Taj NEKO, umiljat i srećan kada mu se uputi makar i jedan blagi pogled, imao je četiri šapice. Više ih, kao što znate, nema. Odsečene su mu rukom nekog od nas, pažljivo, pedantno i stručno. Neko među nama, za koga ne uspevam da pronađem izraz kojim bih označio njegovo kukavno bivstvovanje, okrvavio je ruke krvlju nevinog. Osakatio je i bacio na kolovoz nekoga ko ga je, dok je to činio, i dalje gledao svojim umiljatim pogledom, onako kako je jedino znao.
To umiljato stvorenje i njegova sabraća su među nas i poslata kako bi nas učinila boljim, humanijim, čovečnijim. Tu su kako bi nas iskušali i upozorili na stranputicu: da nekome nismo dali vode, da nekoga nismo nahranili iako smo mogli, da mu na umiljatost nismo uzvratili nežnošću... Ta divna stvorenja podučavaju nas i spremaju za ispit čovečnosti, na kojem eto, neki i padnu, ne shvatajući njegovu važnost. Okliznu se i nestanu u bezdanu, bez prava na povratak tamo gde je čoveku mesto.
Nestanu oni, ali dođu neki drugi, njima slični. I tako redom... Greh za grehom, pokliznuće za pokliznućem... Nikako čovek da se nauči, ni na svom ni na tuđem grehu."Svaki greh, čak i najmanji, utiče na sudbinu sveta", reče starac Siluan. I svaka vrlina, takođe: jer, nevoljnik, ovoga puta oličen u keruši Mili, više nije sam. Desetine hiljada ljudi nude svoju pomoć i tragaju za nečovekom. Njihov glas, eto, sada drži ovu planetu.
Zahvaljujući njima, usuđujem se da Mili pogledam u oči, makar i na onoj jedinoj, beskrajno tužnoj fotografiji koja kruži internetom, i izustim: „Oprosti, ako možeš".