Društvo| Kultura| Literatura| Politika| Satira

Prolaze godine, decenije...a Radoje ga baš zabidžio!

Branislav Kovačević Cole RSS / 15.04.2010. u 11:43

Ala vreme leti! Eto aprila,1902.godine Radoje Domanović je napisao ovu satiru i dok si udario dlanom o dlan prođe čitav vek,a Radoje ga baš zabidžio!Svašta!

Radoje Domanović

R.Domanović
R.Domanović
 

RAZMIŠLjANjE JEDNOG OBIČNOG SRPSKOG VOLA

Raznih čuda biva u svetu, a naša je zemlja, kao što mnogi vele, plodna čudima u tolikoj meri da već više i čuda nisu čuda. Kod nas ima ljudi sa vrlo velikim položajima koji ništa ne misle, a u naknadu za to, ili možda iz drugih razloga, počeo je razmišljati jedan običan seljački vo, koji se ništa ne razlikuje od ostalih srpskih volova. Bog će znati šta je bilo da se taj genijalni brav odvaži na tako drsko preduzeće - mišljenje, jer se dosad dokazalo da se od tog nesrećnog zanata u Srbiji samo moglo imati štete. Hajde, recimo, da on jadnik, u svojoj naivnosti, i ne zna da se u njegovoj postojbini ne rentira taj zanat, te mu to nećemo pripisivati u naročitu građansku kuraž, ali, ipak, ostaje zagonetno što baš vo da misli, kad on niti je birač, ni odbornik, ni kmet, niti ga je ko izabrao u kakvoj volujskoj skupštini za poslanika, ili čak (ako je u godinama) za senatora, a ako je grešnik sanjao da u kakvoj volujskoj zemlji bude ministar, onda bi, naprotiv, trebalo da se vežba kako će što manje misliti, kao što to čine odlični ministri u nekim srećnim zemljama, mada naša zemlja i tu nema sreće. Na kraju krajeva, šta se nas tiče što je vo u Srbiji preduzeo napušten zanat od ljudi, a može biti da je baš počeo misliti po nekom prirodnom nagonu.

Pa kakav je to vo? Običan vo koji ima, što rekla zoologija, glavu, trup i udove, sve kao ostali volovi; vuče kola, pase travu, liže so, preživa i riče. Zove se Sivonja.

Evo kad je počeo misliti. Jednog dana njegov gazda ukoška u kola njega i njegovog druga Galonju, natovari na kola neke pokradene vrljike i otera u grad da proda. Prodao gazda vrljike još čim je naišao na prve gradske kuće, uzeo pare, iskoška Sivonju i njegovog druga, zakači lanac kojim su vezani za jarmenjaču, baci pred njih razdrešen snop šaše, pa veseo uđe u jednu malu me'anicu da se potkrepi, kao čovek, s kojom rakijom. U varoši je bila neka svečanost, pa ljudi, žene, deca, prolaze sa sviju strana. Galonja, koji je i inače među volovima poznat kao priglup, nije posmatrao ništa, već sa svom ozbiljnošću pristupi ručku, najede se dobro, muknu malo od zadovoljstva, pa onda prileže, i uz slatko dremanje poče preživati. Ništa ga se ne tiču raznovrsni ljudi koji mimo njega vrve na sve strane. On mirno drema i preživa. (Šteta te nije čovek, kako ima dispozicije za visoku karijeru.) Ali Sivonja ni da okusi. Njegov sanjalački pogled i tužan izraz lica govorili su na prvi pogled da je to mislilac i nežna, upečatljiva duša. Prolaze mimo njega ljudi, Srbi, ponosni na svoju svetlu prošlost, svoje ime, na narodnost, a taj ponos se oličava na njihovom krutom držanju i hodu. Sivonja je to posmatrao, pa mu, tek, dušu obuze tuga, bol silne nepravde, i on ne mogaše podleći tako jakom, iznenadnom i silnom osećanju, već riknu tužno, bolno, a u očima mu se zavrteše suze. I Sivonja od silnog bola poče misliti:

- Čime se ponosi moj gazda i ostali njegovi sugrađani, Srbi? Zašto toliko dižu glave i s naduvenom gordošću i prezrenjem gledaju na moj rod?... Ponose se otadžbinom, ponose se time što im je milostiva sudbina dodelila da se rode ovde u Srbiji. Pa i mene je majka otelila ovde u Srbiji, i ne samo da je ovo otadžbina moja i oca moga, već su i moji stari kao i njihovi, svi zajedno, prešli u ove krajeve još iz stare slovenske postojbine. Pa niko od nas volova ne osećaše ponos zbog toga, već smo se mi uvek ponosili time koji više tereta uzbrdo može povući, a nijedan vo do danas ne reče nekom švapskom volu: „Šta ti hoćeš, ja sam srpski vo, moja je otadžbina ponosna zemlja Srbija, tu su se otelili svi moji stari, tu su, u ovoj zemlji, i grobovi predaka mojih.“ Bože sačuvaj, time se mi nikad nismo ponosili, to nam ni na um nije padalo, a eto se oni i time ponose. Čudni ljudi!

Pri takvim mislima vo tužno zavrte glavom, zazvoni medenica o njegovom vratu i krcnu jaram. Galonja otvori oči, pogleda druga, pa muknu:

- Ti se opet tvojski ludiraš! Jedi, budalo, te se goj, vidiš da ti se rebra broje; da je dobro misliti, to ljudi ne bi ostavili nama volovima. Ta nas sreća ne bi snašla!

Sivonja pogleda svoga druga sa sažaljenjem, okrete glavu od njega i udubi se dalje u svoje misli.

- Ponose se svetlom prošlošću. Imaju Kosovo polje, Kosovsku bitku. Čudna čuda, pa zar i moji stari nisu još i tada vukli vojsci 'ranu i ratne potrebe; da nas nije bilo, taj bi posao morali raditi sami ljudi. Imaju ustanak na Turke. To je velika, plemenita stvar, ali ko je tu bio. Zar su dizali ustanak ovi naduveni šupljoglavci što se ovako ne radeći ništa šepure pored mene s ponosom, kao da je to njihova zasluga. Eto, da uzmem za primer samo moga gazdu. I on se ponosi i hvališe ustankom, a naročito time što je njegov praded kao redak junak poginuo u ratu za oslobođenje. Pa zar je to njegova zasluga? Njegov praded je imao prava da se ponosi, ali on ne; njegov je praded poginuo da bi moj gazda, kao njegov potomak, mogao biti slobodan. I on je slobodan, ali šta radi u toj slobodi? Ukrade tuđe vrljike, sedne i on na kola, pa ja vučem i njega i vrljike, a on na kolima spava. Sad je prodao vrljike, pije rakiju, ne radi ništa i ponosi se svetlom prošlošću. A koliko je u ustanku mojih starih poklano da se borci hrane, pa zar nisu i moji stari, u to vreme, vukli ratne potrebe, topove, hranu, džebanu, pa nama ipak ne pada na um da se kitimo njihovim zaslugama, jer mi se nismo izmenili, mi i danas vršimo svoju dužnost kao god i naši stari što su je savesno i trpeljivo vršili.

Ponose se patnjama svojih predaka, petstogodišnjim robovanjem. Moj rod pati otkad postoji, pamtimo mi i dandanji i robujemo, pa mi to nikad ne udarismo na velika zvona. Kažu, Turci ih mučili, klali, udarali na kolje, pa i moje su stare klali i Srbi i Turci, pekli, i na kakve nas još muke nisu udarali.

Ponose se verom, a ne veruju ni u šta. Što sam ja kriv i moj ceo rod što nas ne primaju u hrišćane. Vera im kaže „ne ukradi“, a eto moj gazda krade i pije za te novce što je od krađe dobio. Vera im nalaže da čine dobro bližnjem svome, n oni jedan drugom samo zlo čine. Kod njih je najbolji čovek, koga smatraju za primer vrline, ako samo ne čini zla, a već, razume se, da niko i ne pomišlja da zahteva od koga da, sem toga što nikome zla ne čini, učini i dobro. I eto na šta su spali da su im primeri vrlina ravni svakoj beskorisnoj stvari, koje samo nikom zla ne čine.

Vo duboko uzdahnu i njegov uzdah podiže čak prašinu s puta.

- Pa zar onda - produži on dalje svoje tužne misli - nismo ja i moj rod bolji u tome od sviju njih? Ja nisam nikoga ubio, nikog ogovorio, nikom ništa nisam ukrao, nisam nikog otpustio iz državne službe ni kriva ni dužna, nisam napravio deficit u državnoj kasi, nisam lažno bankrotirao, nisam nikad okivao i apsio nevine ljude, nisam oklevetao svoje drugove, nisam izneverio svoje volovsko načelo, nisam lažno svedočio, nisam nikad bio ministar i činio zla zemlji, a sem toga što nisam zla činio, činim dobra i onima koji meni zla čine. Majka me otelila, pa su mi odmah zli ljudi i mleko majčino oduzimali. Bog je travu tek valjda stvorio za nas volove, a ne za ljude, pa nam i nju otimaju. I mi, ipak, pored tolikih udaranja, vučemo ljudima kola, oremo im i hranimo ih hlebom. Pa, ipak, niko ne priznaje te naše zasluge za otadžbinu...

- Ako je do posta, lepo, njima, ljudima, vera kaže da poste sve poste, a oni ni to malo posta neće da izdrže, a ja i ceo moj rod postimo celog svoga veka, otkad nas od sise majčine odbiju.

Vo obori glavu i kao da se nešto zabrinu, diže opet glavu naviše, šmrknu ljutito na nos i izgledaše kao da se nečega važnog priseća, pa ga to muči; najednom muknu radosno:

- A, sad znam, mora to biti? - i produži misli:

- To je dakle: ponose se slobodom i građanskim pravima. O tome moram ozbiljno razmisliti. Misli, misli, ali ne ide nikako. - U čemu su ta njihova prava? Ako im policija naredi da glasaju, oni glasaju, a to toliko mogli bismo i mi muknuti: „Zaaa!“. A ako im ne naredi, ne smeju da glasaju, ni da se mešaju u politiku isto kao i mi. Trpe i oni apsu i udarce često ni krivi ni dužni. Mi bar riknemo i manemo repom, a oni ni toliko građanske kuraži nemaju.

Utom iziiđe gazda iz me'ane. Pijan, prepleće nogama, pomutio očima, izgovara neke nerazumljive reči i, krivudajući, pođe kolima.

- Eto našto je taj ponosni potomak upotrebio slobodu, koju su mu krvlju preci izvojevali. Ajde, moj je gazda pijan i krade, ali na šta su je drugi upotrebili? Samo da ne rade ništa i da se ponose prošlošću i zaslugama svojih starih, u kojima oni nemaju nikakva udela ni koliko ja. A mi volovi ostali smo isto tako vredni i korisni rad nici kao što su naši stari bili. Volovi smo, to jeste, ali se ipak možemo ponositi svojim mučnim današnjim radom i zaslugama.

Vo duboko uzdahnu, i spremi vrat za jaram.


April,1902.

Atačmenti



Komentari (25)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Dr M Dr M 11:55 15.04.2010

Ala vreme leti...

S druge strane, k`o i da ne leti...sve isto k`o pre sto godina..
Branislav Kovačević Cole Branislav Kovačević Cole 12:09 15.04.2010

Re: Ala vreme leti...

U tome i jeste tragedija...Samo se mislim kako je sve nesrecni Radoje prolazio?
dolybell92 dolybell92 12:33 15.04.2010

Re: Ala vreme leti...

Dr M
S druge strane, k`o i da ne leti...sve isto k`o pre sto godina..


Ma gde isto... ovde više ni volova nema...
nego mora da vadimo Domanovićeve iz arhive...
jovadokrova jovadokrova 13:37 16.04.2010

Re: Ala vreme leti...

Otišao Sivonja srpskim autobusom,preko srpske turističke agencije na putovanje po Evropi. U Barseloni autobus se pokvario, srpski vozači su zahtevali pa su sivonje gurali...Posle dva dana autobus se zapalio u Francuskoj i sivonje su se vratili u Srbiju drugim autobusom...a vlasnik agencije ih je ubeđivao da se to nije dogodilo...ovi sa ijuuu tubeta su snimali... ne znamo kojim se poslovima sada bavi vlasnik agencije...
dirtyharry dirtyharry 11:57 15.04.2010

Odličan je Domanović

a i mnogo volim ovakve tekstove koji i posle toliko godina uopšte ne gube smisao (kao Nušićeve komedije). Tačno je da sada u Srbiji ima mnogo manje ovih četvoronožnih volova, ali su ih zato zamenili u mnogome ovi dvonožni. Zovu se narod.
Branislav Kovačević Cole Branislav Kovačević Cole 12:07 15.04.2010

Re: Odličan je Domanović

Kokoška ili jaje, narod ili elita..mrtva trka!
dirtyharry dirtyharry 12:15 15.04.2010

Re: Odličan je Domanović

Branislav Kovačević Cole
Kokoška ili jaje, narod ili elita..mrtva trka!

Može i tako da se gleda. Ipak ja mislim da je narod, jer po tekstu volovi misle bre. Da naša elita nešto misli, mislim i da ne bismo bili ovde gde smo sada .
Freedom of Information Freedom of Information 13:09 15.04.2010

Re: Odličan je Domanović

Da zaista je odlican. A sve sto je napisao i danas ima pun smisao.Ni Danga,ni Stradija,a pogotovo Vodja nisu "dokumentaristicke" price.Sve one govore i o sposobnosti da se vidi neka "utopija" u buducnosti.Mislim da bi,da se rodio u nekom velikom narodu bio cenjen i poznat bar kao Orvel.
buba_truba buba_truba 12:00 15.04.2010

Radoje Domanović

Baš ga volim. Lepo je što si se setio. Preporuka od mene.

... a Radoje ga baš zabidžio!

Sjajan izraz, samo ne znam kako da ga prevedem, baš. Pomozi mi.
Branislav Kovačević Cole Branislav Kovačević Cole 12:06 15.04.2010

Re: Radoje Domanović

Hm neka sve to ostane nasa mala tajna! Bolje...poz.bkc
dirtyharry dirtyharry 12:13 15.04.2010

Re: Radoje Domanović

buba_truba
Sjajan izraz, samo ne znam kako da ga prevedem, baš. Pomozi mi.

Da se ne mešam previše autoru u koncepciju, ali ovo je pravi moravski izraz u mojoj Šumadiji uveliko odomaćen .
Književni prevod bi bio zainatiti, ali zabidžiti je teži izraz od toga, kad neko nešto zabidži znači da nema nazad, samo napred, glavom kroza zid
buba_truba buba_truba 12:14 15.04.2010

Re: Radoje Domanović

Branislav Kovačević Cole
Hm neka sve to ostane nasa mala tajna! Bolje...poz.bkc

Cenim.
buba_truba buba_truba 12:17 15.04.2010

Re: Radoje Domanović

dirtyharry
buba_truba
Sjajan izraz, samo ne znam kako da ga prevedem, baš. Pomozi mi.

Da se ne mešam previše autoru u koncepciju, ali ovo je pravi moravski izraz u mojoj Šumadiji uveliko odomaćen .
Književni prevod bi bio zainatiti, ali zabidžiti je teži izraz od toga, kad neko nešto zabidži znači da nema nazad, samo napred, glavom kroza zid

Onda možda - zabandoglaviti?
Hvala ti, Harry.
Filip Mladenović Filip Mladenović 13:02 15.04.2010

Ma kakvi TARABIĆI!

Domanović je bio i ostao najveći prorok medju Srbima!
Na ulazu u parlament treba postaviti biste Sterije, Domanovića i Nušića, da se narodni poslanici opasulje pre nego što počnu da puštaju vetrove u skupštini!
rade.radumilo rade.radumilo 16:13 15.04.2010

Re: Ma kakvi TARABIĆI!

Filip Mladenović
Domanović je bio i ostao najveći prorok medju Srbima!
Na ulazu u parlament treba postaviti biste Sterije, Domanovića i Nušića, da se narodni poslanici opasulje pre nego što počnu da puštaju vetrove u skupštini!


Nema šanse, bežali s' časova, čitanke prodali drugovima iz odeljenja kao prve samostalne ekspertske poduhvate, a lektiru "čitali" iz onih obrada...
Neues aus der Nachbarschaft Neues aus der Nachbarschaft 17:11 15.04.2010

100 godina ludoce

Na zalost to sto tekstovi Domanovica, Nusica i Sterije zvuce kao da su ih pisali nasi savremenici govori najvise o stanju duha u Srbiji koji je uprkos promenama barem tri drustvena sistema za poslednjih sto godina (kvazimonarhija, kvazisocijalizam i kvaziliberalna demokratija) ostao skoro isti. Malogradjanstina koju je opisivao Sterija a koju je nedavno ilustrovala preosvecena €7000-ambasadorka, domanicevsko nasilje koje ovih dana promovise magistar Ilic i nusicevska korumpiranost vlasti koju gledamo svaki dan su valjda shvaceni kao deo slavne srpske politicke tradiciju koju treba slediti. Najgore je da su se Domanovic, Nusic i Sterija trudili da stvore iskarikirane likove a da su ovi postali role models za ministre i poslanike.
oskar-z-wild oskar-z-wild 21:26 15.04.2010

Re: 100 godina ludoce

Пролазим често кроз Трнаву, поред Овсишта (где је рођен овај сељачић Домановић) на путу ка гружанском крају. И увек помислим на Домановића који је постао ролмодел овде.

Међутим не слажем се ни са једном Домановићевом поставком у цитираној сатири.

Домановић је развио свој књижевни дар захваљујући томе што су га његови лењи родитељи, уз то и лопови, школовали. Дакле постојала је и школа а постојали су и учитељи, и зграда, и програм и уџбеници. Постојала је и виша школа, постојали су и неки интелектуалци који су препознали његов дар. Наравно све су то били лењи Срби (и понеки Цинцарин) и лопови. Постојала је и држава, постојали су и људи који су били одани краљевству, постојали су и социјалисти попут Светозара Марковића и Димитрија Туцовића, постојали су и напредни либерали. Све сами лењивци и лопови.

Све је било грозно, као и сада... Квазимонархија, квазисоцијализам, квазилиберализам, и данас квазидемократија... све срање, све лопови, све лењивци.

"Због политичких уверења је прогањан, премештан и отпуштан са посла. После пада режима краља Александра Обреновића 1903. године, незадовољан малим променама у земљи, покреће политички лист „Страдија“, у којем покушава да се бори против мана новог режима. Разочаран, одавао се све више боемском животу, много је пио, и усамљен, огорчен и сиромашан умро је у 35. години живота, 4. августа 1908. у Београду." вики.ком

Домановић је писао на српском језику, био је припадник народа који није имао развијену цивилизацију, већ који је тек био крочио на пут грађена једне културе. Али он је прво попљувао понос који су осећали његови сународници, па их је оптужио да су лењи и пијанице. А ко је хранио Домановића? Претпостављам ти његови лењивци који су орали и садили, и пили своју ракију.

И данас, ми смо сасвим издали културу која је била у изградњи, скоро нико на овом блогу не пише Домановићевим писмом.

Домановић је дошао онда у Београд, и "незадовољан" темпом промена (!) он, један сељачић, уместо да ради на градњи културе, он напада разне политичаре и богате који живе у једној другој реалности. Није се бавио ликовима који су били позитивни, све је видео у негативном светлу. Његов допринос српској култури је негативан. Учврстио је један начин негативног размишљања, и дао му оправдање.

Не мислим да би превођење Домановића имало икакву сврху. Чарлс Дикенс је изванредно описао грозне личности какве су постојале у правој монархистичкој земљи, у правој либералној земљи и данас правој социјалистичкој земљи Енглеској, али се није бавио таквим грозним нецивилизованим и некултурним уопштавањима каквим се бавио Домановић.

Чарлс Дикенс је приказивао трагедију живљења у викторијанском капитализму тако што је показивао земаљску борбу добра и зла. Давао је наду својим читаоцима тако што је зло увек било побеђивано.

Овај сељачић Домановић "разочаран, одавао се све више боемском животу, много је пио, и усамљен, огорчен и сиромашан умро је у 35. години живота". Ово више одсликава проблем Домановићеве личности него проблем српске културе у изградњи.

Оскар Вајлд:

"Свако може бити добар на селу. Тамо нема искушења. Зато су људи који живе ван градова тако апсолутно нецивилизовани. Цивилизација никако није нешто што се тако лако може достићи. Постоје само два начина како то човек може постићи. Један је путем културе, а други је путем искварености [corruption]. Сеоски људи немају могућности ни за једно од ових, само могу да заостају."

Скоро свако данас у Србији проводи извесно времен у градовима или учећи или радећи. То им је добра прилика да се искваре и постану цивилизовани.
Neues aus der Nachbarschaft Neues aus der Nachbarschaft 09:13 16.04.2010

Re: 100 godina ludoce

Jel ovaj prvi deo posta o lenjivcima i lopovima ironican ili...? Ni meni Domanoviceva poetiku nije sto posto bliska, ali ne mislim da je glavna karakteristika njegovog stvaralastva da je bio seljacic. Po meni on je bio kriticar a ne pljuvaros, ali je druga stvar sto nije bilo i drugacijih pristupa komentarisanja tadasnjeg drustva i drzave. Mozda bi mi voleli da smo imali Kanta umesto Dositeja ali to je druga stvar. Ne znam mnogo o njegovom privatnom zivotu ali valjda se hranio od posla kojim se bavio.
petar_p petar_p 10:37 16.04.2010

za oskara z wild-a

kakav nadobudan komentar, baziran na wikipedijinom falsifikatu; takodje, cinicno je da "gradjanin" -- za kakvog se oskar wild (pravi i blogov-ski) izdaje -- kaze "Svako moze biti dobar na selu".

"Gradjanin" treba da govori o "gradu".
Ali, avaj, sta raditi kada "gradjanin" stalno govori o "selu", kada se, takoreci, poseljaci? Ko ce onda da govori "o gradu", ko ce da vodi gradske poslove? Da parafraziram Domanovica: A mozda u naknadu za to, ili iz nekih drugih razloga, tek, ko ce ga znati sto se jedan "seljacic Domanovic" odvazio na tako drsko poduzece, da soli jednom "gradjaninu" "gradsku" "pamet"...
dragan7557 dragan7557 12:02 16.04.2010

Re:???

у правој либералној земљи и данас правој социјалистичкој земљи Енглеској,

???


cerski
libkonz libkonz 14:00 16.04.2010

Re: 100 godina ludoce

a tačno je 100 godina od nastanka Disove pesme Naši Dani
chole10 chole10 17:26 15.04.2010

Bravo!

Sjajan tekst u pravo vreme! Ima puno onih koji su na vreme "odigrali" ulogu Sivonje(hahaha - dobar si) i na kraju, . . . postali svesni toga. Oni vise nisu tu. Preporuka i pozdrav.
mogul_sad_ja_kasti mogul_sad_ja_kasti 09:50 16.04.2010

davno rekoh...


...da englezi nisu imali Šekspira šta bi svet o njima znao?...a mi smo imali Radoja a tek nekolicina ga poznaje! da nam je pameti koliko smo...(dodati po želji)...sav svet bi se divio njegovom delu!ovako preostaje nam još jedan duboki uzdah...

hvala za priču
petar_p petar_p 10:20 16.04.2010

fina umetnost falsifikata

Hocu da skrenem paznju na 2 verzije o Radoju Domanovicu na Wikipediji, verziju na engleskom, i verziju na srpskom. Srpska verzija je mnogo vise romansirana, i centrirana je oko recenice "Posle pada režima kralja Aleksandra Obrenovića 1903. godine, nezadovoljan malim promenama u zemlji, pokreće politički list „Stradija“, u kojem pokušava da se bori protiv mana novog režima. Razočaran, odavao se sve više boemskom životu, mnogo je pio, i usamljen, ogorčen i siromašan umro je u 35. godini života, 4. avgusta 1908. u Beogradu." Znaci, ispada da je Radoje Domanovic bio tamo neki Don Kihot, zanesenjak, koji se "borio protiv mana novog rezima", a onda je i mnogo pio, bio je boem, te je tako sve propio i umro siromasan i razocaran!!

U verziji na engleskom umesto romansirano/poeticnih pikanterija pisu fakti: kako je celog zivota bio proganjan zajedno sa zenom, izbacivan sa posla i premestan, kako nije mogao da sastavi kraj sa krajem. Takodje, kako postoje price da je bio na spisku za likvidaciju i da mu je prevrat 1903. prakticno spasio zivot. Znaci, stice se vrlo drugacija slika...

E sad, vrhunac ironije je to sto puno skola u Srbiji nosi naziv Radoje Domanovic, a deci se (koja su ionako premlada da shvate o cemu se radi) onda usadjuje u glavu ova romansirana Don-Kihotovska verzija. Znaci, jeste pisao je on tu neke satire i sta ti ja znam, sve je to lepo, ali tako prolaze Don-Kihotovski zanesenjaci koji ne gledaju svoja posla. Ta lekcija se nekriticki usvoji u *skoli* i ostane za ceo zivot.
predrag_blagojevic predrag_blagojevic 13:45 18.04.2010

Uvodna reč Radoja Domanovića u "Stradiji"

Uvodna reč Radoja Domanovića u prvom broju lista Stradija, 25. decembar 1904. (7. januar 1905)

http://www.juznevesti.com/kolumne/Predrag-Blagojevic/Stradija.sr.html

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana