Društvo| Ljudska prava| Roditeljstvo| Život

Od 1.aprila upis u školu za SVU decu

natasavb RSS / 23.03.2010. u 17:02

Da, končno počinje da se primenjuje i taj deo "Zakona o obrazovanju", deo koji se odnosi na inkluziju.
Od 1. aprila 2010. godine SVA deca imaju pravo da se upišu u redovnu školu, kao i u pripremne predškolske ustanove.
Ovih dana sam čitala taj zakon i pokušavala da nađem odgovore na neka pitanja, pa sam htela to da podelim sa vama.
Donet je krovni zakon (izglasan u skupštini 31. avgusta,a stupio na snagu u septembru 2009.godine.) Podakta vezana za njega još nisu doneta, ali se radi na tome.Lično mislim da kasne sa tim, ali me teši to što moraju biti usklađena sa krovnim zakonom i bez obzira na njih on počinje da se primenjuje.
A šta to konkretno znači ?
To znači da SVA deca uključujući i decu sa teškočama u razvoju,decu sa hendikepom, kao i decu iz socijalno osetljivih grupa, imaju pravo da se upišu u redovnu školu. Pri upisu se vrši testiranje,koje mora biti prilagođeno detetu,odnosno da se vrši na maternjem jeziku deteta, a za decu sa motoričkim i čulnim smetnjama tako prilagođeno da dete može optimalno da odgovori.
U postupku ispitivanja deteta upisanog  u školu, škola može da utvrdi potrebu za donošenjem:
1. individualanog obrazovnog plana
2. potrebu za dodatnom podrškom u obrazovanju.

Koliko sam razumela nema vise čuvenih komisija za kategorizaciju li kako li su se već zvale, već treba da se formiraju interresorne komisije,koje će vršiti procenu da li postoji potreba za dodatnu obrazovnu, socijalnu ili zdravstvenu podršku.Sastav i način rada te komisije bi trebalo da sporazumno propisuju Ministarstvo zdravlja,Ministarstvo za socijalna pitanja i Ministarstvo prosvete.
To je jedna od stvari koja treba da se reguliše podaktima.
Tražeći po netu nešto više o svemu tome, a i razgovarajući sa ljudima iz svoje okoline, primetila sam dve stvari. Prva je da su slabo obavešteni uopšte o tome da počinje da se primenjuje inkluzija i šta to znači. Mislim da ne bi bilo loše da ministarstvo krene sa nekom kampanjom koja bi pojasnila neke stvari,jer druga stvar koju sam preimetila je strah.
Učitelji i nastavnici se plaše da neće znati da rade sa decom sa teškoćama u razvoju i hendikepom. Defektolozi se plaše da će ostati bez posla.Roditelji tipične dece (ne znam zaista koji drugi izraz da upotrebim) da će njihova deca dobiti lošije obrazovanje . Takođe se postavlja i pitanje broja dece u odeljenjima.
Moram da priznam da sam se i ja uplašila čitajući neke komentare na forumima.Ne inkluzije, već njihovog straha i negativnog stava.Zato i mislim da  trebalo više da se priča o svemu tome.
Ono što znam iz iskustva je da nepoznato najviše plaši ljude i da kad uđu u celu priču promene mišljenje.
Skoro sam bila na nekom seminaru o inkluziji gde sam upoznala učiteljicu koja već godinama ima u odeljenju decu sa smetnjama u razvoju.Čak je imala i devojčicu koju nisu hteli da prime u specijalnu školu. Kaže da je za nju najveća  satsifakcija kad vidi da dete napreduje i da se oseća prihavćeno od strane ostale dece. Ona nije jedina, od mnogo njih koji imaju iskustvo inkluzivnog obrazovanja sam čula da su zadovoljni svojim radom i da se osećaju profesionalno uspešnije  kako ga primenjuju.
Što se tiče defektologa i specijalnih škola,koliko sam razumela one će i dalje postojati. Nekoj deci će biti teško da se i pored svih novostvorenih uslova uključe u redovne obrazovanje i za njihovo napredovanje će biti bolji izbor specijalne škole. Ono što će ta deca dobiti zakonom o inkluziji je mesto u specijalnim školama,jer po nekim podacima oko 80% dece sa teskocama u razvoju u Srbiji, nije uopšte uključeno u obrazovni sistem.
Vremenom će se verovatno smanjii potreba za tim školama, ali će se one transformisati u resursne centre koji će pružati podršku redovnim školama.
Broj dece u odeljenjima će biti procentualno smanjen, kao i u predškolskim grupama.
Biće sigurno teškoća u početku, ali inkluzija je proces, koji će nadam se vremenom sve bolje razvijati.
Kada sam pitala prijateljicu koja radi kao nastavnik u Londonu kako to izgleda kod njih, odgovorila mi je sledeće:

"Ovdje sve funkcionise i svi su ravnopravni i najljepsi osjecaj ovdje je da su 'razliciti' sastavni dio drustva koje se ne poigrava sa njihovim osijecajima."


Nadam se da ću i ja jednog dana moći reči to isto.


Srećno nam svima.



Komentari (71)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Virtuelni Vasilije Virtuelni Vasilije 17:15 23.03.2010

E

Natasa

Kada sam pitala prijateljicu koja radi kao nastavnik u Londonu kako to izgleda kod njih, odgovorila mi je sledeće:
"Ovdje sve funkcionise i svi su ravnopravni i najljepsi osjecaj ovdje je da su 'razliciti' sastavni dio drustva koje se ne poigrava sa njihovim osijecajima."

Nadam se da ću i ja jednog dana moći reči to isto.


E pa bas lepo da se i u Srbiji bar nesto krece u dobrom pravcu i da se cuju neke pozitivne vesti
natasavb natasavb 22:54 23.03.2010

Re: E

Da i ja mislim da ja najvažnije da se nešto ipak pokrenulo.
Donošenje zakona je veoma važna stvar,jer neke stvari više neće zavisiti od nečije dobre volje, već će biti zakonska obaveza.
sashenka sashenka 17:39 23.03.2010

Natasa

Mi smo godinama imali devojcicu sa Daunovim sindromom u odeljenju mog sina, i mogu da kazem da je to za nas bilo jako pozitivno iskustvo - ona je obogatila svu 'tipicnu' decu.
Samo hrabro, i sreca ce pratiti!
veliot veliot 19:00 23.03.2010

Re: Natasa

Roditelji tipične dece (ne znam zaista koji drugi izraz da upotrebim) da će njihova deca dobiti lošije obrazovanje .


Zato sto se obrazovanje i dalje shvata kao ucenje iz knjiga i kraj. A drustvo ode napred dok mi zacaureni cekamo ne znamo ni mi sami sta. Ne postoji vaznija lekcija ni u kakvoj knjizi, od one koju deca mogu nauciti prisustvom u ucionici jednog drugacijeg deteta. I to je obrazovanje. Tolerancija iz prve ruke. Ucenje o razlicitosti. Zato za vas
mirelarado mirelarado 20:42 23.03.2010

Re: Natasa

Напокон једна добра вест. Истина, малу сенку баца неприпремљеност и неспремност наших просветара и друштва у целини, али једном морају схватити да се наставничко занимање учи све док се њиме бавиш и да, уместо да се плаше, почну да се припремају и обучавају за инклузију.

Наташа
cassiopeia cassiopeia 21:22 23.03.2010

Re: Natasa

Da ne pratim tvoje pisanje ovde ne bih ni čula za ovu lepu, lepu vest.

A Mirela reče nešto što želim da podvučem:
Истина, малу сенку баца неприпремљеност и неспремност наших просветара и друштва у целини, али једном морају схватити да се наставничко занимање учи све док се њиме бавиш и да, уместо да се плаше, почну да се припремају и обучавају за инклузију.


Dve stvari se ovde izdvajaju. Nespremnost nastavnog osoblja da se uhvati u koštac sa novinom (što čini mi se nije samo njihov propust već i onih koji su morali da ih pripreme na promene), a druga da je učenje proces koji nema kraja ako želiš valjano da radiš svoj posao.
Nadam se da je više onih koji žele da napreduju i onda će biti lakše i da inkluzija postane stvarnost a ne samo slovo zakona.




Oljacat Oljacat 21:39 23.03.2010

Re: Natasa

Jako je dobro da se počne sa primenom zakona, ali svih. Ja moram da kažem da se u školi koju pohađa moj sin uključivanje (mislim da je to srpska reč za inkluziju) aktivno sprovodi već nekoliko godina, ali moram da vas upozorim da ima OGROMNIH problema. Dete koje je bilo zadnje dve godine u razredu mog sina ima poremećaj ponašanja (nisam stručnjak, ne znam kako se to zove, jednostavno dete ne može da drži pažnju duže od 30 sekundi i neprekidno je agresivno prema drugoj deci) i moram da kažem da je užasno bilo u ove dve godine. Učiteljica se je na sve moguće načine borila da dete uklopi, deca i roditelji su svi zajedno pokušavali, ali je iskustvo koje imam jednostavno loše. Mora se pružiti MNOGO veća podrška školama,stručno osoblje i asistenti moraju da budu stalno uključeni u rad zajedno sa učiteljicama, kako bi sve moglo da teče kako treba. Na žalost, nisam videla takvu podršku od strane institucija sistema, a to je prvo što treba uraditi. Prilagoditi sistem deci sa specijalnim potrebama i njihovom uključivanju, a ne samo baciti decu kao eto mi smo sada jako moderni pa primenjujemo uključivanje.
natasavb natasavb 23:14 23.03.2010

Re: Natasa

sashenka
Mi smo godinama imali devojcicu sa Daunovim sindromom u odeljenju mog sina, i mogu da kazem da je to za nas bilo jako pozitivno iskustvo - ona je obogatila svu 'tipicnu' decu.

Drago mi je da ovo cuti.Dosta skola u Srbiji je primenjivalo inkluziju i pre donosenja novog zakona i vecinom su veoma pozitivna iskustva.
Samo hrabro, i sreca ce pratiti!

Naravno, samo tako i mozemo.
natasavb natasavb 23:19 23.03.2010

Re: Natasa

veliot
Ne postoji vaznija lekcija ni u kakvoj knjizi, od one koju deca mogu nauciti prisustvom u ucionici jednog drugacijeg deteta. I to je obrazovanje. Tolerancija iz prve ruke.

Upravo tako.Inkluzija ne znaci samo ukljucivanje dece u skole, vec i u u drustvo.
Deca treba da uce da zive zajedno,jer to je jedini pravi put ka tome da postanemo bolje i humanije drustvo za sve.
natasavb natasavb 23:31 23.03.2010

Re: Natasa

mirela
али једном морају схватити да се наставничко занимање учи све док се њиме бавиш и да, уместо да се плаше, почну да се припремају и обучавају за инклузију.

Наташа

Onaj ko zaista zeli da nauci, ima prilike za to.Postoje akreditovani seminari, a dosta toga moze da se nadje i na internetu.Postoji uvek i mogucnost da se nesto sazna i od kolega koje se imale takvo iskustvo.
Ko zeli pronacice nacin, a ono sto je dobro, donosenjem zakona, ce i oni koji nisu bas raspolezeni za to, sad morati da se pokrenu.
Mirela
natasavb natasavb 23:35 23.03.2010

Re: Natasa

cassiopeia
Da ne pratim tvoje pisanje ovde ne bih ni čula za ovu lepu, lepu vest.

Eto neke koristi i od ovoga.
Salu na stranu,mislim da se zaista malo pise o tome.Danas sam gledala vesti vezano za upis i mislim da sam samo na sajtu Presa pronsala da spominju inkluziju. Ostali su objavili samo da upis pocinje 1. aprila bez dodatnih obavestenja.
natasavb natasavb 23:56 23.03.2010

Re: Natasa

oljacat

Nisam ni ja strucnjak, ali pretpostavljam da se radi o ADHD.
Znam da teskoca ima,ali mislim da uvek postoji i nacin da se pevazidju.
Prosto ne mogu da verujem da pored tolikog truda i uciteljice i svih ostalih dete nije uspelo da se prilagodi.Mislim da jednostavno uciteljica nije upsela da pronadje pravi nacin.
Sto se tice agresivnosti, ono sto sam primetila je da je to ono sto najvise smeta, a i plasi druge roditelje, ali da se na nju ne gleda na isti nacin kao na agrsivnost kod druge dece.Skole su pune nasilja.Postoje i projekti kao sto je "Skola bez nasilja", ali nekako ispada da se agresivno ponasanje mnogo teze tolerise deci koja imaju neku teskocu u razvoju, nego ostaloj. To je moja utisak, mozda gresim.
libkonz libkonz 20:06 23.03.2010

Velika stvar

Ne samo za roditelje i decu sa posebnim potrebama, već i za celu zemlju. Drago mi je da je načinjen ovaj važan korak.
4krofnica 4krofnica 20:38 23.03.2010

*

Prva je da su slabo obavešteni uopšte o tome da počinje da se primenjuje inkluzija i šta to znači.

potpuno si u pravu. treba puno da se prica o tome, i bice staha, neka..ali sto vise i duze ljudi pricaju o tome, vise im nece biti strano, polako ce ta ideja biti sasvim normalna i onda ce nove genercije prihvatiti to zdravo za gotovo, sto moze dovesti do mnogo boljeg tretmana osoba sa teskocom u razvoju i hendikepiranim osobama i kasnije.
ovo je odlicna vest, Natasa!
veruj mi da za to nisam cula, kao ni moja okolina, znaci: prica!
natasavb natasavb 00:04 24.03.2010

Re: *

4krofnica
polako ce ta ideja biti sasvim normalna i onda ce nove genercije prihvatiti to zdravo za gotovo,

Iskreno se nadam da ce biti tako.
Pre par meseci sam razgovara za jednom Italijankom o tome. Ona je moje godiste i kaze da je kod njih inkluzija postojala i kad je ona isla u skolu i da je to sad svima sasvim normlano.
sneza.lazarevic sneza.lazarevic 20:52 23.03.2010

Stvarno velika stvar!

Novi Zakon o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja doneo je velike promene, a ova je jedna od najvećih i najlepših. Hajde da se nadamo da će dovesti i do toga da obuhvat dece u osnovnom obrazovanju jednog dana bude 100% i da deca nauče da prihvate i poštuju različitost.
Ja sam se nadala da će Zakon doprineti da prestanu rasprave o tome da li je inkluzija dobra ili ne, da li je potrebna ili ne. To više nije pitanje ličnog stava, to je pitanje zakonske obaveze. A i sva iskustva iz sveta govore o tome da je moguće kvalitetno obrazovanje za svu decu.
Da, strahovi postoje, prirodno je da se ljudi boje nepoznatog. Ali ljudi, hajde da učimo i da se menjamo!
Nataša, pomenula si nastavnike i učitelje koji se boje, pomenula si defektologe koji su u strahu da će ostati bez posla, pomenula si i roditelje "tipične" dece koji imaju svoje strahove. A šta je sa roditeljima dece sa teškoćama u razvoju i invaliditetom? Da li neko razmišlja o njihovim strahovima i osećanjima kada su svuda, gde god da su krenuli nailazili na zid - nema mesta u vrtićima, ili ima mesta,ali "mi nismo obučeni da radimo sa TAKVOM decom; nema mesta u redovnim školama - ni oni nisu obučeni; u specijalnim školama možda ima mesta, ali će dete prvo morati na opservaciju da bi videli da li će ga primiti...
Navela si i podatak o 80% dece sa smetnjama u razvoju koja nikada nisu kročila u neku obrazovnu ustanovu. Kad god ovo čujem zamislim tu decu "osuđenu" na boravak u četiri zida, bez prijatelja, bez prilike da uče, bez prilike za se razvijaju, na njihov siromašan život bez radosti, sa roditeljima od kojih bar jedan ne radi da bi brinuo o svom detetu, i sa roditeljima koji ustaju i bude se sa strahom - šta će sa njihovim detetom biti kada njih više ne bude. A obično ove osobe svoj život na kraju provode u raznim ustanovama, psihijatrijskim bolnicama ili staračkim domovima, gde vode isto tako siromašan život bez aktivnosti i prilike da nešto rade i osete se kao ljudi.
Zato, SVA DECA U ŠKOLE! Uvek će biti roditelja koji će se opredeljivati za specijalne škole (koje se, imaš pravo ne ukidaju). Ali i one moraju da se transformišu, jer u njima sada ima mnogo dece kojima nikako nije mesto u specijalnom obrazovanju, moraju da menjaju svoje planove i da se prilagođavaju. Posla će dakle biti. Nisam baš sigurna kako specijalne škole mogu da budu resursni centri za podršku redovnim školama, jer ljudi koji u njima rade nemaju iskustvo u inkluzivnom obrazovanju. To mogu biti samo redovne škole koje su već zakoračile u ovom pravcu, i uspešno rade. A hvala bogu, ima ih.

Dakle, srećno prvaci!
Jukie Jukie 22:27 23.03.2010

Nije problem inkluzija JEDNOG deteta

Dakle, nije problem inkluzija JEDNOG deteta po odeljenju. Naravno da to uglavnom jako dobro funkcioniše i to je ono što smo svi videli na primerima. Problem će nastati kada u odeljenju od 30 dece (koliko je sada zakonska norma) bude i jako slabovido dete, i dete u kolicima, i 2-3 hiperaktivne dece, i dete sa ne-hiperaktivnim poremećajem pažnje, i bar dvoje-troje dece koja su agresivna, i dete sa disleksijom, i blago autistično dete, i 1-2 deteta sa IQ 70-75. Nastavnik će neprekidno da trči levo-desno od jednog do drugog deteta da im pomaže i ima da pregori za par nedelja (jer nema ugrađene Durasel baterije), već vidim kako ova agresivna deca otimaju slepom detetu papire na Brajevoj azbuci i cepaju i bacaju okolo, ili se rugaju disleksičnom detetu, i kako se hiperaktivna deca sapliću o kolica dok skakuću po učionici i obaraju ih na zemlju, dete sa ne-hiperaktivnim poremećajem pažnje je odavno u svetu sanjarenja, deca sa malim IQ se muče da razumeju o čemu se u prosečnoj lekciji uopšte radi, deca sa velikim IQ postepeno lude od nedostatka intelektualne stimulacije (ja sam donosio knjige iz biblioteke pa sam čitao na času), a tiho nenametljivo dete prosečne IQ ima ogromnu verovatnoću da upadne u depresiju jer ga niko ne primećuje. Da ne pričamo kako se sve ovo drastično usložnjava kada u šestom razredu nekima krene pubertet a drugi su u sedmom razredu i dalje deca.
natasavb natasavb 22:46 23.03.2010

Re: Nije problem inkluzija JEDNOG deteta

deca sa velikim IQ postepeno lude od nedostatka intelektualne stimulacije (ja sam donosio knjige iz biblioteke pa sam čitao na času),

Evo odamh da ispravim propust koji sam napravila.Inkluzija podrazumeva i izradu IOP-a (individualani obrazovni plan) kako za decu sa teškoćama , tako i za izuzetno nadarenu decu.
Znači takva deca će novim zakonom biti na dobitku.
Što se tiče ostalog dela komentara, bojim se da si ti zamislio najgoru moguću sliku, do koje sam sigurna neće doći. Prvo, verovatno ti je promaklo da sam spomenula da će biti smanjen broj dece u odeljenjima u kojima će biti deca sa teškoćama u razvoju, a drugo što nisam spomenula,jer sam dobila kao nezvaničnu informaciju, je da u jednom odeljenju neće biti više od troje takve dece.Takođe tu će biti i asistent koji će pomagati da se deca što bolje uključe.
Ono što znam iz iskustva, što ličnog, što drugih roditelja, je to da deca pokazuju mnogo više empatije nego što obično očekujemo.
Na žalost, sve češće se čuju vesti o nasilju u školi i svi se sigurno slažemo u tome da to treba zaustaviti.Zar ima boljeg načina za to od učenja dece od malih nogu da svi imaju ista prava bez obzira na razlike.
Jukie Jukie 01:51 24.03.2010

Re: Nije problem inkluzija JEDNOG deteta

natasavb
deca sa velikim IQ postepeno lude od nedostatka intelektualne stimulacije (ja sam donosio knjige iz biblioteke pa sam čitao na času),Evo odamh da ispravim propust koji sam napravila.Inkluzija podrazumeva i izradu IOP-a (individualani obrazovni plan) kako za decu sa teškoćama , tako i za izuzetno nadarenu decu.Znači takva deca će novim zakonom biti na dobitku.

Teoretski hoće, ali pitanje je kako će se sprovoditi IOP (ili po amerikanski IEP) u realnim uslovima. Tj. voleo bih da vidim scenario šta tačno to nadareno dete radi za vreme časa dok nastavnik trčkara okolo i pomaže svakom pojedinom đaku po minut-dva. Najverovatnije će sedeti u grupi sa još 3-4 deteta i podučavaće jedno drugo.

Drugo moje pitanje je šta je sa detetom koje nije izuzetno nadareno za taj predmet, recimo da su mu sposobnosti na nivou solidne četvorke. Na koji način se postiže da to dete dostigne svoj maksimum. (Npr. to je isto ono dete koje iz tri predmeta ima super pet, a za ova tri predmeta nije toliko nadareno.)

Treće pitanje je kako će se određivati za koje predmete je dete nadareno. Da li postoji poseban dijagnostički test za biologiju, geografiju, istoriju, itd.? Kada se taj test daje? Kako se sprečava da test daje "lažne pozitivne" rezultate kod dece koja bubaju podatke napamet bez razumevanja?

Što se tiče ostalog dela komentara, bojim se da si ti zamislio najgoru moguću sliku, do koje sam sigurna neće doći. Prvo, verovatno ti je promaklo da sam spomenula da će biti smanjen broj dece u odeljenjima u kojima će biti deca sa teškoćama u razvoju, a drugo što nisam spomenula,jer sam dobila kao nezvaničnu informaciju, je da u jednom odeljenju neće biti više od troje takve dece.


Odgovorio sam dole Sneži, ove dece ima mnogo veći procenat nego što se na prvi pogled vidi, i znam da se u Americi pravi IEP za decu sa svim tim problemima. Možda će tih troje dece biti oni najteži slučajevi. Ne verujem da će se formirati toliko mnogo tako malih odeljenja da svuda ima samo po troje dece sa IOP - morala bi sva da imaju 10-12 đaka.

Takođe nisam siguran da će čak i sa najboljim namerama i najboljim planovima sve to da se odradi kako treba. Ovde sve reforme školstva lepo krenu pa se posle javljaju problemi i pravila se menjaju preko noći. Primer je onaj prijemni za srednju školu koji se pretvorio u bubačenje rešenja napamet.
natasavb natasavb 09:42 24.03.2010

Re: Nije problem inkluzija JEDNOG deteta

Jukie
Drugo moje pitanje je šta je sa detetom koje nije izuzetno nadareno za taj predmet, recimo da su mu sposobnosti na nivou solidne četvorke. Na koji način se postiže da to dete dostigne svoj maksimum. (Npr. to je isto ono dete koje iz tri predmeta ima super pet, a za ova tri predmeta nije toliko nadareno.)

Postavio si dosta pitanja i na neka od njih bih i ja kao i ti želela da znam odgovore i nadam se da će se uskoro pojaviti.
Samo za razliku od tebe, ne želim sve da gledam tako pesimisticno i zaista se radujem promenama i nadam da ce krenuti na bolje. Dosta nas je nezadovoljno nasim skolstvom i mislim da je ovo prilika da pocne nesto konkretnije da se radi na njegovoj reformi.Da konacno dobijemo ono sto je u nekom projektu nazvano "škola po meri deteta".
Što se tiče ovog tvog pitanja koje sam citirala, IOP se pravi prema detetu i njegovim sposobnostima , što mu i sam naziv govori.
U njegovoj izradi će učestvovati učitelj/nastavnik, psiholog/pedagog i roditelj, a moraće da bude odobren od pedagoškog saveta škole.
Jukie Jukie 11:37 24.03.2010

Re: Nije problem inkluzija JEDNOG deteta

natasavb

JukieDrugo moje pitanje je šta je sa detetom koje nije izuzetno nadareno za taj predmet, recimo da su mu sposobnosti na nivou solidne četvorke. Na koji način se postiže da to dete dostigne svoj maksimum. (Npr. to je isto ono dete koje iz tri predmeta ima super pet, a za ova tri predmeta nije toliko nadareno.)
Što se tiče ovog tvog pitanja koje sam citirala, IOP se pravi prema detetu i njegovim sposobnostima , što mu i sam naziv govori.U njegovoj izradi će učestvovati učitelj/nastavnik, psiholog/pedagog i roditelj, a moraće da bude odobren od pedagoškog saveta škole.

Znam kako se pravi IOP, čitao sam na internetu o IEP
Ovde sam hteo da kažem da postoji mogućnost da dete koje nije zvanično ni nadareno ni sa poremećajem/problemom ne dobije nikakav IOP jer nema nikakvu dijagnozu, i da onda mora samo da se muči (čitao sam komentare nekih majki koje su smatrale da su njihova deca zanemarena).

Vrlo sam se trapavo izrazio praveći primer. Hteo sam da kažem da bi možda isto dete na jednom predmetu dobijalo veliku pomoć (ako nadarena deca budu dobijala adekvatnu pomoć) a na drugom nikakvu (ako se ovo u prethodnom pasusu nažalost ostvari). Nisam siguran ni kako bi se organizovala pomoć za nekoga čije ocene u knjižici izgledaju kao 525252 (ja kad sam bio u sedmom razredu).
natasavb natasavb 14:04 24.03.2010

Re: Nije problem inkluzija JEDNOG deteta

Jukie
Vrlo sam se trapavo izrazio praveći primer. Hteo sam da kažem da bi možda isto dete na jednom predmetu dobijalo veliku pomoć (ako nadarena deca budu dobijala adekvatnu pomoć) a na drugom nikakvu (ako se ovo u prethodnom pasusu nažalost ostvari). Nisam siguran ni kako bi se organizovala pomoć za nekoga čije ocene u knjižici izgledaju kao 525252 (ja kad sam bio u sedmom razredu).

Pa tako sto bi mu se za te predemete koji mu ocito teze idu pravio takav plan da se od njega trazi ono osnovno ili mozda i svo gradivo, ali na nacin koji ce da ga zainteresuje. Predmeti koji mu dobro idu su pokaztelj u kom pravcu treba to dete usmeravati i shodno tome podsticati ga da radi vise nego sto predvidja skolsko gradivo.
Vidim da mi je tvoj nik poznat i setih se da si komentarisao na jednom od mojih blogova.Sad su mi jasniji tvoji komentari i strahovi vezani za to kako ce inkluzija kod nas da se sprovodi.
Ali zar mislis da bi tebi bilo bolje da su te kojim slucajem upisali u specijalnu skolu?
mariopan mariopan 22:39 23.03.2010

Re: Nije problem inkluzija JEDNOG deteta

Baš lepo,

Saznam od drugarice da je jedno dete u našoj osnovnoj školi u kraju, ne znam koji je razred osnovne škole (niži razredi) ali devojčica je u kolicima...da je ona već upisana kad joj je bilo vreme, kao sva druga deca. Nisu čekali ovaj zakon, ona je drugi ili treći razred osnovne škole.

Napravili su prilaz za kolica, upisali je i omiljena je u razredu, svi je vole i ima mnogo drugova, pametna je, dobar drug, hvali je učiteljica i sva deca.

Koliko je malo trebalo uložiti da bi to dete, kao sva deca, išlo u redovnu školu i doživela to dećije drugarstvo i školsko doba kao nešto najlepše u svom životu. Pogotovo što je to redovno obrazovanje koje će da joj pomogne da možda nastavi školovanje i sama sebi obezbedi budućnost? Koje joj se mogućnosti otvaraju...to je neporcenjivo za nju.
sneza.lazarevic sneza.lazarevic 22:53 23.03.2010

Re: Nije problem inkluzija JEDNOG deteta

Problem će nastati kada u odeljenju od 30 dece (koliko je sada zakonska norma) bude i jako slabovido dete, i dete u kolicima, i 2-3 hiperaktivne dece, i dete sa ne-hiperaktivnim poremećajem pažnje, i bar dvoje-troje dece koja su agresivna, i dete sa disleksijom, i blago autistično dete, i 1-2 deteta sa IQ 70-75


Jao bože, kakav scenario!! Kako dođoste vi do ovih cifara? Dece (i osoba) sa smetnjama u razvoju i invaliditetom ima oko 10%. Na ostale delove ne vredi ni odgovarati.
Jukie Jukie 01:32 24.03.2010

Re: Nije problem inkluzija JEDNOG deteta

sneza.lazarevic
Problem će nastati kada u odeljenju od 30 dece (koliko je sada zakonska norma) bude i jako slabovido dete, i dete u kolicima, i 2-3 hiperaktivne dece, i dete sa ne-hiperaktivnim poremećajem pažnje, i bar dvoje-troje dece koja su agresivna, i dete sa disleksijom, i blago autistično dete, i 1-2 deteta sa IQ 70-75
Jao bože, kakav scenario!! Kako dođoste vi do ovih cifara? Dece (i osoba) sa smetnjama u razvoju i invaliditetom ima oko 10%. Na ostale delove ne vredi ni odgovarati.

Svojevremeno sam bio na zameni u nekoliko škola, a i išao sam u slično odeljenje kao đak, i ako ne računamo dete u kolicima, koje je za sada retka i pojedinačna pojava u školama, ovo meni izgleda kao sasvim normalno odeljenje. Neki od problema koje ova deca imaju nisu vidljiva okom (nema svako Daunov sindrom). Jedno dete ima naočare, to je ovo slabovido dete čija je dioptrija u stvari jako velika (treba mu sve fotokopirati uvećano), ova deca sa malim IQ su oni najslabiji učenici u odeljenju koji imaju zaključno 2 iz skoro svih predmeta sem iz fizičkog, likovnog i muzičkog; ovo dete sa ne-hiperaktivnim poremećajem pažnje je ono divno ljubazno dete koje stalno sanjari i ne dovršava zadatke; ovo dete sa disleksijom je ono dete koje odlično odgovara usmeno ali su mu pismeni zadaci strašno slabi; hiperaktivna deca su ovi što se stalno vrpolje i ustaju sa mesta i vrte stvari po rukama; blago autistično dete je ovaj dečko što rastura tri predmeta a iz tri se jedva provlači, i ne igra se sa drugom decom; što se agresivne dece tiče, pune su ih dnevne vesti.
sneza.lazarevic sneza.lazarevic 08:01 24.03.2010

Re: Nije problem inkluzija JEDNOG deteta

Ja i dalje tvrdim da nije problem inkluzija NI JEDNOG DETETA. Problem je u tome što je naša škola škola u kojoj deca još uvek ne UČE nego dobijaju instrukcije ŠTA da uče sami, ili uz pomoć roditelja i privatnih profesora. Inkluzija (ili uključivanje što neko gore reče) ne podrazumeva prilagođavanje dece školi, nego prilagođavanje škole, programa i nastavnika deci, njihovim interesovanjima, sposobnostima ...
Ocene tu nisu nikakav argument, jer one nisu objektivna kategorija.
I na kraju, meni nije jasno za šta se vi zalažete uopšte: ako tvrdite da su odeljenja već takvog sastava, onda se pitam zašto je problem to što je Zakon takvu situaciju samo ozvaničio. A i nastavnici onda već imaju iskustva?
Jukie Jukie 12:04 24.03.2010

Re: Nije problem inkluzija JEDNOG deteta

sneza.lazarevic
Ja i dalje tvrdim da nije problem inkluzija NI JEDNOG DETETA. Problem je u tome što je naša škola škola u kojoj deca još uvek ne UČE nego dobijaju instrukcije ŠTA da uče sami, ili uz pomoć roditelja i privatnih profesora.

Slažem se, i tu ima mnogo faktora koji do toga dovode... sam nastavnički kadar (ipak je i svaki nastavnik posebna individua sa drugačijim snagama i slabostima); količina vremena koju plan i program odvajaju za jedan predmet (da li je 2 * 45 minuta nedeljno dovoljno da se išta uradi kako treba ili je to samo grebanje po površini?); preveliki broj đaka po odeljenju itd.

Inkluzija (ili uključivanje što neko gore reče) ne podrazumeva prilagođavanje dece školi, nego prilagođavanje škole, programa i nastavnika deci, njihovim interesovanjima, sposobnostima ...

Tu dolazimo do onoga što mi je često nejasno. Koliko je (i koliko bi trebalo da bude) školstvo u službi dece, a koliko u službi društva? (koliko je važna individua a koliko grupa?) Koliko je društvo spremno da se odrekne svojih želja i potreba i da napravi kompromis sa onim što dete želi? (primer onih smerova u srednjoj školi koji su potrebni na tržištu rada a ne upisuje se dovoljno đaka)
Da li je društvu npr. korisno da ocene u 6-8 razredu budu "prave" tj. realan pokazatelj postignuća i da stvarno deca sa najjačim sposobnostima odu u gimnazije? Da li je poklanjanje petica četvorkašima na kraju godine zato što su dobra i pametna deca i što im eto baš taj predmet malo slabije ide, pa se onda upišu u gimnazije, dobro ili loše za društvo?


Ocene tu nisu nikakav argument, jer one nisu objektivna kategorija.

Nisu (iako se sada uvode i neki standardi koji koliko-toliko teže objektivizaciji ocenjivanja) zbog inflacije ocena. Međutim, mislim da ako i pored zbrčkane situacije sa ocenama može da se vidi neka pravilnost kod određenog deteta (npr. sve ocene su male, ili postoje samo velike i male ocene bez srednjih) to može da bude upozorenje da tom detetu hitno treba napraviti IOP (ili popraviti već postojeći)


I na kraju, meni nije jasno za šta se vi zalažete uopšte: ako tvrdite da su odeljenja već takvog sastava, onda se pitam zašto je problem to što je Zakon takvu situaciju samo ozvaničio. A i nastavnici onda već imaju iskustva?

Postoji i dobra i loša strana. Sada kada postoji procedura, sva deca bi trebalo da prođu dijagnostičke testove da im se odredi IOP, pa bi se stvarno videlo koliko ima dece sa kojim problemom (mislim da će bar 25 odsto dece dobiti neku dijagnozu, što je doduše i u skladu sa zvonastom krivom; neka deca bi trebalo da imaju i nekoliko dijagnoza). Nadam se, držim palčeve, da neće na testiranje slati samo decu sa kojom nastavnik već ne zna šta da radi.

Mislim da nastavnici i imaju i nemaju iskustva. Jesu bili u kontaktu sa ovom decom (iako ne znaju), i svako je samostalno otkrivao toplu vodu tj. kako da popravi situaciju (pošto se nigde nije pričalo o oprobanim strategijama), ali mislim da se tu često samo ispucala kora od torte mazala šlagom da se ne vidi pravi problem (npr. poklanjanje ocena "jadnom detetu", savet "od njega ne očekuj puno, daj mu nešto lako da radi za dva" ).
sneza.lazarevic sneza.lazarevic 13:09 24.03.2010

Re: Nije problem inkluzija JEDNOG deteta

Jukie,

mislim da se i dalje ne razumemo. Vi se po mom mišljenju previše bavite ocenama. Ja mislim da je obrazovanje priprema za život i škola treba da pripremi svako dete da nešto radi i da se oseća korisno. Obrazovanje je i učenje od vršnjaka, a ne samo bubanje gradiva.
Verovali ili ne, i ja sam nekada išla u školu i mislim da su to tadašnji nastavnici znali, a tada je broj učenika o odeljenju bio još veći nego sada (36) i fond časova po predmetima manje-više isti.
Školstvo treba da bude u službi dece, da bi oni iz škole poneli znanja i veštine potrebne za život, jer je samo tako u službi društva.
Ne postoje nikakvi dijagnostički testovi za IOP, i on je potreban samo deci za koju se menjaju ishodi - koja nisu u stanju da isprate plan i program pojedinih ili svih predmeta. I šta znači dijagnoza? Eto, rekla sam već da moj sin ima dijagnozu autizma - i šta to vama govori? Možete pročitati sve o dijagnozi, a da opet ne znate ništa o tom konkretnom detetu.
Što se tiče druge dece, njima je mnogo potrebnija individualizacija, koje tako malo ima u našim školama - svi moraju sve, na isti način - isti testovi, isti zadaci, isti zahtevi. Gde je prilagođavanje da dete koje se bolje izražava usmeno ne mora da radi kontrolne zadatke, gde je prilagođavanje tih zadataka ne sadržinski, već kao pomoć detetu da mu budu jasniji i da ono bude u stanju da ih reši.
Imam dvoje dece u osnovnoj školi, jedno je peti a jedno šesti razred, i naročito mi smeta što je većina provera znanja usmerena na to da se otkrije šta dete NE ZNA, nego ŠTA UME, MOŽE I ZNA.

Nataša, izvini ako sam preterala, ali eto, povukao me razgovor
natasavb natasavb 14:10 24.03.2010

Re: Nije problem inkluzija JEDNOG deteta

Snezana
Nataša, izvini ako sam preterala, ali eto, povukao me razgovor

Snezana meni je veoam drago sto ste se i ti i Jukie ukljucili u ovu diskusiju.
Ovaj blog i jesam napisala zato sto mislim da se malo prica o svemu ovome, a jedino tako mozemo videti cega se ljudi plase i sta predlazu i to proslediti onima koji donose odluke.
Volela bih da se jave i roditelji "tipicne" dece , da cujemo njihove misljenje, kao i strucnjaci.
Svi smo nadam se na istoj strani, na strani dece.
miloradkakmar miloradkakmar 23:49 23.03.2010

Srećno !

To znači da SVA deca uključujući i decu sa teškočama u razvoju,decu sa hendikepom, kao i decu iz socijalno osetljivih grupa, imaju pravo da se upišu u redovnu školu

Važno je da se pokrenulo.
Kroz zajedničko odrastanje deca se međusobno prihvataju onakva kakva jesu.
Još bi trebalo da to ukapiraju i stariji (roditelji).
natasavb natasavb 15:34 24.03.2010

Re: Srećno !

Još bi trebalo da to ukapiraju i stariji (roditelji).

Izgleda Milorade da je to mnogo teze njima nego deci. Deca nemaju predrsude kao odrsali.
debau debau 08:03 24.03.2010

iz prakse

Kod nas u školi poslednjih par godina imamo primenu inkluzije i IOP, ali, moram da naglasim, zahvaljujući ličnoj empatiji nekih učitelja i dobroj volji uprave. U sve to smo se upustili intuitivno i uz pomoć štapa i kanapa uz nedovoljnu, mada prisutnu povremeno, pomoć servisnog centra iz specijalne škole. Niko iz školske uprave nije imao u vidu da bi u takvim odeljenjima moralo biti manje dece, da u školu moraju dolaziti logopedi, defektolozi, specijalni pedagozi, i bar iskontrolisati da li radimo dobro. Roditelji su čuli za našu školu i sada dolaze i oni koji nisu na našoj teritoriji, a drugarica iz spec. škole me povremeno pozove - hajde da probamo sa uključivanjem tog i tog deteta...Hoću da kažem - sve je ad hoc.. U školi nas ima svakojakih kao i svuda, znači niko se nije rodio stvoren za učitelja/nastavnika/profesora, a o negativnoj selekciji godinama unazad da ne pričam. Sve je to bože pomozi u nižim razredima, ali sad nam neki đaci dolaze pred desetak različitih nastavnika sa različitim stavovima, otporima, stilovima..Ima problema. A neki roditelji koji su u svoj svojoj borbi najzad došli do cilja, često nemaju takta u tim situacijama, sukobljavaju se sa nastavnicima i sami ne pokazuju toleranciju koju očekuju. Poenta je u tome da je, kao i najčešće kod nas, sve ostavljeno da se samo realizuje, iskristalizuje na terenu, bez sistematske pripreme, edukativne i psihološke, tih ljudi u praksi.
Želim Vam puno uspeha u ovom "poduhvatu", imam optimizma da će stvari ići na bolje, ali zašto uvek težim putem?
sneza.lazarevic sneza.lazarevic 09:38 24.03.2010

Re: iz prakse

Težim putem zato što deca rastu i roditelji nemaju vremena da čekaju. Moj sin je imao tri godine kada je potvrđeno da ima smetnje u razvoju - autizam, i tada su se pričale iste priče - "nismo dovoljno pripremljeni". Sada mu je već 14. Moja porodica je morala da sama traži način da ga uključi u školu jer mi verujemo da je to jedini način da se pripremi za život. Život se ne može vežbati u veštačkim uslovima, mora se živeti tako da dete/osoba bude deo okruženja.
Ako deca u vašoj školi uče i napreduju - šta će vam veći dokaz od toga da radite dobro.
Ako to nije slučaj, menjajte nešto - smanjite zahteve, prilagodite način ispitivanja, utvrdite ciljeve i prioritete
natasavb natasavb 14:38 24.03.2010

Re: iz prakse

Debau
Niko iz školske uprave nije imao u vidu da bi u takvim odeljenjima moralo biti manje dece, da u školu moraju dolaziti logopedi, defektolozi, specijalni pedagozi, i bar iskontrolisati da li radimo dobro.

Po novom zakonu,koliko sam cula, bi trebao biti samnjen broj dece u odeljenju, a isto tako i u predskolskim grupama.
Sto se tice ovoga da li radite dobro,mislim da je najbolji pokazatelj to da li deca napreduju.
U emisiji "Uvecanje" koju sam pre par meseci gledala na B92,a u kojoj se govrilo o inkluziji, je bila gost jedna gospodja iz Zavoda za unapredjivanje obrazovanja (ili tako nekako, nisam sigurana kako se tacno zove, ali je upitanju drzavna ustanova).Ona je tad spomenula neki prirucnik za utvrdjivanje indexa inkluzivnosti skole.Radjen je po nekom engleskom, ali su ga oni poslali u desetak nasih skola iz kojih su cekali povratne informacije, da bi ga sto bolje prilagodili nasim uslovima.Mozda je taj prirucnik gotov i mozda kod njih mozete da saznate nesto vise o tome.
Želim Vam puno uspeha u ovom "poduhvatu", imam optimizma da će stvari ići na bolje, ali zašto uvek težim putem?

Nadam se da je ovo vazno za sve nas, pa svima nama zelim uspeh.
reanimator reanimator 09:26 24.03.2010

...

Ozbiljna tema. Pristaću da trolujem samo ako domaćica dozvoli.
Domaćice?
natasavb natasavb 09:31 24.03.2010

Re: ...

Šašav kao i obično.
Ti znaš da je tebi sve dozvoljeno. Dobro, da ne preterujem, skoro sve.
reanimator reanimator 10:21 24.03.2010

Re: ...

natasavb
Šašav kao i obično.
Ti znaš da je tebi sve dozvoljeno. Dobro, da ne preterujem, skoro sve.

Zahvaljujem!
Počeću sa ovom ozbiljnom dole
bocvena bocvena 10:35 24.03.2010

Re: ...

Silky prisutna i reformiše školski sistem! Ima da smislim kako i železnicu da uključim. Onda si ga nahebo!
cassiopeia cassiopeia 12:30 24.03.2010

Re: ...

Eeee gde ide ovo društvo ako je sve, skoro sve dozvoljeno

natasavb natasavb 13:47 24.03.2010

Re: ...

Počeću sa ovom ozbiljnom dole

gde nju bre nadje. ona radi u skoli.
natasavb natasavb 13:48 24.03.2010

Re: ...

Eeee gde ide ovo društvo ako je sve, skoro sve dozvoljeno

odgovoricu ti na pp.
bocvena bocvena 09:45 24.03.2010

Odličan blog!

Značajna informacija i postavljena prava pitanja. Delim tvoj optimizam, ali i tvoju zabrinutost. Naš školski sistem puca po šavovima i bez inkluzije, a sa inkluzijom (ako se uopšte bude dosledno primenjivala) svi problemi će se pojačati.
E tu ja vidim šansu da se nešto zaista kvalitativno promeni! Za svu decu! Vreme frontalne nastave i ispitivanja su prošli, živela deca pojedinci.
Poenta je u tome da je, kao i najčešće kod nas, sve ostavljeno da se samo realizuje, iskristalizuje na terenu, bez sistematske pripreme, edukativne i psihološke, tih ljudi u praksi.

Ovo je suština problema. Opet gradimo od krova, umesto od temelja. Prvo obuka nastavnog osoblja, smanjenje broja učenika, uključivanje roditelja (njihova edukacija), obavezni asistenti (jer jedna učiteljica nije Supermen), više psihologa, pedagoga i bar jedan defektolog...Onda nema opravdanja da inkluzija ne funkcioniše. Bez toga, bojim se da će posle godinu ili dve zaključiti da je neostvarivo. A nije. Samo zahteva mnogo rada.
Zakon je odlično polazište, a sad svi na svoje radne zadatke.
natasavb natasavb 15:47 24.03.2010

Re: Odličan blog!

Bocvena
Prvo obuka nastavnog osoblja, smanjenje broja učenika, uključivanje roditelja (njihova edukacija), obavezni asistenti (jer jedna učiteljica nije Supermen), više psihologa, pedagoga i bar jedan defektolog...Onda nema opravdanja da inkluzija ne funkcioniše. Bez toga, bojim se da će posle godinu ili dve zaključiti da je neostvarivo. A nije. Samo zahteva mnogo rada.

Postoje akreditovani seminari o inkluziji. Ti kao neko ko radi u skoli verovatno si bolje upoznata sa tim koliko su obavezni za sve nastavnike, ali u svakom slucaju za one koji zele nesto novo da nauce,postoje.
Isto tako sigurno znas da postoje nastavnici koji zele da rade sa decom i oni koji samo "otaljavaju " posao.Mislim da ovi prvi, koji su dobri za svu decu, nece imati problem da se snadju i sa decom koja imaju drugaciji razvojni put.Nekima na zalost nece pomoci ni stotinu seminara, ali je to vec pitanje naseg skolstva kao takvog.
Koliko samo ima nastvanika , pa i ucitelja koji ne odstupjau od ex katedra nacina rada i to na isti nacin kao pre 15-20 godina i koliko dece zaista moze na taj nacin nesto da usvoji. U najboljem slucaju 10%, a ostali moraju da se snalaze sami ili ne nauce nista iz tog predmeta.
Ovo je ja mislim prilika da se nas obrazovni sistem pokrene ka necemu sto ce biti bolje za svu decu.
bocvena bocvena 19:26 24.03.2010

Re: Odličan blog!

Takva vrsta seminara nikada nije obavezna, eventualno za psihologe i pedagoge, a trebalo bi da obuhvati sve zaposlene. I trebalo bi da budu besplatni ili da škola bude prinudjena da ih plati (pošto je iluzorno očekivati da će nastavnici sami na njima da insistiraju i plaćaju ih iz svog džepa).

Baš zato što je naše školstvo daleko od idealnog, ovo ne treba prepustiti stihiji i pojedinačnim rešenjima. Ja duboko verujem da je inkluziji ostvariva, ali neće ići lako i zato moraju da postoje sistemska rešenja. Kao smernice, ali i ograničenje za one koji neće da se menjaju.

Stvoriš uslove, edukuješ, pružaš podršku i onda, s pravom, očekuješ rezultate. Ako toga nema, onda će neradnici da nastave po starom i zaklone se iza države.

Ovo je ja mislim prilika da se nas obrazovni sistem pokrene ka necemu sto ce biti bolje za svu decu.

Tome se i ja nadam i radujem.
Biljana 77 Biljana 77 10:05 24.03.2010

Preraspodela resursa?

Učitelji i nastavnici se plaše da neće znati da rade sa decom sa teškoćama u razvoju i hendikepom. Defektolozi se plaše da će ostati bez posla.
Meni je nekako logično da se baš defektolozi uključe u ovo "novo školstvo" kao asistenti jer verujem da bi nastavnom osoblju bili od velike pomoći, jednako koliko i deci sa smetnjama u razvoju.
natasavb natasavb 15:55 24.03.2010

Re: Preraspodela resursa?

I meni je to logicno, ali sam cula i reakcije tipa:nismo se mi skolovali da budemo neciji asitenti, vec nastavnici i sl.
Neki se plase da ce ostati bez posla, dok se drugi plase da ce morati vise da rade.
Nemam iskustva sa specijalnim skolama , ali moram da priznam da sam cula svkakve price.
Pored sve njihove obucenosti za rad sa decom sa teskocama, desavalo se da deca iz specijalnih skola izadju bez osnovnog znanja uz objasnjenje defektologa da to dete ne mogu nicemu da nauce.Cula sam cak i za slucajeve dece koja su izacena iz specijalnih skola,jer nisu uspevala da savladaju gradivo!
Naravno cula sam i za drugacije primere i ljude koji se zaista trude da rade sa decom kako treba.
Ono sto mislim da je ovde najvise u pitanju je ono sto je nama inace svojstveno, a to je strah od promene.
goca-v goca-v 19:41 24.03.2010

NAUČIMO OD DECE

Ako zadatak postavimo kao inkluziju jednog deteta,nikada ga nećemo dobro rešiti. Nema sistema obrazovanja, zakona, edukacije učitelja, IOP-a koji će doneti dobro rešenje loše postavljenog zadatka.
Majka sam dečaka, prvaka (sa autizmom). Prošle godine je isto bio prvak u privatnoj školi koja je išla tim putem i uverila me u predhodno.
Sada ide u redovnu školu sa asistentom. Ima 25 drugara koji naravno imaju svoje „zagrade“ iako su „tipični“. Na časovima je atmosfera radna i kreativna. Učiteljica uvažava đake, oni nju takođe. Svi se razlikuju a uklapaju. Međusobno uvažavanje, na kome učiteljica „supermen“ insistira više nego na krasnopisu, je iskra koja pokreće sve lepe stvari između njih. Moj sin je sve zainteresovaniji za svet oko sebe, njegov drug sa govornom manom se često javlja da kaže šta misli, oni hperaktivni ne oklevaju da prvi pritrče nekom u pomoć, dosta se smeju ali ne ismevaju. Čine stvari koje nijedna obuka ne bi mogla da smisli i uče sve nas koliko je ljudska duša rođena čista. Znam da ovo zvuči kao utopija a samo je ljudski.
bocvena bocvena 21:38 24.03.2010

Re: NAUČIMO OD DECE

Blago vama. Moje tipično dete ima učiteljicu koja insistira više na disciplini nego na znanju. Čak je uvela sistem posebnih redara koji ocenjuju ponašanje druge dece, daju im pluseve i minuse???!!! I sad zamišljam troje dece sa posebnim potrebama u njenom odeljenju...
E pa, ona mora da se menja, ako ne iz dobrote svoje duše, onda zato što će izgubiti radno mesto.
Treba što više pozitivnih primera , kao što je vaše, iznositi u javnost.
Ali ne treba zatvarati ni oči pred problemima koji postoje. Zato što su rešivi. Jedino što ja mislim da za njihovo rešenje nije dovoljna dobra volja i lepe želje, nego puno rada, svih zainteresovanih, a prvenstveno onog ko je inkluziju ozakonio - države.

natasavb natasavb 22:04 24.03.2010

Re: NAUČIMO OD DECE

Blago vama. Moje tipično dete ima učiteljicu koja insistira više na disciplini nego na znanju. Čak je uvela sistem posebnih redara koji ocenjuju ponašanje druge dece, daju im pluseve i minuse???!!!

Uciteljica vam je stvarno pravi pedagog.Veoma me podseca na uciteljicu mog starijeg deteta, koja mi se hvalila kako je pronasla nacin da smiri jednog decaka koji je verovatno imao poremecaj paznje.A nacin je taj sto mu "spuca keca i on bude miran ko bubica".
natasavb natasavb 22:08 24.03.2010

Re: NAUČIMO OD DECE

Goca-v
Čine stvari koje nijedna obuka ne bi mogla da smisli i uče sve nas koliko je ljudska duša rođena čista. Znam da ovo zvuči kao utopija a samo je ljudski.

Goco hvala sto si se javila i podelila svoje iskustvo sa nama.
Tvoj i ostali primeri mi daju nadu da inkluzija nije utopija vec nasa buducnost.
teodorakaze teodorakaze 12:40 25.03.2010

Cestitam

...na donosenju zakona, znam da vam je to bilo vazno. Ali ne mogu da se ne slozim sa jukie-em u dosta stavki. Mislim da je problem izuzetno kompleksan na mnogo nivoa, pocevsi od toga da sam obrazovni sistem (bez inkluzije) ima mnogo problematicnih podrucja.

Rece neko (mislim bocvena), da mi uvek krecemo da gradimo "od krova". Pre svega, obrazovanje nastavnika ne moze biti, u ovakvoj situaciji, dobrovoljno, niti naknadno, niti izvedeno od strane edukatora koji ispunjavaju placeno im vreme bez razumevanja materije ili istinskog truda.

Drugo, u okvirima postojeceg obrazovnog sistema, skoro da je nemoguce dobro izvesti ovako nesto, t.j. promena ce biti samo "estetska", a ne sustinska. Konkretno, kao sto vec rece jukie, vi vec u odeljenjima imate decu sa raznoraznim poteskocama u razvoju, samo one najcesce nisu tako upadljive ili imenovane. Najcesce su to deca sa poremecajem paznje ("nemirni"ili niske inteligencije ("glupi". Ja ne mislim da je vazno klasifikovati pojedinacnu decu, niti insistirati na politickoj korektnosti (koju licno prezirem), vec definisati potrebe i metode obrazovanja ovakve dece. Fond casova je mali, a odeljenja prevelika da bi se odgovorilo individualnim potrebama ucenika (drugim recima, svakako ce neko biti zapostavljen, bilo prosecni, bilo oni sa problemima, bilo nadareni). Roditelji i nastavnici (pa samim tim i deca) cesto imaju pogresan stav o skoli i ocenama.

U praksi to izgleda ovako: nastavnik ima jedan ili dva casa nedeljno (45 ili 90 minuta) da sa 30 ucenika koji su razlicitih potreba, a cesto i vrlo zahtevnih (vremenski pre svega), ispuni ciljeve koji su sami kontradiktorni, na zadovoljstvo dece i roditelja. To prosto nije moguce, cak i ako nastavnik ima najbolju volju i maksimum sposobnosti i znanja.

Ja nisam pesimisticna - naprotiv - mislim da je inkluziju moguce sprovesti na najbolji moguci nacin, samo ako se problemu pristupi sustinski i promisljeno. Dakle, da budem konstruktivna: nastavnicki kadar se mora obrazovati po ovom pitanju. Ciljevi obrazovanja se moraju jasno definisati tako da budu svrsishodni i ispunjivi u prosecnoj sitaciji, a ne utopiji. Odeljenja (i bez inkluzije) moraju biti manja. Roditelji se moraju obrazovati da shvate cemu sluzi skola i sta je ocena. Ocena se mora jasno definisati i razjasniti njena svrha. Dakle, ja mislim da sve ovo nije narocito tesko, a da bi bilo mnogo svrsishodnije nego prebacivanje optuzbi sa roditelja na nastavnika i obrnuto i nasilna promena.

Prostor za komentar je suvise mali (i blog bi bio) da bi se obuhvatili svi problemi u obrazovanju uopste, ali na osnovu moje licne prakse, mislim da su ovi iznad najupadljiviji. Konkretno, imala sam prilike da radim sa tesko disleksicnim ucenikom, detetom sa poremecajima iz spektra autizma, dva gluva deteta i nebrojeno dece sa niskom inteligencijom i poremacajem paznje. Iz mog iskustva, sami roditelji pre svega nisu spremni da se suoce sa poteskocama svoje dece (sto je, po meni, najveci problem), i svoje strahove kriju ili iza neprimerene strogoce ili zahteva za poklonjenom ocenom (koja nije ni nagrada ni kazna!) ili bilo cega drugog sto ce im pomoci da se njihovo dete smatra "normalnim", a bez napora da detetu zaista pomognu. Iznad svega, kriterijumi i svrha obrazovanja su generalno vrlo poremeceni i mislim da bi i roditeljima bilo mnogo lakse kada bi oni bili jasno definisani.

Oduzila sam, izvini Natasa, ali toliko toga se moze reci na ovu temu. Ukratko, ako je svrha inkluzije samo socijalizacija, problema nece biti. Ako je svrha i obrazovanje, onda se inkluzija mora izvesti promisljeno, a donosenje zakona samo po sebi ne znaci nista, pa moze cak i da odmogne. Ja licno mislim da je inkluziju moguce izvesti, samo ako se malo poradi na promisljanju svega.
sneza.lazarevic sneza.lazarevic 13:25 25.03.2010

Re: Cestitam

Želela bih da odgovorim na tako mnogo stvari, ali se bojim da bih onda i ja odužila. Zato ću se skoncentrisati samo na deo vezan za broj učenika i fond časova, koji su po vama ometajući faktor za kvalitetnu inkluziju. Moja ćerka je peti razred i u njenom razredu ima 26 učenika. Sin je šesti razred, i njih je 24, od toga dva deteta koja su "prepoznata" kao deca sa smetnjama, i jedan dečak koji ima problema u ponašanju, ali "zvanično" spada u tipičnu decu. U mom razredu u osnovnoj školi bilo nas je 36, a u srednjoj 42. Ja bih rekla da je ovo već značajan napredak, i da se sa 25-toro dece može lepo raditi. Što se tiče toga da prosečan nastavnik ima 2 časa nedeljno (stvarno je retkost da je to samo 1 čas - istorija i geografija u petom razredu) to je zaista tačno i na prvi pogled može izgledati da on nema mnogo vremena da se poseveti deci. Ali isto tako znamo da nastavnik ima ukupan fond časova od, ako se ne varam 19 ili 20 časova nedeljno. To je 3 (i slovima 3) sata efektivnog rada dnevno. A priznaje im se 8?! Znam i da povremeno imaju razna odeljenska i nastavnička veća, dopunske i dodatne časove (mada retko ko još uvek zaista i realizuje ovu nastavu, sem nastavnika matematike, srpskog jezika i eventualno fizike, bar je takvo moje iskustvo). Ja mislim da je zakonodavac ovo i predvideo da bi se nastavnici adekvatno pripremili za nastavu. Dakle, šta sprečava nastavnika da osmisli i pripremi radne materijale za svoje učenike, koji nužno ne moraju biti isti za sve?
Slažem se da je potrebno menjati bazično obrazovanje nastavnika. Moje iskustvo je da su učiteljice i učitelji mnogo spremniji da se "oprobaju" u radu sa decom sa različitim vrstama smetnji, i da su u tome mnogo i uspešniji. Čula sam argumente da je to zbog toga što više vremena provode sa decom, pa samim tim imaju i više vremena. Ja bih rekla da je to ipak zbog toga što je njihovo obrazovanje drugačije, i što su pripremljeni.
Sve drugo pa i izrada IOP-a je čista tehnika koja se uči, ali bih rekla da je potrebna i želja, spremnost, dovitljivost.
teodorakaze teodorakaze 14:57 25.03.2010

Re: Cestitam

Moja ćerka je peti razred i u njenom razredu ima 26 učenika. Sin je šesti razred, i njih je 24, od toga dva deteta koja su "prepoznata" kao deca sa smetnjama, i jedan dečak koji ima problema u ponašanju, ali "zvanično" spada u tipičnu decu. U mom razredu u osnovnoj školi bilo nas je 36, a u srednjoj 42. Ja bih rekla da je ovo već značajan napredak, i da se sa 25-toro dece može lepo raditi.

Problem je u tome sto je ovo slucajnost, a ne namera. Naime, generalno je sve manje dece, ali preporuka Ministarstva je da odeljenje ima minimum 30 ucenika (iz novcanih razloga naravno), dakle ide se ka povecanju broja ucenika po odeljenju, a ne smanjenju. Ovo je, po mom misljenju, sa pozicije kvaliteta obrazovanja apsolutno neproduktivno.
Što se tiče toga da prosečan nastavnik ima 2 časa nedeljno (stvarno je retkost da je to samo 1 čas - istorija i geografija u petom razredu) to je zaista tačno i na prvi pogled može izgledati da on nema mnogo vremena da se poseveti deci. Ali isto tako znamo da nastavnik ima ukupan fond časova od, ako se ne varam 19 ili 20 časova nedeljno. To je 3 (i slovima 3) sata efektivnog rada dnevno. A priznaje im se 8?! Znam i da povremeno imaju razna odeljenska i nastavnička veća, dopunske i dodatne časove (mada retko ko još uvek zaista i realizuje ovu nastavu, sem nastavnika matematike, srpskog jezika i eventualno fizike, bar je takvo moje iskustvo). Ja mislim da je zakonodavac ovo i predvideo da bi se nastavnici adekvatno pripremili za nastavu. Dakle, šta sprečava nastavnika da osmisli i pripremi radne materijale za svoje učenike, koji nužno ne moraju biti isti za sve?

Da, visak radnih sati jeste predvidjen za pripremu nastave i materijala, ali ovde postoje tri problema: da bi nastavnik kvalitetno pripremio (samo) materijal za svakog pojedinacnog ucenika on prethodno mora da zna kako da materijal prilagodi pojedinacnim ucenicima (dakle, mora imati takvu vrstu obrazovanja); zatim, od materijala su mnogo vaznije metode rada, o kojima nastavnik takodje treba nesto da zna (jer iako mi inkluzijom obuhvatamo svu decu sa poteskocama u razvoju, ta deca imaju sasvim razlicite poteskoce, pa nije isto raditi sa detetom koje ima ADHD ili detetom koje je u invalidskim kolicima ili detetom koje je gluvo, ili detetom koje je disleksicno), sto opet nema veze sa pripremom casa toliko koliko ima sa realnim vremenom u kome se razlicite metode mogu primeniti na razlicitu decu; i na kraju "ishodi" nastave onda moraju biti razliciti za razlicitu decu, a ne isti za sve,kao sto je sada slucaj. Dakle, nije bas tako jednostavno, niti mnogo zavisi od samog nastavnika (niti bi smelo da zavisi), pa se stoga ja zalazem za sistemska resenja, a ne za praznu reklamu politicke korektnosti.



Moje iskustvo je da su učiteljice i učitelji mnogo spremniji da se "oprobaju" u radu sa decom sa različitim vrstama smetnji, i da su u tome mnogo i uspešniji. Čula sam argumente da je to zbog toga što više vremena provode sa decom, pa samim tim imaju i više vremena. Ja bih rekla da je to ipak zbog toga što je njihovo obrazovanje drugačije, i što su pripremljeni.


To zaista jeste zato sto ucitelj provodi mnogo vise vremena sa decom nego bilo koji predmetni nastavnik, a i zato sto vecinu casova drzi sam, pa nije uslovljen vremenskim odrednicama u onolikoj meri koliko predmetni nastavnici. Ima to veze i sa opstijim pedagoskim obrazovanjem, naravno, ali pre svega sa kolicinom vremena provedenog sa pojedinacnim ucenikom.

Sve drugo pa i izrada IOP-a je čista tehnika koja se uči, ali bih rekla da je potrebna i želja, spremnost, dovitljivost.


Slazem se da je potrebna spremnost, i da bi bilo lepo da postoji i zelja, ali mislim da je apsolutno neophodno upravo ne ostaviti obrazovanje dovitljivosti i zelji nastavnika, vec ga sistemski urediti kako treba.
sneza.lazarevic sneza.lazarevic 15:23 25.03.2010

Re: Cestitam

Slažem se da su potrebne sistemske pripreme. Nema govora o tome da sve treba prepustiti samo dobroj volji i dovitljivosti.
Ipak, hoću da se ponovim jer sam to već napisala u jednom komentaru - nemamo mi i naša deca vremena da čekamo da se prvo svi obuče, jer se to neće dogoditi DOK NE BUDU MORALI, a deca će prerasti uzrast za polazak u školu.
Meni je zato donošenje ovog Zakona bila tako velika stvar. Znala sam ja da se ništa mnogo suštinski neće promeniti brzo, ali dosta je bilo potucanja od škole do škole da se neko smiluje i da kaže kako hoće da proba. Jer uvek je bilo i biće i učitelja i nastavnika koji rad sa detetom koje nije tipično doživljavaju kao profesionalni izazov. Učiteljica mog sina je upravo bila takva. I nikada se nije požalila ili rekla "Ja ne znam šta ću sa njim". Ali smo zato sarađivali, i nije se libila da pita - "Kako bi vi ovo rešili?"
U petom razredu je bilo jako teško - i njemu, i nama i nastavnicima. Ali smo se ipak prilagodili. Ono što potpisujem i tvrdim, a nemam dokaza za to - nastavnici koji su zaista dobri u svom poslu, koji su kompetentni, koji uvažavaju različitost, to su oni koji su poštovani i koji imaju autoritet, najlakše su prelomili i pristali nešto da promene. Nastavnica koja važi za najstrožu u školi, i kod koje moj sin ne da nije uspevao na uobičajenim proverama znanja da dobije dvojku, nego je ništa nije ni razumeo, pristala je da joj ja demonstriram naš način učenja, preslišavanja i odgovaranja, a zatim je u početku tražila da joj za svaku nastavnu jedinicu dostavim spisak pitanja na koja on može da odgovori. To je bilo mnogo važno jer niko ne voli da bude neuspešan. Ne želim ja za mog sina pozitivnu ocenu, ili dobru ocenu zato da ne bi ponavljao razred, već zato što samo tako on može da ima motiv i dalje da uči, i što je i njemu potrebno da može da pokaže svoje znanje. Sada, u šestom razredu to više nije potrebno. Ali, ono što je mene posebno obradovalo, to je da je ona tu mogućnost ponudila i za drugu decu, znate, za one večite jediničare koji slabe ocene imaju jer ne rade ništa, ili se niko njima ne bavi. Ova žena je pokazala da nije sujetna, da je spremna da i ona nešto promeni, i to je po meni stvarno za poštovanje. A verujte da je njen autoritet priličan u toj školi, i da se postepeno takav način preneo i na druge nastavnike. Ali ne na sve.
Dakle, da se vratim na početak ,što bi ono rekli, iz pouzdanih izvora znam da u organizaciji Ministarstva od ovog proleća kreću obuke za nastavnike za inkluzivno obrazovanje, tako da svi koji to žele mogu da nauče ono što im je potrebno, a za one koji ne žele, nadam se da će MORATI, jer, kao što rekoh, to više nije pitanje dobre volje, već obaveza, definisana zakonom.
teodorakaze teodorakaze 15:58 25.03.2010

Re: Cestitam

pak, hoću da se ponovim jer sam to već napisala u jednom komentaru - nemamo mi i naša deca vremena da čekamo da se prvo svi obuče, jer se to neće dogoditi DOK NE BUDU MORALI, a deca će prerasti uzrast za polazak u školu.

Slazem se upravo sa ovim delom gde ce nastavni kadar morati da se obuci, ali bez te obuke nema smisla samo slepo primenjivati zakon, t.j. konkretno "baciti" dete sa posebnim potrebama u odeljenje, pa ko se kako snadje.

Vidim iz ovog vaseg komentara da se, kao i Natasa, puno bavite svojim detetom, ali iz mog iskustva nije mnogo takvih roditelja, koji ce izravno reci da dete ima problem i vec imati neke tehnike rada sa njim. Stavise, prijateljica radi kao defektolog u jednoj specijalnoj skoli i od nje sam se naslusala najstrasnijih prica o tome sta roditelji rade sa decom koja imaju poteskoce u razvoju. Zaista najstrasnijih, pocevsi od devojcice koja nije umela da koristi WC solju jer je nikad za svojih 10 godina nije koristila, do jos mnogo gorih.

Moje licno iskustvo nije tako strahotno, ali je bilo vrlo problematicno. Konkretno, imala sam dve godine djaka sa autizmom o cijim poteskocama roditelji nisu zeleli da razgovaraju (t.j. majka, posto se otac nije odazivao pozivima na razgovor). U prvih nekoliko meseci na moje uporno insistiranje i molbe da mi kazu bilo sta o detetu (potpuno nekomunikativan i agresivan prema drugoj deci i sebi), jer zaista nisam strucna, a ne bih zelela da dete nazaduje, dobijala sam samo odgovor da "ima malih problema sa socijalizacijom" i ponudu da majka sedi ispred ucionice u slucaju problema. Tek nakon nekoliko meseci sam uz pomoc skolskog pedagoga uspela da saznam ponesto, ali opet nedovoljno za njegov bilo kakav napredak. Ja sam predmetni nastavnik, ali ni uciteljica, koja je bila zaista divna nije uspela nista da postigne upravo zbog nekooperativnosti roditelja koji su preko veze upisali dete u redovnu skolu, verovatno samo da bi komsijama mogli da pokazu kako je "normalan". Meni je to strasno. Strasno mi je da me njegova majka nije upozorila da on ne podnosi fizicki kontakt, nego da sam to morala sama da zakljucim na osnovu njegovog vristanja. Strasno mi je da roditelj privida radi ne zeli da pomogne sopstvenom detetu, da ne zeli da dodje na visesatne molbe uciteljice koja objasnjava da dete rida i da ona ne zna kako da mu pomogne (na sta majka, koja je inace nezna prema detetu, kaze da mora de se ocelici). Sve to, i mnogo slicnih stvari ( i u drugim slucajevima, kod gluve devojcice, disleksicnog decaka) mene zaista utvrdjuje u stavu da promene moraju biti sistemske i da moraju ukljucivati i obrazovanje roditelja, da bi ta deca (sva deca) napredovala i bila bez ikakve stigme.

Zato kazem da je zakon super, ako ce se bazirati na sveobuhvatnom promisljnju i primeni najboljih resenja, a ne ako ce doneti finansiranje i donacije drzavi i jebivetrima (oprostite, malo sam ljuta) koje ce onda pravdati "sminkom", kao sto se desilo nebrojeno puta do sada.
sneza.lazarevic sneza.lazarevic 17:30 25.03.2010

Re: Cestitam

U osnovi razmišljamo vrlo slično. I roditelja dece sa smetnjama u razvoju ima, izvinite na izrazu "svakakvih", kao što ima mnogo roditelja druge dece koji iz ko zna kojih sve razloga neće da sarađuju. Ima onih koji tvrde da neki roditelji nisu u stanju da se pomire sa tim da se njihovo dete razlikuje, pa zato tako postupaju. Ja ipak mislim da nije tako - ako ima opravdanja za takvo ponašanje (a ja mislim da je to neodgovorno) onda je to samo činjenica da se oni boje da će, ako priznaju da teškoće postoje, njihovo dete biti "odstranjeno" iz škole. A boje se ili zbog ličnog lošeg iskustva, ili zato što su se naslušali loših iskustava drugih roditelja.
Ja imam prijatelje koji imaju sina sa autizmom, koji je u vrtiću bio upisan u razvojnu grupu. Kada je ta sredina prestala da bude stimulativna za njega, kada ju je jednostavno prerastao, oni su molili da se pokuša sa uključivanjem u redovnu predškolsku grupu makar na sat-dva dnevno. Odbijeni su rečima - "Ne može, on ima dijagnozu". Kada su pokušali da ga upišu u redovnu školu, odbili su ih u dve, takođe zbog dijagnoze. Onda su ga jednostavno "prijavili" u treću školu, ne govoreći nikome ništa - a kako je on dete očuvanih sposobnosti i sa prilično dobrom komunikacijom, "prošao" je testiranje bez problema. Hvala bogu, sad završava osmi razred. Ono što nije dobro, to je što je ostao bez ikakve podrške, a mogu samo da zamislim koliko mu je bilo teško.
Dakle, slažem se da je saradnja roditelja važna, pa ako hoćete i njihova edukacija. Ali, ja sve nastavnike molim i za malo razumevanja i ljudskosti, da shvate koliko je teško kada doživite da za vaše dete nigde nema mesta - kada svi pokušavaju da vas ubede kako je za njega bolje neko drugo mesto -ne zato što je to stvarno tako, već da se oni ne bi bavili njime. Znate kako oni razmišljaju - svaki put kada ih neko iz škole pozove oni očekuju da će im kazati - mi više ne možemo.
Ne verujem da roditelji upisuju decu sa smetnjama u redovnu školu samo da bi održali privid "normalnosti". Znaju oni vrlo dobro, i bolje od vas koliko se dete razlikuje. Oni to rade jer je specijalno obrazovanje, napisaću pa šta bude - LOŠE. I u mnogim specijalnim školama "biraju" decu, za neke smetnje i ne postoje škole u mnogim gradovima. Godinama je u celoj Srbiji postojala samo jedna škola za decu sa autizmom, koja je imala grupu od šestoro dece - ne šestoro dece svake školske godine, nego šestoro dece se upiše, pa kad oni završe školovanje, upisuju se novi učenici. I sad, ako se rodi, a rodi se dete sa autizmom u Nišu ili u Vranju, iako tamo postoji specijalna škola, oni kažu, mi nismo specijalizovani za autizam - pa dete ne ide u školu uopšte. I pošto je to tako, onda ti roditelji stalno strahuju da će dete biti, uslovno rečeno, izbačeno i iz te specijalne škole, a verujte da se i to dešavalo. A dešavalo se zato što "dete nije u stanju da prati program", ili zato što je "agresivno", ili zato što "se ne uklapa". Pa molim vas, zar nisu upravo specijalne škole, gde rade stručni ljudi prva mesta gde su trebali da se izrađuju individualne obrazovne planove, a ako to jeste tako, kako onda deca te individualne planove nisu bila u stanju da prate? I valjda su baš na tim mestima roditelji trebali da dobijaju podršku da nauče kako da upravljaju ponašanjem svoje dece.
I druga važna stvar, specijalnim školama nedostaje još nešto - autentična podrška vršnjaka koju nikakvi programi ni stručnost ne mogu da donesu - učenje od sebi sličnih. Ako je jedan od bazičnih problema kod poremećaja iz autističnog spektra problem u komunikaciji i problem u socijalizaciji - kako ćete vi to razviti u grupi od šestoro dece sa autizmom?
natasavb natasavb 18:24 25.03.2010

Re: Cestitam

Teodora hvala sto si se ukljucila u ovu diskusiju i napisala svoje iskstvo.
Ja se izvinjavam sto ne ucestvujem. Aleksa se juce razboleo, pa ne stizem.
Ovaj blog sam okacila i na jednu grupu na fb koju su napravili defektolozi.Dvoje se javilo da komentarise i ne mogu reci da sam iznenadjena, ali kao nepopravljivi altruista jesam razocarana njihovim komentarima. Razmissljala sam da o svemu tome napisem novi blog,ali evo Snezana je dosta toga sto bih ja rekla ,vec napisala u svom poslednjem koemntaru.
Hvala vam mnogo obema i izvinite jos jednom sto se ja nisam ukljucila u diskusiju.
teodorakaze teodorakaze 18:34 25.03.2010

Re: Cestitam

U osnovi razmišljamo vrlo slično. I roditelja dece sa smetnjama u razvoju ima, izvinite na izrazu "svakakvih", kao što ima mnogo roditelja druge dece koji iz ko zna kojih sve razloga neće da sarađuju. Ima onih koji tvrde da neki roditelji nisu u stanju da se pomire sa tim da se njihovo dete razlikuje, pa zato tako postupaju. Ja ipak mislim da nije tako - ako ima opravdanja za takvo ponašanje (a ja mislim da je to neodgovorno) onda je to samo činjenica da se oni boje da će, ako priznaju da teškoće postoje, njihovo dete biti "odstranjeno" iz škole.

Slazem se, zato se ovim zakonom otklanja takva mogucnost, a pruza prilika za stvarni rad na inkluziji. Zbog toga sam cestitala. Samo nemam dobra iskustva sa Ministarstvom, pa zbog toga "kukam" za promisljenim promenama, jer ih do sada nije bilo.
teodorakaze teodorakaze 19:33 25.03.2010

Re: Cestitam

Hvala vam mnogo obema i izvinite jos jednom sto se ja nisam ukljucila u diskusiju.

Ma ne brigaj, odoh i ja da se lecim od "man flu"
NNN NNN 17:38 25.03.2010

:)

natasavb natasavb 18:09 25.03.2010

Re: :)

E hvala Nenade. Takav mi dan da mi treba osmeh i cvet, bez reci.
Malo dete bolesno, pa nista ne stizem. Odoh sad da citam ovo sto su napisale Teodora i Snezana.
boskovic4 boskovic4 18:38 25.03.2010

draga moja :)

Draga moja, uvek aktuelna drugarice!
Definitivno imas nepogresiv osecaj za " pravi trenutak"!!!



kleinemutter kleinemutter 23:21 25.03.2010

rad

nervira me sto se toliki otpor javlja kod nastavnika.pa valjda su i dosli u skolu da rade, zato sto vole decu i vole da rade. ali.....
svi ce da zakukaju da nisu obuceni. pa molim lepo obucite se i to sto pre, jer deca ne mogu da cekaju! u nasem sistemu stalno srecem pojavu da je neko dosao na posao da mu prodje radni dan, a ne da zaista nesto i uradi.a
svako ko drzi do svog nastavnickog zvanja, ce cim udje u neki razred za desetak minuta da oseti decu i skapira kako treba sa kojim detetom da radi. sad ce svi da zakukaju da pisem gluposti, ali nije, to je prava istina. necu sad o tome, da ne kvarim temu.
ono sto se ocekuje od nastavnika je da iznadju model po kojem ce raditi sa svakim detetom tipicnim ili ne tipicnim. slaba vajda mu je tu od ministarstva. mora svako da uci sam , sto vise moze i usavrsava se.
moja koleginica ima u razredu autisticno dete i ono joj uglavnom sluzi da se hvali medju nama , kako je eto dobra , pa hoce da ima takvo dete. to dete resava zadatke iz matemematike , koji su primereni 5 razredu,a ne prvom, koji ono pohadja.nije bila besna kad su joj ga dodelili, samo je tvrdila da ne zeli da nadarena deca zbog njega trpe.....
psiholog je trazila da se dete sa epilepsijom u 6 razredu izmesti u specijalnu skolu, zato sto je bolesno, a ta skola, valjda d. hercog ili neka druga prima bolesnu decu , koja uce po redovnom programu. kad nisam pala u nesvest , kad sam to cula....naravno da roditelji nisu pristali. mali ima probleme sa motorikom, jer mu epi to izaziva da mu se ruke koce i redovno je maltretiran od nekih nastavnika, sto ne zapisuje na casu. pa kako da pise , ako mu se ruke koce...i sta im smeta sto ne pise, ako kod kuce sve to zavrsi , prepisujuci od drugara. uglavnom vecina nastavnika je imala negativan stav prema tom detetu . direktorka je stalno morala da ih podseca , da je u pitanju bolesno dete. mislim da zakon protiv diskriminacije i zakon o ne izvrsavanju radnih zadataka treba da bude strog u svim sferama i da lupa po novcaniku, pa ce onda mnogo njih da pocnu da zaista zaradjuju platu, koju primaju. ne primenjivanje inkluzije treba da se pocne kaznjavati. jasno je da ne mogu svi ljudi da rade sve poslove. nastavnici kojima ucenici vode cas i koji ne umeju da pridju deci i zainteresuju ih i sl. sami treba da to prepoznaju i odu iz skole.za njih ce inkluzija biti omca oko vrata. oni se nece snaci. skola treba da postane zanimljivo mesto. deca treba da nauce da vole da uce. da vole da pomognu drugaru koji ima neki problem.DA SE DRUGAR SA PROBLEMOM UZ NJIH OSECA SIGURNO.
da pojasnim da sam predmetni nastavnik i da imam malo dete visestruko ometeno u razvoju, koje je jos malo za skolu.i da se vec sad plasim dana kad bude trabalo da krene u skolu.
natasavb natasavb 23:44 25.03.2010

Re: rad

svako ko drzi do svog nastavnickog zvanja, ce cim udje u neki razred za desetak minuta da oseti decu i skapira kako treba sa kojim detetom da radi. sad ce svi da zakukaju da pisem gluposti, ali nije, to je prava istina. necu sad o tome, da ne kvarim temu.

Upravo tako. Ko zna da radi sa decom, zna da radi sa SVOM decom.Ko zeli da nauci ono sto ne zna,uvek pronadje nacin za to. Sve ostalo su samo izgovori.
Snezana je vec spomenula, a i ja sam cula razne price o specijalnim skolama.Svi pricaju o nekoj strucnosti, a desava se da iz tih skola izlaze deca koja nista nisu naucila.
Eto svasta nesto bi oni uradili, ali da im neko da neku drugu decu. Kod logopeda kod koga sam vodila aleksu jedno vreme je dolazila devojcica (imala je 16 ili 17 godina )koja je zavrsila neku od specijalnih skola tako sto nije tamo naucila ni jedno slovo.Kada je majka to trazila od njih rekli su joj da je nju to nemoguce nauciti.Nasa logopedica je naucila i da cita i da pise.
Naravno i u specijalnim skolama ima ljudi koji se trude i rade i tacno se zna ko su.
Jukie Jukie 01:41 26.03.2010

Re: rad

kleinemutter
psiholog je trazila da se dete sa epilepsijom u 6 razredu izmesti u specijalnu skolu, zato sto je bolesno, a ta skola, valjda d. hercog ili neka druga prima bolesnu decu , koja uce po redovnom programu. kad nisam pala u nesvest , kad sam to cula....naravno da roditelji nisu pristali. mali ima probleme sa motorikom, jer mu epi to izaziva da mu se ruke koce i redovno je maltretiran od nekih nastavnika, sto ne zapisuje na casu. pa kako da pise , ako mu se ruke koce...i sta im smeta sto ne pise, ako kod kuce sve to zavrsi , prepisujuci od drugara. uglavnom vecina nastavnika je imala negativan stav prema tom detetu . direktorka je stalno morala da ih podseca , da je u pitanju bolesno dete.

Ako on samostalno ide u školu (školsku zgradu, umesto da je hospitalizovan) onda mislim da bi mu u stvari odgovarala škola Dragan Kovačević. Tamo već ima dece sa epilepsijom koja prate redovan plan i program, odeljenja su mala i raznovrsna po dijagnozama, a ima i inkluzovane (inkludovane?) dece bez dijagnoze, tako da nema segregacije; nastavnici su inače svi prošli dodatnu obuku na defektološkom. Nadam se da će neko od kolega iz te škole da se javi; jedna koleginica redovno vodi đake na takmičenja a neki se posle upisuju i u gimnazije.
natasavb natasavb 08:33 26.03.2010

Re: rad

Jukie ja sam te negde gore pitala, ali mozda nisi video, pa cu evo ponoviti.Mislis li da bi tebi bilo bolje da si isao u specijalnu skolu?
Evo vidim predlazes da i ovaj decak predje u neku drugu.Zasto mislis da bi mu bilo bolje tamo? Zar treba to dete izdvajati iz njegovog okruzenja samo zato sto neki nastavnici ne zele da shvate koji on problem ima i bar malo se prilagode?
Pa nije inkluzija samo stvar obrazovanja po redovnom programu. Da jeste mogla bi deca i kuci da sede i polazu razred. Poenta inkluzije je da se deca ukljuce u socijalnu sredinu, a ne da budu izolovani ceo zivot.
kleinemutter kleinemutter 13:28 26.03.2010

Re:

dragi juki niste razumeli ili ja nisam bila jasna. detetu su ruke ukocene samo kad ima napade. to su mu napadi. tako reaguje. inace dete je vrlodobar ucenik sa tendecijom da bude odlican. dete nema poteskoce u ucenju. ima poteskoce u tretiranju od strane nekih nastavnika i neke dece, jer ima epilepsiju i time su ga obelezili i time ga diskriminisu, ako smem da kazem. po meni, detetu ne treba nikakva specijalna skola, vec mu treba dozvoliti da ima pravo da bude bolesno i da zbog toga ne bude odbaceno.
ja sam u nacelu protiv specijalnih skola. kao sto znate zivot nije nimalo lak niti specijalan.
moje dete ide u redovan vrtic, a to znaci da IMA DRUGARE KOJI S NJIM SLAVE RODJENDAN I IGRAJU SE ISPRED ZGRADE. e to je to.
i nadam se da necu morati da ga upisem u skolu u kojoj radim, jer nije u kraju.
najlepsi pozdravi.
Jukie Jukie 17:03 26.03.2010

Re: rad

natasavb
Jukie ja sam te negde gore pitala, ali mozda nisi video, pa cu evo ponoviti.Mislis li da bi tebi bilo bolje da si isao u specijalnu skolu?Evo vidim predlazes da i ovaj decak predje u neku drugu.Zasto mislis da bi mu bilo bolje tamo? Zar treba to dete izdvajati iz njegovog okruzenja samo zato sto neki nastavnici ne zele da shvate koji on problem ima i bar malo se prilagode?Pa nije inkluzija samo stvar obrazovanja po redovnom programu. Da jeste mogla bi deca i kuci da sede i polazu razred. Poenta inkluzije je da se deca ukljuce u socijalnu sredinu, a ne da budu izolovani ceo zivot.


Video sam ali sam razmišljao o odgovoru. Da, mislim da bi mi bilo bolje da su me prebacili u bilo koju drugu školu, samo da ne više ne budem u odeljenju sa 8-10 dečaka koji su se prema meni ponašali kao siledžije, a ni nastavnici nisu bili ništa bolji.

Koliko sam tada shvatio, ako se ponašaš kao ja onda si ili glup ili lud ili bezobrazan. Pošto imam dobre ocene, znači da nisam glup. To znači da sam ili lud ili bezobrazan. Ako sam lud onda će me zaključati u ludnicu i baciti ključ, a to neću. Znači da sam bezobrazan, a to znači da ako iz nekog predmeta imam male ocene, to je zato što sam sam kriv i neću da učim, sram me bilo; a ako me 8-10 siledžija maltretiraju svakog odmora, ja sam kriv jer sam ih nekako isprovocirao, a pošto smo ustanovili da nisam glup, onda treba da se NEKAKO (kako?) upinjem da se više uklapam u društvo u odeljenju i da budem više kao oni. Naravno nisam mogao da se ponašam kao siledžija (delikvent? huligan?) tako da je onda bilo opravdano da budem žrtva.

SVAKI DAN OD TIH OSAM GODINA (A POGOTOVO POSLEDNJE ČETIRI - 5-8 RAZRED) SAM JEDINO ŽELEO DA VIŠE NE MORAM DA IDEM U TU ŠKOLU.

Nikada me nisu prebacili ni u jednu drugu školu, ne znam zašto. Bilo je mnogo priče o tome kako je strašno i kako bi tu decu huligane trebalo da izbace iz škole a ne mene, ali se dalje nije otišlo.

Ne, ja nisam želeo da se socijalizujem (i uključujem u socijalnu sredinu) sa 8-10 od 10-12 dečaka u odeljenju, jer su bili huligani, siledžije i delikventi. Ni danas ne želim da se družim sa takvim osobama.

Što se tiče sedenja kod kuće i polaganja ispita, to sam JA predložio kada su me direktor i školski pedagog (koju sam video dvaput tokom školovanja) pitali koji je moj predlog kako da se reši problem koji imam sa siledžijama u odeljenju. Ta ideja je odmah odbačena.

Ovo je istovremeno i odgovor za kleinemutter. (Kompjuter mi pravi neku zvrčku kada napišem prekratku poruku, pa se ne vidi ono dugme za objavljivanje poruke.)

Kleinemutter, nikada nećete uspeti da ubedite siledžije da ne budu siledžije. Danas deca siledžije imaju ogromna prava (što je tema drugih blogova i novinskih članaka), doduše nastavnike siledžije može zakon da pritisne pa je tu malo lakša situacija.
natasavb natasavb 18:42 26.03.2010

Re: rad

Jukie hvala na ovom iskrenom odgovoru.
Zao mi je sto si kroz sve to prosao. Zvuci kao fraza, ali je zaista iskreno. Vrlo dobro sam na svojoj kozi osetila stigmatizaciju, ne samo zbog toga sto imam dete koje se razlikuje, nego i pre toga kao izbeglica. Nije naravno isto kada kroz to prolazi dete i odrasla osoba, ali donekle mogu da te razumem.
Ne znam da li znas, po starom zakonu, da si isao u specijalnu skolu ne bi mogao da se upises u srednju, sto sigurno u tvom slucaju ne bi bilo dobro resenje,jer ne bi stigao tu gde jesi.
Ja se zaista nadam da je ono sto ce se promeniti ovim zakonom,to sto ce deca od malena uciti da nisu svi isti i uvazavati te razlike, pa samim tim ce biti i manje slucajeva takovog maltretiranja kakvo si ti doziveo.
sneza.lazarevic sneza.lazarevic 18:56 26.03.2010

Re: rad

Jukie, Nataša me je preduhitrila, ali i ja poželeh da ti odgovorim. Ovo što si napisao je ne samo iskreno, nego u velikoj meri i potresno - izvinite svi na patetici. Ipak, to nije inkluzija. Očigledno je da nisi imao nikakvu podršku, a inkluzija baš to podrazumeva. Možda zvuči idealistički, ali ja stvarno verujem da je moguće.
Samo, ne znam zašto veruješ da bi ti u nekoj drugoj školi bilo bolje? Misliš li da "siledžija" nema u specijalnim školama? I čak i da ih nema, ili da je stepen zaštite od njih tamo veći, šta se dešava kad dete izađe iz te zaštićene sredine?
jasnaz jasnaz 12:51 30.03.2010

!bravo:

svima koji se na ovaj način bore za svoju, i tako,
za svu decu



što ranije upoznaju i prihvate razlike,
pametnije će živeti.



Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana