Znam za priču u kojoj se jedna devojčica (mislim da je Ruskinja) rodila slepa i gluva. Uspela je, sopstvenim trudom, da završi fakultet. I ko će ga znati šta još…
Sledi nastavak priče o percepciji i komunikaciji.
Floskula kojom se mnogi služe da bi pokazali sopstveno umeće razmišljanja “van kutije” je ustvari sada već izlizana rečenica. Svako od nas ko je i jednom došao u dodir sa pojmom – Thinking outside the box – imao je priliku da mu na ovaj ili onaj način objasne da treba da proširi vidike i da se stvari nisu uvek onakvima kakvima se čine. A kada nešto koristite previše puta, ta stvar jednostavno počinje da gubi smisao. Pa dakle, da li je stvarno tako i šta se krije iza pojma “razmišljanje van kutije”?
Svaki koncept koji pokušavamo da sagledamo ima svoje granice. I one nisu nužno tačno i one koje mi mislimo da jesu. Tako je, na primer, hiljadama godina vladalo mišljenje da…
…je zemlja ploča i možeš da padneš sa njenog kraja…
…je zemlja centar oko kojeg se vrti sunce…
…da je zemlja ustvari disk koji drže tri slona koji stoje na džinovskoj kornjači koja pluta svemirom (copyright Terry Prachet)…
…(nađite primer sami)…
Pitanje je odakle gledište nastaje i dokle opstaje. Pa kakvi smo (mislim ovoga puta na ljude kao rasu), svemu moramo da stavimo okvir i da držimo stvari u granicama za koje mislimo da su u redu sa našom postavkom sveta. Odatle gledišta nastaju (ovde ne mislim da to nije dobro, nego da je to baš normalan proces kojim opisujemo svet i koji se vremenom i progresom menja). A opstaju dok se ne dokaže drugačije.
U tom kreiranju slike nam poprilično “pomažu” i naša čula. Oko 85% naše percepcije dolazi vizuelnim putem. Na ostalih 15% otpadaju sva ostala četiri čula (od toga je sluh drugo). Od toga šta primimo i kojim putem, jedan dobar deo odbacimo, a ostatak primimo kao podatke. Podatke procesiramo u informacije, informacije stavljamo u reči, slike, misli… I kreiramo kutiju. Ali kad kažem kutiju mislim stvarno kutiju.
Sad da vidimo koliko je ovaj blog stvarno interaktivan. Sad drmamo kutiju.
PRAVILA: Na slici imate 9 tačaka. Svih 9 tačaka treba spojiti sa 4 prave linije pri čemu ne sme da se digne olovka sa papira (možete da probate i markerom po ekranu mada ne bih preporučio). To su sva pravila.
E sad ovako. Molim da se rešenje – bilo da ga neko zna ili dođe do njega – ne objavljuje. Slobodno se javite komentarom da ste ga našli ili znate rešenje, ali Vas sve molim da se rešenje – ponoviću – NE objavljuje. Pružite svima istu mogućnost da svako drma svoju kutiju.
Daću objašnjenje na sva pitanja, ako je potrebno – mada mislim da je sve jasno.
Ovaj blog će biti updejtovan sutra uveče kada ću i objaviti rešenje. I objašnjenje, naravno.
Kako bi rekao moj deda profesor matematike – rešenje problema se uvek nalazi u postavci istog.
Sada odoh da spavam. Pišemo se sutra.
Updated!
Put u sred nekog grada – jedna traka. Vozač kamiona je loše procenio situaciju i ostao na sred puta jer nije mogao da prođe ispod jednog nadvožnjaka. Visina kamiona je tik za koji santimetar prelazila dozvoljenu, ali sasvim dovoljno da bi samo kamion kabriolet mogao da prođe – i to knap. Red, gužva, sati čekanja, ekipe nekih “majstora i eksperata” koje mozgaju kako da nastalu situaciju srede u što kraćem vremenskom periodu. Na sve to dva klinca izlaze iz automobila u gužvi i za minut rešavaju problem.
“Pa što mu ne ispustite gume i proterate ga onda ispod?”
Pre svega hoću svim da se zahvalim na poštovanju toga da se rešenje nije pojavilo ni u jednom postu. Hvala puno. Drugo, hvala vam puno na tome što ste dali toliko lepih zadataka slične vrste. Hvala još više. Red je da ispunim svoj deo zadatka.
Imali smo problem koji je zahtevao da se razmišlja izvan „kutije“. Objašnjenje sledi na slici:
Kao što se vidi, rešenje je dostižno. I pri tome se sva pravila poštuju – 4 prave linije, ne dižući olovku sa papira. No, to je ipak bio samo primer “razmišljanja van kutije”.
Rešenje je uvek posledica određenog toka razmišljanja. A razmišljanje je opet posledica percepcije. Uzrok je ono čega hoću da dotaknem ovom prilikom. Po mom mišljenju izraz “Thinking outside the box” je pomalo nesrećan, pomalo drugi korak u priči. Ako se pogleda primer dvojice školaraca sa početka bloga može da se vidi da su i njihovi načini razmišljanja (mogu da završim fakultet, ne mogu da ga završim) posledice percepcije određenih situacija, a ne realna stanja koja odražavaju mogućnosti. Njihove kutije su one koje sami stvore, a ne i potencijal koji imaju da nešto urade ili ne.
Dakle “nesrećna” – Thinking outside the box – treba da bude zamenjena sa – Seeing outside the box.
Tako je i sa bilo kojom drugom stvari u životu. Sve je posledica percepcije. Uzrok leži u tome koliko smo spremni da gledamo stvari iz drugog ugla. Nekada ne nužno onog koji nas čini da smo u pravu. Jer ako (sad se malo ponavljam) mislimo da nešto ne možemo sigurno će tako i biti. I vice versa.
Postoji jedno pitanje koje se meni uvrtelo još kada sam prvi put odslušao trening o komunikaciji koje kaže: “Da li bi pre da budeš u pravu ili srećan?” Znam da ima puno odgovora na ovo pitanje i ne sumnjam da će svako imati nešto da kaže na ovu temu, ali moj odgovor je uvek isti: “Da budem srećan”.
Jer kako bi to rekao Mika Antić u svojoj knjizi Horoskop (i ovim zelim da završim):
„Retki su oni koji shvataju granicu slobode. Jos ređi oni koji shvataju slobodu granice. »Ne zidaj vrata veća od kuće«, kažu Eskimi. To isto znači što i zidati prozore manje od očiju.
Stvarno videti, znači: umeti videti kišu kako pada uvis. Videti kako padaju uvis krovovi kuća i reke u kojima se talože vrhovi planina.
Ovako sam to čuo: »Ko nije nebo ugledao u vodi, taj nema pojma šta su ribe na drveću"
Pa ako se i oklizneš, nekada, u životu, ne gledaj to kao pad u sunovrat nego kao pad uvis.“ – Mika Antić