Poslednjih desetak martovskih dana stalno sam putovao do Novog Sada. Za tridesetak minuta putovanja upoznavao sam se sa novinama koje sam uočavao, prepoznavao mesta za koja me vežu lepe uspomene, a na kojima su izgrađene nove poslovne i stambene zgrade u betonu i staklu. Pomalo bezdušno za mene naviknutog na jednostavnost življenja, nenaviknutog na pompeznost, naglo menjanje stvari iako nemam ništa protiv novina ako imaju svrhu, upotrebnu vrednost u trgovačkom i etstskom smislu. Pa, čak i onda ako nemaju to, a drugima se sviđa, vide nešto što ja ne mogu.
Naročito me se dojmila Temerinska petlja, još uvek nedovršena, tera se samo pravo preko auto-puta, prilazni putevi još ne funkcionišu, sade zelenilo, ispod, auto-put u jadnom stanju, od krpljenja, iako se godinama obnavlja, dopunjava...
Od prvog dana mog putešestvija na početku uspona na petlju, pored trake koja izlazi iz grada, primetio sam mladu devojku, vitku, utegnutu, sa kratkom kožnom jaknom, cibzar otkopčan do pola da grudi dođu do izražaja, a kratkoća jakne i pantalone pripijene uz telo ističu obline, usečene tamo gde treba. Zanosna, podignute glave - pomislio sam da stopira, obično to radi studentarija kako bi uštedela - šetkala je na prostoru od pet-šest metara (pokret se lakše primećuje), ne gledajući prema vozilima koja kao dve reke izlaze i ulaze u grad. Sa rukama u džepovima jakne vidno je da nema nameru da stopira, želja joj je da je uoče, stanu, pozovu u auto i nestanu do najbliže zabiti. Zbog čega to radi? Zašto izaziva sudbinu? Može neki manijak da je povredi? Možda je već toliko povređena, pa joj je svejedno? Postavljao sam sebi mnoštvo pitanja, prolazeći tuda svakodneno. Mora da joj dobro ide i da radi ono što želi, kada se iz dana u dan pojavljuje na istom mestu u isto vreme – u špicu, između 14 i 15.
Prisetih se Šuhre i Đilde u Sarajevu. Kod prve su mnogi regruti izgubili nevinost, ona ih je naučila kako se to radi, plaćalo se, kako sam čuo, koliko daš ili koliko imaš i ako si već došao kod nje posao mora da se obavi. Znala je da se načeči blizu kapije kasarne i da proziva nevinu vojsku, kako će ratovati bez tog životnog iskustva. Đilda je bila mlada, tek napupela, rumenih obraza, povučena, sa iskrenim, dečjim osmehom na licu. Rekla mi je da voli uniformu, vojsku, a to što radi nema veze sa novcem. Bira one koji joj se sviđaju. Volela je baklave i šapmite. Nije vredelo ubeđivanje.
Ruža je bila isto mlada i zanosna. Taman smo bili na korak da prohodamo, jednostavno je nestala. Nakon pet-šest meseci pojavila se u bundi sa krznom oko vrata. Našminkana sedamnaestogodišnjakinja. Bila je na moru, turističke ture, znaš da sam upoznala Nemce, Italijane, Francuze… Postala je dama perona.
Danas imam nameru da idem u grad. Autobusom između 14 i 15. Prelaziću preko Temerinske petlje. Sve me nešto prožima. Možda je dovoljno zaradila? Možda je našla neki drugi posao? Možda joj je policija zabranila da se tu pojavljuje, jer ometa saobraćaj? Možda sam se ja grdno prevario? Izvini Damo sa petlje!