Sigurno vam se nebrojeno puta desilo da sve smislite.. priču, naslov, ma sve.. I zaboravite. Jutros kad sam se probudila sve je bilo tu.. naslov je imao tri reči. A šta je ostalo..
Srećica se probudio kad je trebalo da krenem na posao. Obično ostane da spava. Pa smo se smejali i valjuškali. I zaboravila sam.
Ostalo je..
Lift se osećao na mokro kuče. Ja volim pse, obožavam, ali taj miris me izluđuje. I kiša što pada svaki dan kad se vraćam s posla. Ne nosim kišobran. Ograničava mi kretanje i zaboravljam ga.
Ide mi na živce kad mi se ljudi predstave prvo titulom pa imenom. Odmah znam da sledi neko cimanje. Prednjače advokati i lekari. Još mi se nije desilo da neko kaže: -Dobar dan, ja sam etnomuzikolog XY.
Ispred marketa, novog, najnovijeg, prosi devojčica u prugastom džemperu. Roze, bordo, belo, na šniranje.. Prekjuče je pružila ruku i rekla – da kupim da jedem. Bila je sama. Juče stojim u redu na kasi. -To je zato što tvoji tata i mama neće da rade! Oni neće da rade! Znaš! Devojčica gleda u svoje noge. Kokoško jedna, ko je tebi dao pravo da nekome držiš slovo. I šta ti je dete krivo? I kako znaš da ima tatu i mamu? Ceo put se svađam sa njom i plače mi se. Kao da i jedno dete više voli da je napolju po mraku, sa pruženom rukom nego kod kuće, na igralištu, gde god..
I podavila bih ove što im se ker olakša na ulici a oni ’ladno nastave kao da ništa nije bilo. Svaki dan prolazim pored Drinke.. Nemam pojma kakve su fasade u Kosovskoj. Gledam samo kud gazim. A ima na početku ulice montirana kantica sa sve kesama.
Ubola me žena kišobranom u busu. Eto, kažem da ne treba nositi kišobrane. I grozno je kad žena izgori kosu farbanjem, i kad joj se zgrudva maskara na trepavicama.
On potrči sa najvećim osmehom i najplavljim očima. Mama! I dan počne ponovo iako je već pao mrak. Mateja je sa dve godine i po godine po dvorištu vikao: -Gupa Jeja ne da siku! revoltiran majčinom rešenošću da prestane da ga doji. Mi nemamo dvorište, samo terasu. A ni dve i po godine. Koza –me, jaga- be, kuca- av, guska-ga.
Tata je pobedio na basketu. Tri – dva u partijama. Dve na razliku. Kaže da mu je šurak (koliko je to smešna reč) igrao odlično. Ne igraju u istoj ekipi. Vole da se prozivaju pomalo. Najvijaju za različite klubove. Iskulirala sam što je Srećicino sinoćnje euforično raspoloženje pokušao da pripiše Zvezdinoj pobedi u kupu. To ćemo još da vidimo.
Drugar koji je uzeo knjigu prošle srede, već je pročitao i vratio. To cenim. Telefon.. pa(pa)ja: -Daj Pad Hiperiona, hoće Boki da čita, pa neka NNN snese, čekamo u kolima. -Aha, samo da nađem! -Tu ti je na sred police! Otvaram.. gledam. -Ma ne, u tom nezastakljenom delu. Vidi stvarno. Čovek bolje zna od mene gde mi stoje knjige. Elem Boki pročitao i vratio. Mene čeke Endimion. Počela sam i Priče Jevrejina lutalice.
Ana se vratila sa palačinki. Srećica obožava Anu. Imaju svoje specijalne igre. PUF!
Još malo osmeha. I valjuškanja.
Kratak je dan.