Zbog nekih ljudi i odredjenih stvari odlučio je da uradi jednu veliku stvar u svom životu.
Jednom mu je Lana, kada je već napustio Beograd, napisala u mailu da je, iako više ne živi u Beogradu, mnogo više u u tom gradu nego oni koji su tu ostali. Mislila je na njegovo pisanje i neku vrstu internog aktivizma kojim je bio prisutan tu, bez ikakve lične koristi osim satisfakcije koju je imao jer radi ono što želi.
Ivan ga je jednog prolećnog dana s kraja devedesetih, dok su sedeli u Zlatnom opanku, iz vedra neba presekao pogledam i sasvim ozbiljnim glasom rekao:"Da tebe nije bilo, ja bih i dan danas drkao kurac gledajući porniće i igrao Football Manager!".
Dok je sedeo u Wonder baru, ispijajući espreso i Koka-kolu, čitao je jutarnje izdanje Danasa. Bio je hiljaditi broj. Srdjan ga je u tekstu, pored samo još nekih zajedničkih prijatelja, pomenuo u svom članku: "Gospodin je znao mnogo o sportu. Mnogo!". Nije se tome nadao, pa se prostodušno i radosno nasmejao toj izjavi.
Prelistavajući filmove života u poslednjih pet godina, koliko se - iz ko zna kog razloga - nisu videli, Vlada mu je iskreno rekao nešto što ga nije ostavilo ravnodušnim. Sedeo je satima zamišljen, razmišljajući o njegovim rečima: "Znaš, ti si mi uvek vraćao veru u život. Verovatno sam imao manje problema od tebe, u to vreme, ali ti si svoje probleme s osmehom rešavao. Kada bih tebe video, kako se smeješ, i ja bih dobijao neku snagu. Ne, zaista, ti si me izvukao da ne odem u kurac".
Rešio je da smrša.