AleXandar Lambros
Gradovi su svuda u svetu nosioci kulturnog razvoja države i nacije. Ovde i taj proces ide obrnutim smerom, pa umesto da se urbanizacija širi na unutrašnjost, unutrašnjost ruralizuje gradove. Ukratko, žao mi je što ovo moram da kažem, ali Kragujevac (a ruku na srce, niti jedan drugi srpski grad, uključujući i Beograd) jednostavno nema tu preobražavajuću urbanu magiju. Treba li to da čudi ima li se u vidu da je ovdašnja poseta kulturnim događajima na nivou statističke greške a vrhunac kulturne politike grada je masovni koncert na dan gradske slave? Daleko je to od urbanog.
Iako nisam rođeni Kragujevčanin često ga, u razgovoru sa drugima, nekragujevčanima, označavam kao rodni grad. I to mi dođe nekako sasvim prirodno, i zaboravim da zapravo nisam rođen u njemu. Nije to od neke preterane ljubavi, budući mu vazda nešto manišem, nego prosto prirodna i spontana trenutačna identifikacija. Nisam uopšte siguran zasnivam li šta od svog ponosa na činjenici da sam Kragujevčanin. Ne kontam baš tu priču o lokal patriotizmu iako jesam, uslovno rečeno, srećan što nisam recimo Surduličanin, iz razloga koje je izlišno obrazlagati. Ali, dešavalo mi se da u razgovoru, obično sa strancima, provučem koju o prvoj prestonici, gimnaziji, pozorištu ("You know, my hometown is city of many firsts)"... Nema sumnje da u tome ima nešto taštine i ponosa. Ono što me, međutim, zbunjuje već dosta dugo, jeste priča o „pravim Kragujevčanima".
Nebrojeno puta sam čuo, a verujem i vi ste, svaki u svojoj vukojebini, žalopojke i prozivke „pravih Kragujevčana" na račun „dođoša" koji, najčešća je optužba, „upropastiše" grad. Give me a break!
Kako sam razumeo, „dođoši" su entitet koji obuhvata nekoliko podkategorija - Kosovari (poznati još i kao „Šiptari" ili „Šiptarija" pri čemu reč nije o etničkom određenju već o pežorativnom etiketiranju i bizarnom slučaju autonacionalizma) su, čini se, najbrojnija podkategorija. Slede Crnogorci i „ostali" (Hercegovina i razne krajine), pa Šumadinci (sela koja gravitiraju ka Kragujevcu, ujedno i najlakše tolerisana podgrupa jer to je tu, predgrađe faktički) i, najmlađa podkategorija, izbeglice, po prinudi i iz nužde naše nove komšije.
Odmah da se razumemo. Ne teretim svoje sugrađane ni za nacionalizam, ni za kulturšovinizam, niti za bilo šta tako ozbiljno i teško. Znam ja odlično da je u pitanju uglavnom srdačan i dobronameran svet. Međutim, neću se libiti da iznesem, i obrazložim, optužbu za besprizorni provincijalizam.
Bez da budem ciničan, o kakvom se to zapravo autentičnom urbanom duhu radi u gradu bez ijedne bioskopske dvorane, s pozorištem koje je na ivici opstanka i u kome su, u pojedinim njegovim naseljima, potrebne ribarske čizme ukoliko kiša pada dva dana zaredom? Sem toga, da nije bilo „dođoša", ne bi bilo ni grada u smislu broja stanovnika (i ekonomskog rasta) potrebnih da se jedna varoš uopšte i uzdigne na nivo grada (pre samo 100 godina, Kragujevac je imao manje od 17 000 stanovnika). U Rimu, koga ne bez razloga zovu
urbs eterna, pravim, odnosno autentičnim Rimljaninom, može se nazvati tek potomak pete generacije njegovih stanovnika. Pet generacija unazad u Kragujevcu i maltene da stižete do njegova dva karavan saraja. A tu je i ona stara izreka - „U Rimu se ponašaj kao Rimljanin". Nije, dakle, problem u dođošima koji narušavaju urbani duh Kragujevca, već je problem u tome što Kragujevac ne poseduje (a istini za volju niti bilo koji drugi srpski grad) dovoljno jak urbani duh koje bi njegove nove stanovnike apsorbovao i naterao na promenu prethodno ruralnih navika. Kragujevcu, dakle, fali urbani identitet koji bi pridošlice usvojile.
Da ilustrujem. London je najveći grad u kome sam do sada bio, a što se čistoće tiče je, u odnosu na nekoliko desetina puta manji Kragujevac pogled u budućnost. Tamo bi se ljudi prosto zgranuli da na travnjak frljnete plastičnu kesu ili limenku. A nema koja nacija i rasa tamo ne živi ... s koca i konopca. Ovde je tako nešto najnormalnija moguća stvar, deo folklora takoreći. Po londonskim parkovima stoje razbacane ležaljke koje ste slobodni da koristite kad se umorite od šetnje. Ovde ne bi preživele ni dva dana. Iz ovdašnjih parkova kradu se i bakarne biste koje se posle na crno prodaju kao sekundarne sirovine. Gradovi su svuda u svetu nosioci kulturnog razvoja države i nacije. Ovde i taj proces ide obrnutim smerom, pa umesto da se urbanizacija širi na unutrašnjost, unutrašnjost ruralizuje gradove. Ukratko, žao mi je što ovo moram da kažem, ali Kragujevac jednostavno nema tu preobražavajuću urbanu magiju. Treba li to da čudi ima li se u vidu da je ovdašnja poseta kulturnim događajima na nivou statističke greške a vrhunac kulturne politike grada je masovni koncert na dan gradske slave? Daleko je to od urbanog.
Da ne pominjem da urbani duh podrazumeva i urbanizaciju u najdoslovnijem smislu. A našta liče Kragujevac i ostali srpski gradovi? Budimo iskreni, na sklepotinu. Ima li opravdanja što u šestom veku postojanja Kragujevac nema čestit (čitaj stručan i profesionalan) urbani plan ni viziju daljeg razvoja i izgradnje?
Sem toga, pravi grad podrazumeva jednu širinu sposobnu za prihvatanje različitosti. Nema većeg siptoma provincijalizma od uniformisanosti stanovnika jednog mesta. Devedesetih je to bilo nepodnošljivo, Kragujevac je ličio na grad klonova, danas je situacija za nijansu bolja ali u suštini i dalje prilično tugaljiva. Jedno istinski urbano mesto svojim stanovnicima dozvoljava ispoljavanje individualnosti, pa i ekscentričnosti, podrazumeva slobodu izgradnje i negovanje različitih nivoa ličnog identiteta. S humorom konstatujem da među dobrim ljudima ovog grada ima onih koji bi pozvali policiju da na ulici vide pravog pankera. Gay klub je već u domenu naučne fantastike. (Znam da će to mnoge šokirati, ali nije van pameti za pretpostaviti da u gradu od nekih dvesta hiljda duša ima i par hiljada gejeva).
I, na kraju, mada nikako najmanje važno, smešno je zaista nekome u 21. veku objašnjavati principe slobode kretanja. Šta sad, je l' to svako treba da ostane na feudu u kome se rodio a u skladu sa srednjevekovnim pravnim sistemom? Svi imamo pravo da idemo tamo gde mislimo da će nam život biti bolji. Pa, niste li vi koji za sebe držite da ste autentični Kragujevčani to postali upravo tako što je neko vaš (a kladim se da u 95% slučajeva ne treba ići dalje od babe i dede) vođen snom o boljem životu došao u naš grad? Kad to pre stekoste pravo prvenstva? Priče o klanovima i lobijima, kosovskim, crnogorskim, novopazarskim, po institucijama, na fakultetima, u studentskim domovima, nisu prazne priče, jasno mi je. I jasno mi je koliko malo je potrebno da se pri ovako očajnoj ekonomskoj situaciji i pandemijskoj nezaposlenosti krivac za loš život pronađe u drugome. Ali, upravo je postojanje lobija i klanova dokaz broj jedan o provincijalizmu i svojevrsnom tribalizmu u kome se gušimo. Važnije je imati vezu na pravom mestu nego posedovati znanje, veštinu ili talenat. To tako u pravim gradovima i ozbiljnim državama ne funkcioniše. Zamislite Bradenburžanina koji saleće druge Bradenburžane koji žive u Bavarskoj da mu tamo nađu posao, ili studenta iz Šlezing Holštajna kome je potrebna veza za studentski dom u Vestfaliji? Ne ide.
Biti Kragujevčanin (i biti urban) je mnogo više od roditi se u Kragujevcu. Podrazumeva izvesnu svest o posebnosti i istoričnosti ovog grada čiji potencijali kunjaju zimskim snom. Podrazumeva, najpre, nepristajanje na provincijsku mentalnu matricu .... Posle sve ide samo od sebe ...
pogledati i:
1. Kragujevac - ostvarenje Platonovog ideala
2. Šumadijski talibani
3. Od malog grada u džinovsko selo
4. Karagovindža i dalje
5. Spomenik lizalici u srcu Šumadije