Ljubav| Porodica| Život| Životni stil

Pod Ožljem (7)

selica_nena RSS / 27.04.2010. u 01:18

 Jesenas joj Milanko doneo trubu pamuka, da od nje spremu za dete opravi.  Ih, da joj je znati šta će biti, mogla bi vezom košuljicu ukrasiti? Povazdan se Jeleni iste misli prepliću, il’ se pita što joj pod njedrima raste il’ mašta kako  se u svoj dom vraća. Od one Jefine posete samo joj je to u pameti, kako Milanka s Obrenom da izmiri. „E, kad bi dao Bog da se njih dvojica nekako slože, valjda bi i meni babo oprostio.“ Al’ od tih misli je tuga pritiska, jer sluti da će Milanko i Obren jedan drugom teško popustiti. Onda spusti ruke sebi na stomak i šapuće: „Ti ćeš ih izmiriti, znam. Samo ti.“

Jednom joj Ljubica so na glavu krišom stavila, pa čekala da vidi zašta će se Jelena prvo uhvatiti. A nju nešto zasvrbe ispod nosa, k’o da je neko zagolica! Ljubica ciknu: „Šta prvo dodirnu? Usta ili nos? Gledam te kad pođe rukom ka licu, pa mi se učini da ćeš se za nos uhvatiti i taman da viknem – muško, a ti nešto smandrlja.“ Pa se stadoše smejati, kao da je to rešena stvar. A ko ga zna? Možda će curica biti? Milanko kaže svejedno mu je, samo nek’ je živo i zdravo i  što kažu – od napretka.

On danima urezuje i glača venac iznad uzglavlja kolevke. Zvižduće nešto, zarezuje dletom meku lipovinu, pa oduva strugotinu i malo se odmakne, da proceni rad. Onda upitno  pogleda u  Jelenu: „A? Šta misliš?“ A ona se nasmeši, pita šta će na stranice urezati i taman se malo primače da izbliza pogleda, kad oseti kako joj nešto promigolji preko stomaka. Postoja malo, pa još jednom. Ona u Milanka upiljila, a neka radost je preplavi, zna tačno šta je to. Čedo joj se  prvi put javi. „Biće na tebe likom. U tebe sam prvo pogledala!“ Njemu  nešto oteža ono dleto u rukama, pa se polako pridiže sa tronošca, da je zagrli i u kosu šapne: „Ja bih volio da mi sva deca na tebe liče. Al’ ne verujem da se takva lepota može ponoviti.“

Jeleni k’o da roj osica zazuja u glavi, sad bi ga mogla nagovoriti da s njom u Goleša krene. Odavno ona vreba zgodnu priliku, a nikako da se okuraži i glasno izgovori ono što joj na duši leži. I sad smušeno poče, eto ide Nikoljdan, ako Aleksa krene,  mogli bi s njim kod Obrena na slavu. A i ako neće, možda bi im dao saonice i zapregu da sami odu?

Oseti kako se Milanko ukoči, kako mu ruke umorno kliznuše sa njenih pleća i neka hladnoća joj niz kičmu kliznu. On  se vrati na tronožac,  podiže dleto i nastavi da delje, k’o da se ništa, ama baš ništa nije desilo.  Ali ruke ga više ne slušaju,  pa kad vide da je pokvario šaru na kojoj je danima strpljivo radio, opsoova i zavrljači ga u ćošak sobe. Besno odgurnu tronožac, zgrabi gunj s eksera iza vrata i pođe napolje. Usput zastade pred Jelenom :

-          Na slavu, a? Nije za tebe da takva po slavama ’odaš, a i da jeste, ja u tu kuću više ni mrtav ne bi uleg’o. A ti čini kako ’oćeš. Eno ti Alekse, nek te on vodi.

U Jeleni se sve uzburkalo, a noge joj otežale k’o da ih neko olovom zali, nit se može pomaći, nit na tom mestu više ostati. Kovitla u njoj i bes, i stid, i neka tuga što je Milanko pusti iz naručja i kajanje što je išta progovorila. Zinu par puta, k’o da bi još nešto rekla. „Šta? Šta ja njemu sad da kažem? Da ga molim? Pa i jes’ mi sramota da ’vaka u rod idem, đe mi je pamet bila kad to i pomenu?“ Ama zna ona da nije red trudnici da se pred svetom šepuri, a opet, više je zabole što je Milanko jednom jedinom rečenicom osvesti kako je za njega pošla. „Pitaj Aleksu, nek te on vodi! Bože, ’oće li mi celog života prigovarati da me je Aleksa njemu doveo?“  

Dođe joj da ode negde, da se sakrije dok joj ovaj jad u duši ne prođe. Da ga više ne vidi i ne čuje, da zaboravi i dan i sat kad je za njega pošla. „Ooooj, Bože, da me nema. Ni mene, ni njega, ni Obrena... Ničeg više da nema. Što me k’o teret jedan drugom prebacuju, k’o vreću neku s kojom ne znaju što će. Đe sam došla i kome ja  trebam? Zar će mi cijeli život ’vako biti?“

Onaj titraj u utrobi  se ponovi i Jelena zajeca, grleći trbuh. „Ti, ti si moj anđeo, moja duša, moj život. Evo, evo, neću da plačem.  Vidi, otirem suze i smejem se. Zbog tebe, zbog tebe ću ja... Sve ću ja zbog tebe izdurati.“

A ni Milanku nije lako. Onaj bes mu brzo smeni kajanje, al’ mu teško da se vrati u kuću i suoči s Jeleninom tugom. U ljutnji joj reče što nije treb’o i sad se živ pojede.  Odavno mu je u dušu zasela, ali otkad je zanela, ne može se od nje odvojiti. Da ga nije sramota od Alekse, ne bi joj dao ni tronožac sama da premesti. On namerno pre svitanja ustaje, pa se ko lopov oko drvljanika i izvora šunja, da naramak drva i kablić vode uz sam prag prinese. Onda se ka oboru uputi, kobojagi ovce obilazi, da ima izgovor, ako ga je ko od Aleksine čeljadi video. Ma mogao bi je na rukama nositi, samo kad joj ispod dugih trepavica ono zelenilo osmehom zatreperi. Raskrupnjala se, stomak joj se ispod široke bluze nazire, a još joj koža svileno glatka i sva je nekako omekšala. Onda mu sevnu grozna misao:  „A ja je za srce ujede! Ama nek sam joj rek’o da se ne zanosi.  Šta ona misli, da ja ne znam kako je Jefa pohodi, čim ja na put krenem? Što, došla da joj se pri ruci nađe? Jok, vala, no da joj glavu besmislicama napuni. E nećeš me okrenuti da pred Obrenom klanjam!“

 Samo da zima potraje, jer čim ojuži i snegovi počnu kopniti, valja mu na put  s Aleksom otići. Teško je Milanku i lov na kurjake padao, a samo je po jedan dan iz kuće izbivao. Sad samo misli kako s Jelenom da izgladi stvari, jer kad ode, Bog zna kad će se kući vratiti.  Zna da je sramota biti uz ženu kad onaj trenutak nastupi, al’ računa da će joj lakše biti ako je neko njen u blizini. „Eh, neko njen! Nikog prečeg jedno od drugog mi nemamo, al’ što ću joj ja pomoći? Svejedno je njoj što se ja tu motam, kad nikakve ’asne od mene nema.“

Nevoljno mu se prikrade misao da bi Jeleni bolje bilo s majkom i tetkom kad se porođaj približi. „Huuuuj, što ću? Da je vodim u Goleša kad s Aleksom krenem? Pa da se s Obrenom za gušu dovatim? Jok, more. Da je šaljem samu? Tc. Oooooooj, Bože, što ću s njom?“ 



Komentari (7)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

indiana92 indiana92 05:17 27.04.2010

Jeeeej!

Konacno!
Hvala Selice Neno!
Jedva smo docekali :)
selica_nena selica_nena 05:53 27.04.2010

Re: Jeeeej!

Indiana, prvoj
mariopan mariopan 07:57 27.04.2010

Re: Jeeeej!

E, sad idem na sledeće, nikad dočekati nastavak
LJub
Dr M Dr M 08:31 27.04.2010

Re: Jeeeej!

Nemam vremena da komentarisem; a i sta da kazem, osim...sjajno..
miloradkakmar miloradkakmar 09:04 27.04.2010

Suočavanje

Onaj bes mu brzo smeni kajanje, al’ mu teško da se vrati u kuću i suoči s Jeleninom tugom.

Kako je ovo životno .
Kako je ovo potrebno.
deandrej deandrej 14:53 27.04.2010

***

Napokon Neno docekasmo nastavak.
Svaka cast odmah dva dela nakon ovolike pauze.
Kad procitam oba dela ostavljam koment.
Maramice imam uvek spremne.
selica_nena selica_nena 23:31 27.04.2010

Hvala i izvin'te

što kasnim sa odgovorima na komentare.
Pritisla me deca zahtevima, što izgleda ovako: mamaaaaaaaaaa, mamaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa, mamaaa... i tako svaki put kad vide da sam krenula prema kompu. Jedino vreme kad u mojoj kući vlada tišina su sitni sati, a tad me savlada umor i ne vidim ni sto, a kamoli ova sitna slova.
Zato, Indiana92, Dr M, Milorade, Mariopan, Deandrej, hvala vam i ljubim vas i ne zamerite.
A za iskupljenje, stiže još jedan nastavak.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana