AleXandar Lambros
Pre par godina bio sam u gostima kod prijatelja Grka. Elitni deo Atine, stan s pogledom na more, prostran, lep i sređen, ukratko, luksuzan po svim merilima. Kada mi je zatrebalo kupatilo, ušao sam u prostoriju veličine dnevne sobe kakvu imam kod kuće, mermernog poda i s kadom dovoljno velikom da se u njoj bez problema organizuje foam party. Razumećete onda moje iznenađenje kada sam na belom mermeru oko umivaonika ugledao uredno poređane sve same srpske kozmetičke proizvode - od paste za zube, preko sapuna, šampona, kupke ....Ok, ne bi me iznenadilo da mi je ponuđena naša šljivovica, ne bi me iznenadio ni domaći ajvar kao prilog jelu, ne bi me začudili ni čvarci. Ali, merimin dečiji sapun u mermernom kupatilu u Vuljagmeniju (atinski pandan Dedinju), priznajem, podigao mi je obrvu.
Moj domaćin je, mora se reći, jedan osvedočeni ekscentrik koji je, za vreme bombardovanja Srbije 1999. odlučio da, u znak protesta, nauči srpski. I naučio ga je. Tako da su moja nagađanja glede arsenala srpske kozmetike u njegovom mermernom kupatilu išla u tom pravcu - još jedan vid protesta protiv nemilosrdne mašinerije globalnog kapitalizma (inače, omiljenog, iskustvo mi govori, kod izdanaka krupne buržoazije, sindrom koji, ne bez zlobe zovem „sirota mala bogatašica") udružen sa simboličnom podrškom oklevetanoj Srbiji. Ipak sam, po izlasku, zatražio objašnjenje. „Želim da podržim srpsku privredu!" - rekao mi je s neskrivenim ponosom i ozbiljnošću od koje sam namah pomislio da je srpski izvozni rejting upravo drastično skočio. Dakle, dobro sam pretpostavio.Epizoda zabavna i bizarna. Vratila me je u oskudne devedesete kada su moji ukućani bezuspešno pokušavali da me ubede u to da „ništa ne fali ni domaćem šamponu od kamilice" dok sam ja smatrao da je neophodno da potrošim, u to vreme čitavo bogatstvo, na panten šampon uz obrazloženje da ne smem da rizikujem s obzirom na genetski materijal po muškoj liniji koji je sklon postepenom proređivanju kose s protokom godina. „Bolje biti gladan nego ćelav", bila je moja odbrana na koju su ukućani stali da me saleću da „ne budem tvrdoglav i probam domaći šampon od koprive".
Nepoverenje prema domaćoj kozmetičkoj industriji sam, ruku na srce, zadržao do današnjih dana. Ali, ne krivite me! Krivca potražite kod proizvođača koji očigledno smatraju da je upošljavanje dizajnera nepotreban trošak. Zaista na glavu ne mogu da sručim sadržaj iz boce koju je lako zameniti za sredstvo za dezinfekciju sanitarija!
Kasnije sam pokušaje stranih proizvođača kozmetike koji robu izvoze na naše tržište, da deklaracije i uputstva za upotrebu napišu na jezicima zemalja jugoistočne Evrope, stvarnim i izmišljenim, tumačio kao tradicionalnu kapitalističku preduzimljivost. Međutim, poznajem osobe koje su, paradoksalno, baš tada napravile zaokret u svojim potrošačkim navikama koje su do tog trenutka išle u prilog stranoj robi. Ukoliko ne bi pronašle proizvod s deklaracijom na jeziku zemlje porekla (najčešće nemačkom i francuskom) te bi se osobe rađe opredeljivale za domaći proizvod ili pak apotekarsku mešavinu. Meni se tada ta mera činila preteranom a objašnjenje da proizvodi namenjeni tržištima zemalja trećeg sveta nisu istog kvaliteta i sastava kao proizvodi namenjeni tržištima zemlje porekla, ili razmaženim tržištima zemalja EU, smatrao sam za metastazu tradicionalne sklonosti teorijama zavere. Kad ono ... Pre nekoliko godina iz Hrvatske je stigla vest koja je potvrdila onu čuvenu da to što ste paranoični ne znači da vas niko i ne prati. Udruženje tamošnjih potrošača dalo je da se uradi analiza sastava jednog mnogo reklamiranog praška za veš. Znate one s mikro magičnim i prečudesnim zrncima koji prodiru u subatome svakog vlakna vašeg veša i odatle izvlače i uništavaju svaki subatom i molekul nečistoće i pri tom još i jačaju strukturu tkanine, osvežavaju boju i daruju svežinu koja traje nedeljama? E, ispostavilo se da sastav takvog jednog čudotvornog praška nije isti u zemljama našeg regiona, gde se izvozi, kao u zemlji porekla.Istraživanja pokazuju da domaći potrošači imaju neku vrstu slepog poverenja u robu stranog porekla. Prostije rečeno, njima je za robu stranog porekla potrebno dokazati da je loša, dok je, s druge strane, za domaću robu potrebno dokazati da je dobra. Ima li ovde nečeg čudnog?
Kompleks socijalističkih zemalja. Čini mi se da dublja analiza nije potrebna. Odlično se sećam svog prvog susreta s belom čokoladom. Poklonio mi ju je drug koji je imao rođake u Nemačkoj. Bela čokolada?!?! Kako to? U mojoj pionirskoj glavi proizvodnja bele čokolade imala je polumističnu dimenziju povezana s tehnologijom dostojne džemsbondovskih špijunskih peripetija. A generacijski trend bio je da se limenke koka kole, tada još suviše kapitalističke za naše socijalističko tržište, pretvaraju u držače za hemijske olovke.I, eto nas na početku ove priče - u luksuzno atinsko kupatilo čiji je kompletan dizajn nekako čudno odudarao od skromne ambalaže u njemu izložene srpske kozmetike. Ima li na ovaj način izražena podrška, ma kako dirljiva i simbolična bila, ikakvog smisla? Drugim rečima, ima li smisla priča o ekonomskom patriotizmu, a u svetlu neprikosnovene globalne vladavine liberalnog kapitalizma?
Nije potrebno biti ekonomski genije pa razgraničiti neke osnovne stvari. Kupovati domaću robu samo zbog toga što je domaća a pri tom ni kvalitetom ni cenom nije konkurentna uvoznoj, potpuno je besmisleno. Ne samo zbog toga što logika kapitalizma i slobodnog tržišta poznaje samo interes i profit i ne rukovodi se nikakvim sentimentalizmom već i zbog toga što tako nešto, u krajnjoj liniji, uopšte i ne bi bio izraz ekonomskog patriotizma. Tako nešto značilo bi nagraditi lošeg proizvođača. Ako se tome pridruže i carinske zaštitne mere države krajnji efekat je smanjivanje konkurentnosti tržišta i uspavljivanje domaće privrede. To nikome ne koristi.
Cilj je stvaranje jakog domaćeg brenda koji bi se najpre pozicionirao na domaćem tržištu i tako ojačan samopouzdano i konkurentno krenuo u osvajanje međunarodnog. To znači da domaći proizvodi, konkurentni cenom i kvalitetom uvoznim, a kakvih na našem tržištu svakako ima, treba da dobiju podršku domaćih potrošača i to iz više razloga. Kupiti strani proizvod za koji postoji domaći parnjak sličnog kvaliteta i približne cene znači (pored pomaganja strane ekonomije) tek neznatnu korist za domaću trgovinu. A to je ništa. S druge strane opredeliti se za domaći proizvod sličnog kvaliteta i približne cene (ili boljeg kvaliteta i bolje cene) znači višestruko pomoći domaćoj ekonomiji. Kako?Kupovina domaćeg proizvoda podmazuje lance domaće ekonomije i izaziva po nju pozitivne efekte koji počinju upravo uspešnom realizacijom domaćeg proizvoda na domaće, i, još bolje, strano tržište. Kupovina domaćih proizvoda podstiče rast proizvodnje. Rast proizvodnje povećava opšte bogatstvo društva. Veće bogatstvo znači veću kupovnu moć. A sve ovo veću uposlenost domaće radne snage. Veća proizvodnja znači veće poreze državi, isto kao i porezi dobijeni oporezivanjem primanja zaposlenih. Sav taj novac opet se sliva u domaće fondove. Tome treba dodati i nabavku materijala kod drugih domaćih dobavljača kao i ostale, sporedne korporativne finansijske obrte, kao što su distribucija, reklama itd.
Uporedite sve ovo s dobitkom koji prilikom kupovine stranih proizvoda beleži srpska trgovina. Ali, nemojte zaboraviti da uračunate i poslovični srpski spoljnotrgovinski deficit.
Slično tome da bi „Made in Serbia" imalo određenu težinu na međunarodnom tržištu moralo bi da uživa autoritet i na domaćem. O tome se kod ekonomskog patriotizma radi. O promovisanju vrednosti domaće privrede i tržišnog načina razmišljanja, jačanju poverenja u domaće proizvođače, razvijanju svesti potrošača o kvalitetu domaćih proizvoda, smanjenju odliva sredstava u inostranstvo i koncentraciji kapitala u zemlji. O unapređenju imidža domaćih robnih i korporativnih brendova na domaćem tržištu, poboljšanju pozicije domaćih brendova u cilju jačanja konkurentnosti domaće privrede, podršci pozitivnim primerima ličnog brenda u funkciji promocije Srbije, jednom rečju o poboljšanju percepcije proizvoda „Made in Serbia".
Nije svejedno!
- pogledati i:
1. Imamo čvarke
5. Live in Belgrade - prilog brendiranju Srbije
6. Lonac, krevet i novčanik - celebrity na srpski način