Postavljanje novog bloga oživelo je moju staru fascinaciju – košnicu. Njena samo-organizacija bez hijerarhije, naredjenja i gundjanja namrštenih šefova, njena urednost, prilagodljivost svim spoljašnjim uslovima i, kao rezultat svega, savršeni poredak: jednostavan, funkcionalan i robustan toliko da opstaje u neizmenjenom obliku milionima godina. Ideal koji čovek i pored svoje velike intelektualne superiornosti teško da će ikad dostići.
Ipak, u poslednje vreme u nekim oblastima i nekim firmama, kooperacija velikog broja ljudi sve više liči na košnicu. Medju takvim firmama su npr. Youtube i Amazon. One funkcionišu na principima vrlo sličnim pčelinjim: efikasne usluge, fleksibilnost, robusnost i samoorganizacija uz podršku tehnologije. U tim principima ih objedinjuju zajednički ciljevi. Rezultati su, znamo, spektakularni. I Wikipedia, trenutno najveća elektronska riznica znanja na svetu, takodje je rezultat slične kolaboracije velikog broja ljudi rasutih širom planete.
Na ovo ćete setno uzdahunti: „Lako je njima kad su bogati, imaju sa čim da počnu.“ Je li baš tako? Je li njima zaista lako i ako jeste, da li je to zato što su bogati ili je nešto drugo u pitanju? Pomenute firme su počele praktično sa minimalnim sredstvima. „Ali nema više dobrih ideja na svetu, oni su potrošili poslednju!“ pobuniće se neko. I opet moram da se usprotivim i da podsetim da je pre nego što su ove firme osnovane, svima, možda čak i njihovim osnivačima, izgledalo da su potrošene sve dobre ideje. Ideja vrlo retko „padne s neba“, dobre ideje su skoro bez izuzetka rezultat rada i intenzivnog učenja. Ni tehnologija sama po sebi ne garantuje uspeh, kao što ni na najkvalitetnijim slikarskim bojama ne stoji garancija da od njih nužno nastaju slikarska remek dela niti najsavršeniji muzički instrument garantuje da ćemo
uživati u muzici izvedenoj na njemu.
Mi smo ovde dobili poboljšanu verziju bloga koja po mnogo čemu prevazilazi mogućnosti platformi za komunikaciju kakvu čak i vrlo bogate korporacije stavljaju na raspolaganje svojim zaposlenim. Imamo stabilnost, više komunikacijskih kanala, koje možemo koristiti kad želimo, koliko želimo, a sadržaje možemo priredjivati kreativno i po svom nahodjenju i ukusu. Ponudjeno nam je mnogo autora sa raličitim interesovanjima koji će pokriti veliki broj tema, a mi ćemo sami odlučiti koje ćemo čitati, komentarisati i tako učestvovati u izgradnji svoje košnice.
Hoćemo li priliku koju nam daje ovaj lepi instument iskoristiti za zajedničku dobrobit, zavisi isključivo od toga kakvi smo ljudi, koji nas motivi pokreću, kako i koliko duboko i daleko razmišljamo, da li smo u stanju da formulišemo i artikulišemo prvo svako svoje ciljeve, a zatim i da ih uklopimo u zajedničke ciljeve većine.
Besciljnost je po meni najveća opasnost koja na nas vreba. Nju ćemo pobediti samo ako se jače orijentišemo na korisnike, odnosno čitalačku javnost. Da bismo to postigli, potrebno je da razvijemo veštinu brzog „zumiranja“ i stalnog sravnjivanja šire slike sa detaljem. Šira slika za sve nas koji pišemo su čitaoci. Ako sebi budemo povremeno postavljali pitanje kako naše izlaganje vidi veliki broj korisnika koji samo čitaju ovaj blog, nećemo gubiti orijentaciju, jer ćemo sve što ovde budemo pisali, izvoditi iz njihovih potreba i želja. Kakavim god pravcem da krene ova naša komunikacija, sve će se dešavati pred očima čitavog Internet sveta i ostaće zabeleženo kao svedočanstvo o svakom od nas prisutnih.