U bliske susrete sa ljudima ulazim sa manje ili više strave. Verovatno je to glavni razlog, uz nešto okolnosti, što živim u mehuru, koji na engleskom bolje zvuči - bubble. Kad moram da se sretnem sa ljudima, ja stegnem zube i stomačne mišiće i izguram sa vojničkim stoicizmom. Posle godina stezanja zuba oni su mi se duboko uvukli u desni, a stomačni mišići su zavidno jaki i bez dodatnog vežbanja. U bubble sam dovukla i nameštaj - planiran dug boravak - i od opažanja, zaključaka, iskustava i sličnih specijalnosti, jedva se diše. To je pozitivan spin.
Nedavno, čak sasvim sveže, u jedan dan su se smestili saznanje da se skora budućnost približava u obliku tenka kome ne fali goriva i pred kojim moj mehur izgleda smešnije nego obično, pa su se na vratima gurali i neki drugi razbijači, pravi mob kao da ovde ima mesta za više, i ...
naiđem na Michael-a Dirdu. On je književni kritičar u Americi i volim da čitam njegove kritike ako i ne znam ništa o knjigama o kojima piše ili ne nameravam da ih čitam. Našao se bio Michael u nekoj katoličkoj školi za devojčice na maturi - pozvali su ga kao uvaženog gosta da održi nadahnuti govor i inspiriše devojke - i tu se iz mnoštva podigne jedna ruka i devojčica ga pita sa dužnim poštovanjem i intelektualnom radoznalošću: koji bi junak iz literature on voleo da bude. Michael nije oklevao: Bond, James Bond.
Devojčice su vrištale od smeha, oduševljene, i ja sa moje strane, u stolici ispred monitora, isto tako, kao da sam i sama nadobudna klinka. Odmah potom shvatila sam da bih i ja volela da budem James Bond!
Michael je posle u svom članku dodatno objasnio zašto bi on ozbiljno voleo da bude James Bond, i ja sam sve vreme klimala glavom, čekirala da je u pravu jer bih i ja baš zbog toga volela: i license to kill, i skupe automobile, i garderobu, i sve one fantastične igračke koje ga čine nepobedivim, velelepne i komplikovane lepotice u nekomplikovanim vezama (ovo u muškom izdanju za mene, please), neoboriv cool, prihvatanje ugovora ali ne i autoriteta, osećaj zadovoljstva kad spasiš svet od samog sebe i zlog mastera... jednom rečenicom: primerak kome je ceo svet comfortable bubble a ne jedan bezvezni apartman u centru ovog grada u kome je zimi hladno a leti vruće.
Ostatak dana nisam više razmišljala ni o tenku ni o bednim uslovima obične ljudske egzistencije, već o James-u (što se u ostatku priče tj. mog života može pokazati kao pogrešno, ali prijalo je). Filmove o Bondu nisam nikada volela, iako sam dobar deo njih odgledala. Za one legendarne sa Connery-jem nisam sigurna oko celog kompleta, ali mislim da mi je taj sex appeal bio pomalo smešan; target grupa je bila moja mama. Lepotice sa par izgovorenih reči i dugim nogama su bile surove i opasne, iako nisam razumela zašto, što je prihvatljivo za jednu klinku, da ne razume, ali ja ovako velika i dalje ne razumem, jedino mi je jasno da je to česta uspešna formula kod druge ciljne grupe: skript od par reči i duge noge. Bond je u ta vremena bio muškarac, meni su se sviđali dečaci, ali kad je trebao da mi se sviđa muškarac, nijedan Bond nije bio to. Sve do ovog poslednjeg. Kod njega nemam želju da budem Bond umesto Bonda. (Možda malo). Za razliku od prethodnih, koji su svi bili sa pažnjom birani, ovoga je izabrao pravi genije. Za razliku od prethodnih, koji su izgledali kao da im je pomalo dosadno, ovaj je intenzivno živ, nešto nalik na Carlita, samo drugačija verzija, drugačiji arhetip. I daleko najbolja muška linija u bilo kom filmu: 'because you know what I can do with my little finger'.
Ali ne odustaje se lako od takve jedne suštinske spoznaje do koje sam došla uz pomoć M. Dirde, čak ni kad je prepreka Daniel Craig. Recimo, objave u GQ magazinu casting call za sledećeg Bonda i pojavi se stotinak - ne, hiljadu, milion - žena. Jer bi svaka da bude Bond. He, he, koja bi to scena bila. 'Zašto ste Vi ovde danas - Ms. Moneypenny? Ms. Booty Cole? Ms. Vixen Lite?' Ne, ja sam sledeći Bond.
James je u stvari utešni izbor. Onaj originalni je Modesty Blaise. Stripove nisam dugo čitala ali ono što pamtim je ono što je vredelo zapamtiti. Man, what a woman! Nisam znala da su napravljeni filmovi o njoj, i bolje da nisu. Od prosečnog junaka stvoriti magnetičan mit kao što je Bond su se zaista potrudili, a takvu jednu univerzalnu herojinu su upakovali u tri patetična celuloida. Nisu još vremena došla ali nadam se da hoće jednog dana kada će Ms. Blaise zaživeti na filmu kao nepresušni fountain of cool, i da će to finansirati neka ekscentrična bogatašica uprkos otporima sa svih strana i nepodržavanju javnosti, i političkoj krizi, i pretnjama od strane raznovrsnih udruženja i zadruga, i da će ih ona sve priterati uza zid pomeranjem malog prsta i reći - biće onako kako ja hoću - pa će buduće klinke imati više izbora nego da budu samo James Bond.