stekni ni na jedan drugi način, do obarajući pola odeljenja na popravni ispit. Naučite ih da se bore za svoje pravo da u školi i učenju uživaju, umesto da pate od dosade trpeći podučavanje onih koje niko nije podučio kako da podučavaju.
To je ono odakle treba početi.
Jer, nema ovoj zemlji budućnosti bez lajanja od malih nogu.