Postulat koji stoji na početku ovog teksta je da nije moguće ne komunicirati. I stvarno, ljudska bića, ako pogledate malo (pa dobro, ne baš malo, već mnogo) bolje nisu u stanju da ne komuniciraju. Jer, i kada ne dobijete odgovor na pitanje - dobili ste odgovor - ne želim da odgovorim. Razlozi za to što neko ne bi odgovorio na vaše pitanje su, sa jedne strane tako subjektivni, a sa druge strane tako podložni situaciji da u njih nećemo zalaziti.
Iliti, nećemo se baviti onim što ne vidimo - što je i prvo i osnovno pravilo davanja dobre povratne informacije bilo kome u bilo kojoj situaciji. Bavite se uvek onim što vidite.
Ae sad malo špekulacije koja treba da nas dovede do poente - zamislite da ste u situaciji u preistoriskom dobu kada je vatra bila luksuz. Imati vatru je bio verovatno epohalni uspeh za čoveka u to vreme. I jednom kada je dobijete (svejedno da li je to bilo preko nadarenog pojedinca koji je na neki samo njemu volšeban način našao princip kreiranja iste ili tako što je grom udario neko stablo u šumi) gledate da je održite što duže. Nema tehnologije šibica ili bacača plamena. Umre li nadareni pojedinac ili ako ga pojede obližnji lav - nestade i magije kreacija vatre. Imate jednostavno sistem u kome ste vi više tek jedna karika u lancu nego što ste kreator stvari oko vas.
Pitanje koje se postavlja je kako smo onda stvarno evoluirali.
Digresija...
Test koji je doveo naučnike do epohalnog saznanja je bio fascinantno otkriće. I kao i, više ili manje, svako epohalno otkriće - bio je greška. Ustvari, možda je bolje reći, srećna okolnost.
Testiranje koje su naučnici tada sprovodili se sastojalo u otkrivanju koje regije u mozgu majmuna se pale (reaguju, daju impluse) na određene pokrete koji su vezani za akcije glave i ruke (takođe i na koordinaciju ta dva). Svaki put kada su dali majmunu (podvrsta sa Makaa - za one znatiželjne) da uradi nešto, pratili su koja regija se u njegovom mozgu pali uz pomoć elektroda i time polako mapirali mozak i njegove regije koje su odgovorne za te pokrete.
Stvar koja se desila, a koja ih je fascinirala, je bila srećna slučajnost. Kada je jedan od naučnika otišao do prodavnice po sladoled i vratio se sa njim nazad u laboratoriju - desilo se čudo. Svaki put kada je naučnik prineo sladoled ustima, na instrumentu koji je beležio rad mozga majmuna, se palio signal da je majmun nešto jeo. Tačnije, samo gledajući kako neko jede, majmunov mozak, iako nije imao fizički impuls, je registrovao pokret i palio one regije koje su, kao u ogledalu, odgovarale akciji koja se dešavala u spoljašnjem svetu.
Tako su otkriveni ogledalni (mirror) neuroni.
Definicija ogledalnih neurona (u daljem tekstu mirror neurona) je da oni imaju funkciju razumevanja radnje drugih osoba i mogućnost učenja kroz kopiranje. Deca do određenog doba (mislim da je 3 ili 4 godine) uče takoreći sve kopiranjem onoga što vide. Što ukazuje da su mirror neuroni kod nas jako izraženi i imaju veliku ulogu u razvoju i učenju (za životinje stvarno ne znam pa ne bih ni ulazio u raspravu).
Drugi test koji pokazuje da je ova malopređašnja tvrdnja tačna (imao sam prilike da ga gledam) se sastoji u sledećem.
1. Dete (uzrasta do 3-4 godine) ima zadatak - da uzme bombonu iz velike kutije koja se nalazi ispred njega. Kutija ima otprilike 1 kubni metar i napravljena je od neprovidnog materijala. Na vrhu kutije se nalazi mali čep i na strani se nalazi mala fioka. Trik je u tome da se pomeranjem čepa otvara put bomboni koja upadne u fioku i kada se fioka otvori posle pomeranja čepa bombona je tu. Ako se čep ne pomeri, nema ni bombone.
2. Odrasli stoji pored i uradi određen redosled nasumično izabranih pokreta - lupi kutiju tri puta odozgo (magičnim štapićem ili već čim), udari je jednom sa strane i jednom spreda i tek onda pomeri čep da bi bombona došla u fioku. Otvori fioku i uzme bombonu. Traži se od deteta da zadatak bude ponovljen identično jer samo tako (makar tako dete misli jer ne vidi unutrašnjost kutije) može da se dođe do bombone.
3. Dete uspešno obavi zadatak i dobije bombonu.
4. U drugom eksperimentu sve se isto ponovi samo što je unutrašnjost kutije providna tako da se vrlo lepo vidi da samo pomeranjem čepa otvara put bomboni i da su svi ostali pokreti bespotrebni. Odrasli ponovi ceo ritual ispred deteta još jednom (celokupno kucanje po kutiji), na kraju pomeri čep i bombona vidno upadne tek tada u fioku.
5. Dete PONAVLJA SVE POKRETE iako je bilo VIDNO (providna kutija) da se samo pomeranjem čepa oslobađa bombona.
Negde neko reče da je prva stvar koju dete nauči samostalno ustvari sposobnost da više ne kopira to što vidi već da uradi nešto sopstvenom voljom.
Mirror neuroni se takođe u poslednje vreme povezuju sa autizmom ili nemogućnošću dece koja su autistična da oponašaju i uče iz svakodnevnog druženja sa njihovim vršnjacima. Iako imaju vrlo slične reakcije na normalne osnovne fizičke vežbe (u mogućnosti su da kopiraju osnovne pokrete - tipa najjednostavnijih pomeraja prstiju), autistična deca nisu u mogućnosti da kopiraju već malo kompleksnije pokrete koje vide u okruženju - što se povezuje problemom u mirror neuronskoj mreži.
Sad, sve ovo je podložno daljim mišljenjima (a za to ostavljam mesta da se dopisujemo do mile volje u komentarima), ali, ako mi dozvolite, ja bih dalje sa temom.
Iliti, nazad na špekulaciju. Sve što je evolucija uradila je, ustvari, da je skontala da se znanje najlakše prenosi RAZUMEVANJEM I SHVATANJEM akcija drugih pojedinaca oko nas i njihovim ponavljanjem. Odatle i mirror neuroni kao proizvod evolucije. U prevodu, nenadareni pojedinci su, sjativši se oko onog nadarenog koji zna kako da proizvede vatru, uskoro bili u mogućnosti da, kopiranjem njegovih akcija (uz razumevanje uzročno posledičnih veza), postanu nadareni pojedinci te je i potreba za gromom koji udara u drvo ubrzo prestala. Što je više evolucija shvatala da je to jedna vrlo korisna veština to se i razvoj mirror neurona ubrzavao tako da se sada u modernoj nauci ne priča o mirror neuronima, već o sistemu mirror neuronske mreže.
Gde sad to nas ostavlja u današnjem svetu?
U svakodnevnoj komunikaciji mirror neuroni imaju jedinstvenu ulogu koje, pravo da Vam kažem, uopšte nismo svesni.
Na jednom sasvim drugačijem nivou komunikacije - govoru tela (ko hoće uvod nek pročita LINK) mirror neuroni odražavaju ono što se u emotivnom smislu definiše kao empatija - mogućnost da se saosećate sa nekim. Pošto znamo da su fiziologija, emocija i misao jedan sistem (ko hoće više neka ide na malopređašnji LINK) i da perfektno utiču jedno na drugo, tako i naše telo podržava ono šta mi osećamo i mislimo o osobi sa kojom komuniciramo.
I odatle dokaz premise - da je nemoguće ne komunicirati.
Aj sad malo da se bavimo dokazom i opisom ovoga.
I sad vi kažete - Ok, nije moguće ne komunicirati. Uvek nekako komuniciramo.
Problem je u tome što i dalje što pod komunikacijom podrazumevamo svesne signale koje šaljemo drugoj strani i znamo da postoji jedan nesvesni deo komunikacije ali ne znamo baš šta je taj drugi nesvesni deo komunikacije.
Govor tela je zasnovan i na svesnom i na nesvesnom delu komunikacije. Ponoviću ovu rečenicu zarad vežbe. GOVOR TELA je zasnovan i na svesnom i na nesvesnom delu komunikacije. Rečenica zvuči logično, i pravo da Vam kažem, da ne znam bolje i ja bih se tu negde zadržao. Ono kao, svesno je ovo što radim, a nesvesno je ono što kao ne znam da radim.
Pa možda i nismo daleko od istine, no da bi bili apsolutno precizni moramo malo dublje da uđemo u stvar koja kaže da je ustvari govor tela zasnovan je na tri koncepta:
• svesno-svesnoj komunikaciji (SS)
• svesno-nesvesnoj komunikaciji i (SN)
• nesvesno-nesvesnoj komunikaciji (NN)
(ovo je moje razmišljanje, a ne naučan stav samo da se zna).
Pa ajmo redom. Samo da se zna da je fokus ove priče na govoru tela.
1. Svesno-svesna komunikacija je kada svesno telom radimo ono šta mislimo, osećamo, jednom rečiju šta hoćemo da uradimo. Kada se vidimo sa nekim poznatim svesno pružamo ruku da se rukujemo.
2. Svesno-nesvesna komunikacija je kada svesno možemo da ispratimo kako se osećamo i šta mislimo, ali ne primećujemo da to i telom komuniciramo. Ako bi to isto rukovanje npr bilo sa nekom nama jako bitnom osobom od koje mnogo toga može u životu da nam znači (npr intervju za posao) bićemo manje ili više nervozni. Takve će nam i misli biti, tako ćemo se i osećati - tako će i telo reagovati - npr dlanovi mogu da nam budu hladni ili znojavi. SVESNO imamo tok da imamo tremu ili smo nervozni kakav ćemo utisak ostaviti (trenutno unutrašnje stanje koje nas ispunjava) i NESVESNO imamo tok koje telo prati (znojimo se, hladno je, šta god...).
Time se pokazuje postulat da će (ljudski) sistem (fiziologija-um-osećaj) uvek težiti da bude u kongruenciji (u skladu) sa trenutnim stanjem koje je na snazi. Iako možemo da kontrolišemo tok misli i tok rečenica, nesvesno (neverbalno) mnogo teže kontrolišemo. Telo uvek zna bolje od nas.
Primeri za to su uvek i svugde oko nas - pitanje je samo koliko smo otvoreni da ih primetimo. Sigurno ste bili u situaciji kada ste gledali nekoga ko je u nekoj konverzaciji smarana osoba, ali i dalje želi da bude učtiv i da se na lep način izvuče iz situacije. Svaki pokret takvog čoveka je poluizveštačen, sa naporom odrađen, smeh nije na mestu, stopala su okrenuta u drugu stranu - sve u svemu - svaka ćelija njegovog tela želi da bude na nekom drugom mestu. U globalu, sve što telom radi uopšte nije u kongruenciji sa onim što misli u tom trenutku („de si baš ti našo da me smaraš, ti će mi pričaš...."). Telo jednostavno korenspondira toku misli i osećanja koja su u tom trenutku na snazi.
Nekada je to lako primetiti. Nekada je to jednostavno teško. Nema pravila. Zavisi samo od pažnje gledaoca.
3. Nesvesno-nesvesna komunikacija. E sad se pitate, ako je govor tela ono od malo pre, šta je ona nesvesno-nesvesna komunikacija. Kako ja to mogu da komuniciram nešto što ne znam i da još pri tome ne znam da ne znam?
A što je največi fazon radimo ga svi svakog dana. Uvek i svugde. Bez prestanka i bez mogućnosti da ga kontrolišemo.
Začetak nesvesno-nesvesne komunikacije je vezan za početak naše priče - da mirror neuroni odražavaju ono što se u emotivnom smislu definiše kao empatija - tj mogućnost da se saosećamo sa nekim.
Kada je nekom našem bliskom teško, mi saosećamo. Teško je i nama. Kada je on radostan, i mi smo radosni. Kada je on nervozan ume da prenese deo nervoze i na nas. Ciklus koji se uočava je da postoji proces koji je nepoznat nama samima, a ipak utiče na to kako se osećamo, samim tim šta mislimo, samim tim na to kako se držimo i kakav nam je položaj tela.
Fora je u tome što ne ide tim redom.
Kreće od tela i završava se na telu.
No, ajmo mi od početka.
Rapport je reč koja definiše nesvesnu usklađenost dvoje ljudi u komunikaciji. Odnosi se na sve tokove komunikacije - verbalnu, misaonu, osećajnu i telesnu. Kako smo rekli na početku teksta, nećemo se baviti onim što ne vidimo (misaono i osećajno), verbalno ćemo ostaviti za drugi blog, bavićemo se telesnim znacima, ali još jednom napominjem da je nemoguće imati rapport samo na jednom od ovih nivoa. Rapport je sistemska (ljudska) stvar i ako sve to zajedno (misaono, emotivno i fiziološki) nije u kongruenciji neće biti ni rapporta.
Pre svega, rapport je normalna stvar. Radimo ga svakog dana. Rapport nam je najbliži u porodici ili kada smo u društvu najboljih prijatelja. To je stanje u koje se normlano uđe sa nama bliskim osobama. Svako od nas je imao trenutke kada se sa nekim toliko konta da je dovoljan jedan pogled i da sve bude jasno. Usklađenost u komunikaciji kod takvih situacija je normalna jer smo toliko puta sa tom osobom razgovarali da više nije uopšte potrebno da se mnogo priča da bi se znalo šta želi da se kaže.
Iako ga nije lako definisati rapport ima svoje odlike - da je to tok poverenja i otvorenosti u komunikaciji koji omogućava da informacije i osećanja slobodno teku između sagovornika. Na primer, u raportu ne sudite. Kada ste sa nekim ko Vam je blizak verovaćete mu na svemu što je rekao. I takođe, reći ćete mu sve što mislite znajući da on neće da pogrešno shvati. A ako nešto i nije razumeo, neće on Vas da osudi nego će Vas pitati na šta ste tačno mislili. Što znači da rapport ima premise poverenja između sagovornika i da radi samo ako obe strane žele da budu u rapportu. Što je lako kada se sa nakim poznajete milion godina.
Šta se dešava kada se sa nekim ne poznajete dovoljno dobro, ili kada ste ga / nju tek sreli? Pošto je osnova rapporta uspostavljanje razumevanja, za primer ću uzeti par koji se jedan drugom sviđa i tek su se sreli i muvaju se - premise moraju da budu ispunjene - poverenje i zajednička želja za rapportom.
Prva i osnovna stvar je da će pored ostalih neverbalnih signala koji daju za značenje želju da budete sa ovim drugim, početi da imitiraju jedno drugog. Na apsolutno nesvesnom nivou - nijedan od njih dvoje neće primetiti da je imitiran od ovog drugog. Pod imitacijom ne podrazumevam apsolutno bukvalnu već mirror imitaciju - svako od njih će stajati tako da odražava onog drugog kao u ogledalu, ili će pokreti biti takvi da odražavaju pokrete onog drugog ili će ceo položaj tela odražavati položaj tela onog drugog.
Što je zanimljivije, proces praćenja pokreta će biti fluentan. Ako se jedno od njih dvoje pomeri, i onaj drugi će se pomeriti tako da se uskladi sa njim. I tako dalje i tako dalje dok se ne smuvaju...
Nekako uvek imam potrebu da ovo naglašavam - Ne treba zaboraviti da je ovo samo jedan deo rapporta i da postoje i ostali. Lako se da desiti da neki od njih ne odgovara onom drugom i da onda ne bude ništa. Za sada to ostavljamo van jednačine.
Pitanje koje se postavlja je - zašto se prate? Mogu sve ostalo da rade, ali zašto se prate?
Odgovor se nalazi u najjednostavnijoj stvari na svetu - šta je najlepše oku posmatrača? On sam.
Najlepša stvar koju možemo da vidimo smo mi sami. Hteli to da priznamo ili ne mi donekle uvek tražimo ono što je za nas u svetu prepoznatljivo, poznato, slično ili identično. Kada vidimo nešto što jako liči na nas uvek bivamo privučeni tome. To počne da nam se sviđa. Bilo da je to osoba suprotnog pola koju želimo da smuvamo ili istomišljenik sa kojim se super razumemo - rapport se u govoru tela čita ogledalima - identičnim pozama koje sagovornici imaju. Time ohrabruju jedni druge da je to odnos u kome obe strane imaju mnogo toga zajedničkog i da treba da se uspostavi onaj nivo komunikacije koji inače postoji i sa osobama koje stvarno znam milion godina.
Mirror neuroni na steroidima bih ja rekao.
Time ustvari naše telo kaže drugom telu - želim da se razumemo!
To je nesvesno-nesvesna komunikacija. Nisam svestan da nesvesnim signalima komuniciram poruku koju čak ni onaj koji sedi preko puta i razgovara samnom ne može da svesno prihavti.
Ali se dešava! Svaki dan! Svugde oko nas!
Još samo par rečenica i jedno pitanje.
Naša komunikacija je mahom neverbalna. Tačnije 55% (pokret) neverbalna. Samim tim može da se izvede zaključak da je neverbalni mirror najbolji znak da su dvoje ljudi u rapportu, ali da sam nije dovoljan za ostvarivanje rapporta.
Rapport je toliko proširen da je u dužem vremenskom periodu vidljiv čak i na nekim stvarima koje su možda i previše čudne. Pored onih normalnih primera rapporta - kada supružnici počnu da liče jedan na drugog posle dugo vremena, možete da primetite kako i oni koji su u kraćoj vezi (čak ponekad i mnogo izraženije, jer i dalje žele da se maksimalno dopadnu onom drugom) umeju da budu u jakom rapportu. Rapport nije nešto što mora da se razvija - dešava se da se sa nekim skontate posle 10 minuta i da budete u jakom rapportu.
A nagradno pitanje je:
Da li time što smo pojasnili šta je nesvesno nesvesna komunikacija - ona stvarno i prestaje da bude nesvesna?
Pet i po strana , stvarno je dosta - sad malo vi...
Pozz