Slucaj psa Mile uzbudjuje ljude sirom Srbije. Na popularnoj drustvenoj platformi za cyber dusebriznistvo, socijalne kontakte i laku teenage toillete-based pornografiju - fejsbuku - slucaj keruse Mile pokrenuo je brojne i bezbrojne grupe ciji se clanovi zgrozotom nemogu zgroziti sta se desilo sirotoj kerusi. Da se razumemo, da je strasno - strasno je.
Ali ne iz te ravni "oh dogodilo se jednom psu", vec iz te neke ravni na kakve je sve monstruoznosti spreman ljudski um. No…
Grad Beograd ukljucio se u Mila-maniju, predsednik Srbije se ukljucio u Mila-maniju, odlazi se po Evropama i traze se proteze za psa Milu, pokrecu se akcije osnivanja policije za kucne ljubimce... Uopste, ceo slucaj psa Mile doveo je do prave renesanse (kako dusebriznistva u svakoj formi i manifestu) tako i do krakatauovske erupcije gradjanske akcije, reakcjie i revolucije.
Za to vreme, 300 km juznije od psa Mile, dete Rom davi se u Nisavi. U reku upada u trenutku kada kofom zahvata vodu. Voda mu je trebala da bi prao prozore i sajble po raskrsnicama. Prao je sajble jer ga je neko na to terao. To jest – Dete Rom je svojih jedva preko 10 godina radilo! Dete je Rom dakle dozivelo i poginuo od povrede na radnom mestu!
Pod pretpostavkom da preduzimacki duh u malenoga deteta Roma nije bio jaci od zelje za igrom i kerefekom, svojstvenom njegovim godinama, osnovano sumnjam da je tu bio i neko koji ga je terao da radi.
Sta je jos ovde vredno pomenuti?
Dok se dete Rom davi, okupljeno gradjanstvo, valjda jos u soku od toga sta se desilo psu Mili, gleda sa obale. Dete se davi - gradjani gledaju. Popodnevna idila u gradu na Nisavi.
U vodu uskace klinac(!!!) koji ima tacno 15 godina. Slovima – petnaest. Klinac koji od tada, po recima njegove majke, zivi u soku jer u svom velikom plemenitom srcu nemoze sebi da oprosti sto mu je Nisava ipak, posle krace, borbe otela dete Roma iz ruku i odvela ga u smrt.
Dok se Srbija estradno zgraza nad psom Milom, ovaj Heroj Nasih Dana nemoze da se pomiri sto nije ucinio dovoljno da bi spasio drugo ljudsko bice.
I tako, dakle, jedno dete skace u vodu da bi spasilo drugo dete, a gradjanstvo sa obale kuka, bogoradi i uzvikuje "oh, avaj, kuku"! A mozda su vikali i „lele“… Mozda ih je i to mrzelo.
Tek, za razliku od psa Mile, dete Rom pobudjuje dnevne ili nikakve strasti u gradjana i institucija. Drzava se ne pacha puno u problem, a senzacija udavljenog deteta prosla je dok si rekao „tabloidno novinarstvo“. No nije ni cudo! Psu Mili su potrebne proteze!
Interesantno je da je ova vlast - i da se razumemo - ovo drustvo, jer ova vlast i onako ne radi nista sto joj piplmetar ne kaze - nemaju potrebu da se pitaju koja je to drzavna sluzba zakazala u Nisu i nije postujuci svoje zakonom utvrdjene obaveze prema drustvu preventivom (zbog koje postoji) sprecila da dete Rom nema detinjstvo jer ga Ko Zna Ko tera da radi. Koja je to sluzba zaboravila da proveri radi li se tu o eksploataciji decije radne snage, organizovanom kriminalu ili takvoj nekoj drustvenoj lepoti?
Ili to nije bitno jer je dete - Rom. You tell me!
Zivimo li u drustvu u kojem su Romi briga vlasti samo kad ih se treba hapsiti, ogradjujivati zicom da ih ne bi gledali ucesnici Niverzijade ili kada ih se treba raseliti ispod Gazele?
Da li nam je pre policije za ljubimce potrebnije mozda da osiguramo da na nasim ulicama nema dece koja prisilno rade, te mislimo li mozda da je pre proteza za Milu neophodno napraviti socijalne proteze svoj „socijalno unakazenoj“ deci koja zive svuda oko nas primorana da prose, peru sajble ili se bave prostitucijom?
Medjutim, sto se mene tice najporaznije tek dolazi.
Neka nas i dete Rom ne interesuje jer smo zauzeti Psom Milom! Svako ima svoje prioritete za rasporedjivanje empatije.
Tek, ono sto brine je da smo kao drustvo radji na hajku na monstruma koji je odsekao psu Mili sve cetiri sape, nego da onom div-klincu koji je svojom ljudskom velicinom postideo ceo Nis kaze - hvala! Kukamo kako postajemo bezosecajni, kako je sve manje Ljudi, a kad se Covek sa velikim „C“ pojavi, svedemo ga na dvodnevnu medijsku polusenzaciju sa 2 strane.
Da bi smo razumeli relacije – cinjenica da Seka Aleksic ne nosi gace jeste materijal za naslovnu stranu, ovaj Nislija - nije. U dilemi gace ili zrtvovanje sopstvenog zivota za drugog – mi biramo gace.
Pitanje kolicine paznje koju pobudjuje pas Mila i tihe nezainteresovanosti koju pobudjuje nastradalo dete Rom i njegov spasilac je pre svega pitanje trosenja raspolozive energije na stvaranje boljeg drustva!
Hocemo li kao drustvo dati bolji primer hapsenjem monstruma psa Mile ili isticanjem herojstva niskog tinejdzera koji je svoj zivot zrtvovao za drugog. Dok su ostali gledali! Da li se vise pouka za humanizmom obogaceno drustvo moze izvuci iz hajke na monstruma ili iz nesebicnog herojstva niskog tinejdzera?
Zasto nam je milije da se zgrazamo nad zlocom i opachinom Kattarine Rebrache i majke joj, nego da se bavimo "primerima dobre prakse" - sto bi rekli Amerikanci?
Ja ne znam ko su roditelji tog klinca, ali mislim da bi predsednik ove zemlje trebalo licno da im se pokloni sto su vaspitali takvog Gradjanina. No to se nece desiti. I to zato sto zivimo u drustvu u kojem skociti u Nisavu da bi se spasilo dete nije nista u poredjenju sa potragom za proteze za psa Milu.
Ja sam za to da se utvrdi kako ce Covek Dete Nislija biti nagradjen, posebno jer Covek Dete Nislija nije ocekivao nikakvu nagradu kad je skocio u Nisavu niti mu je nagrada bila cilj. Interesuje me kako ce se ovo drustvo zahvaliti Covek-Detetu na lekciji iz primenjenog covekoljublja kojom nas je sve poducio.
Mozda je Pas Mila nekom heroj, ne sporim, meni je ovo Covek-Dete heroj i uzasno me nervira sto njegovoj covecnosti nismo u stanju da se u stidu poklonimo, jer jurimo proteze za psa!
Niski tinejdzer, covek-dete, se zove Jovan Stojanovic, i ide u osmi razred OSNOVNE skole! Verovatno mu je zao i psa Mile.