Na današnji dan

Amerika i ja ne slavimo 1 maj

dali76 RSS / 01.05.2010. u 18:57

 

Sjedinjene Americke Drzave  su jedna od retkih zemalja koje ne slave 1 maj kao medjunarodni praznik rada iako se isti proslavlja kao sjecanje na radnicke demonstracije u Cikagu u suton 19vijeka. Demonstracije su se zavrsile prilicno krvavo .  Amerika se isto tako ne zeli mnogo sjecati neslavnog sudjenja sindikalistima koji, iako bez jasnih dokaza, su osudjeni na smrt javnim vjesanjem.

Prvi maj ne slavim ni ja. Ne zato  sto sam poslije deset godina u Americi postao antikomunista il nesto slicno, vec zato sto  je jedan prvi maj   u mom zivotu zauvijek ostavio trag  dovoljan da promjenim poglede prema raznoraznim manifestacijama , datumima , a pogotovo  danasnjem.

Prica koja sljedi objavljena je ovdje  prije godinu dana pod naslovom "desilo se na jucerasnji dan". Objavljujem je ponovo jer  osjecam  potrebu da je ispricam iznova radi onih koji ovakve price nazalost nisu stigli ispricati.

********************************************

Predhodnu noć sam izašao van, ali ubrzo sam se vratio kući na čuđenje mojih ukućana koji su inače, u vreme kad obično dolazim kući, spavali čvrstim snom. Naravno, tu ne računam dragu mamu koja se uvijek nekako budila, na moju žalost, čim bih ulazio u kuću. Svjetlo nisam palio sve u svrhu tihog i neprimjetnog dolaska, ali kao posljedica mraka na stepeništu zakačio bi drveni tanjur koji je na lamperiji uz stepenice imao služiti kao ukras, al' i kao moj izdajnik te mamin obaveštajac za tačno vreme kad, odnedavno punoljetni sin jedinac , stiže kući. Glasni udarac drvenerije o stepenice te kotrljanje po istim probudilo bi i mene, a kamoli ne osobu lakog sna, tj moju mamu. Ne samo da sam se to veče vratio prije nego što su moji i zaspali, nego sam odlučio otići u svoju sobu i zaspati prije, za mene nevjerovatnih, 10 naveče.

Prije svitanja tog prvog maja 1995 bio sam budan. Ne zato što sam predhodnu noć legao rano. Ne, nije me probudio ni glasnodrndavi autobus ispred komšijske kuće. Nisu to bili ni alkoholisani prekrišioci primirja, koje je već skoro četiri godine vladalo u zapadnom kutku Slavonije. Ovog puta zvižduci granata koji su završavali eksplozijama bili su moj budilnik te prvomajske zore koja je tek najavljivala novi dan, dan koji će mnogo toga promjeniti u mom životu.

Svi smo se okupili u kuhinji u prizemlju. Mama je paničila dok je otac pokušavao da je smiri objašnjavajući da kuća ima betonsku ploču. "Samo se odmaknite od prozora", govorio je tata i pokušao da koliko toliko pred nama sakrije strah koga samo nenormalan valjda ne bi imao. Baka je samo ćutala, i teško da ću ikad zaboraviti kad su nam se pogledi sreli. Mogao se u tom pogledu vidjeti strah i zabrinutost. Pukom srećom kao djevojčica izašla je živa iz zloglasnog ustaškog logora, a sad, pet decenija poslje, proživljavala je novi rat. Ovog puta gori, jer je u svojim unukama mogla osjetiti po prvi put kako se njena majka osjećala dok su proživljavale pakao Jasenovca.

Ja sam na zaprepašćenje majke obukao maskirnu jaknu koju sam dobio od komšije, na čijem rukavu je bio amblem "Milicija Krajine". "Pa jesi li ti normalan, skidaj to!! Hoćeš da te uhvate takvog?! I milion puta sam ti govorila da šišaš tu kosu, vidi na sta ličiš." Mama je vrištala, ali jaknu sam skinuo kad me otac pogledao. Nije želio paniku u kući, i bilo mi je jasno, no ipak nisam izdrzao: "Znaš mama, šta kome smeta duga kosa, valjda i oni slušaju rock and roll".

Mama ko mama, samo misli na najgore, mislio sam, ali što je meni bilo važno, ja sam razmišljao drugačije. Došlo je vreme da se više odluči - ili oni ili mi. Došlo je vreme i za mojih pet minuta. Sve te priče iz srednjoškolskih klupa o specijalcima, "Rambo akcijama", skupljanje djelova uniformi, krema za cipele koja se jel'te maže po licu, sve je to došlo vreme da se isproba. Kad se tome doda probuđena nacionalna svijest i junaštvo, tek ponekad potkopavana podsvjesnim ali logičnim pitanjima koja iščeznu i nestanu pod zvižducima granata, dobije se rezon razmišljanja jednog osamnaestogodišnjaka. Dok je napolju zora postajala prekrasno prvomajsko jutro, broj eksplozija se povećavao i jasno se moglo razabrati da granate, za razliku od ranije, idu u oba smjera. Doduše sa naše strane grada u nesumnjivo manjem broju. Naša kuća je bila u predrađu podjeljenog grada i ubrzo je organizovana evakuacija civila prema selima gdje su čekali autobusi koji su trebali odvesti žene i djecu u pravcu Bosne.

Sklonište smješteno u podrumu lokalne trgovine bilo je jedno od sabirnih centara u gradu i na samo nekoliko stotina metara od naše kuće. Ništa manje udaljena nije bila linija razdvajanja. Zbog svega ovog ići do skloništa trotoarom bilo je glumiti glinene golubove i lake mete čak i za loše strelce. Sa vrha stabenih zgrada moja ulica se vidjela kao na dlanu, te smo morali prečicom preko bašti. Nikad neću zaboraviti taj kontrast prekrasnog jutra sa slikarsko plavim bojenim nebom bez ijednog oblačka, nebom kojim su šarali zvižduci granata završavajući se eksplozijama svuda naokolo.

Kad se ipak broj eksplozija razredio, ili se nama samo tako činilo, odlučili smo poći put skloništa. "Sine, čuvaj sestre i pazi na baku i mamu", rekao mi je otac i još jednom me zagrlio. Mami je jedva nekako uspio objasniti da ja ne mogu sa njima do granice sa Bosnom jer me neće zbog godina pustiti da izadjem."Bolje je da ostane sa mnom kad vas isprati

Baka se na pola puta do skloništa vratila kući. Tata će ispričati kako se i sam iznenadio kad ju je video. Došla je još jednom da zagrli sina. Kao da je predosjećala da je možda to posljednji put. No ubrzo će nam se i ona pridružiti u skloništu.  

Od skloništa do prvog sela išla je prva grupa od 20 civila praćena sa par odraslih ljudi, gdje sam ja naravno sebe ubrajao. Bio sam na začelju grupe sa mojim prijateljem. Za razliku od mene koji sam bio naoružan voljom da se borim i crvenom putnom torbom, moj drug je nosio automatsku pušku.

Konfiguracija terena je bila takva da smo bili nevidljivi neprijateljskoj strani, skrivani šumom i brežuljkastim terenom, dok nismo izašli na jednu čistinu udaljenu samo par stotina metara od seoske ceste gdje je, kako su nam rekli, čekao prvi autobus spreman da odveze žene i djecu. Ta čistina je bio jedini prelaz, ali i siguran znak da nas mogu vidjeti "komšije" koje su nas tako besomučno obasipali granatama na ovaj prvomajski uranak. Ako ništa mogli su vidjeti da se, sem nas par, radi o ženama i djeci. Ubrzo će se pokazati da činjenica da se radi o civilima neće prestavljati nikakvu prepreku za granatiranje, čak naprotiv. Ni prvi ni poslednji put da je ovakva taktika upotrebljena među ljudima koji do jučer čuvaše bratstvo i jedinstvo ko zjenicu oka svog. Čuvali ga za medalju i počasno mjesto predsjednika sljepih i slabovidnih. 

"Lezite!", derao se momak sa početka kolone kad su se prvi zvižduci čuli nad glavama. Zalegao sam stavljajući ruke refleksno preko glave. Osjetio sam kako zemlja podrhtava na tupi udarac praćen eksplozijom.

Na komandu sa početka kolone grupa je krenula napred sasvim blizu prvih seoskih kuća koje su se vjerovatno svima učinile nikad daljim. Drugi zvižduk i više nisam čekao da neko vikne, već sam viknuo sam, još jednom zagrlivši zemlju pokrivajući rukama glavu, priznajem i uši. Ovaj put zvižduk granate nije, kao prošli put, završio onako zatupljujućim udarcem, niti sam osjetio da su buseni zemlje padali po meni. Dobar znak da su komšije barem malo podbacile, pomislio sam. Ustao sam i samo par koraka ispred bio je jarak koji je pratio vijugavu seosku cestu. Treći zvižduk granate je parao zrak, al' ovog puta nisam zalegao. Odlučio sam uskočiti u taj jarak koji mi se činio sigurnijim mjestom.

Uskočio sam u njega u isto vreme kad je odjeknuo prasak i na moment se divio skoku. E jebote, šteta što ovo neko nije mogao snimiti, pomislih, a sledeće sekunde vrisak mi je sledio dah. Nisam smio da pogledam ispred, a zatim sam čuo mamu kako me zove. Vidio sam nju i sestre i odahnuo. Bile su uplašene, ali ipak - ko nije.

Pod desnom potkoljenicom osjetih vrućinu, a nedugo zatih pod rukom osjetih toplu tečnost koja je već dobro nakvasila hlače. A u vražiju mater, zar da se tako završi moj prvi ratni dan! Ja sam, ipak, imao sreću. 

Sve je utihnulo i strašnije od granata prolamao se jauk žene koja je u svom naručju nosila svoju petogodišnju ćerkicu. Smrtonosni geler pogodio je malu Jelenu dok je bila u naručju svoje majke. Počeo sam refleksno da rukama pipam po grudima, stomaku, da nisam još negdje ranjen. Na moje zaprepašćenje gdje bih god rukom dodirnuo bilo je krvavo. Trebalo je ipak par sekundi da shvatim da mi je samo ruka krvava jer sam je drzao na rani pod koljenom pa ostavljam tragove svud po sebi. Izvadio sam kaiš i stegao nogu. Ja i znanje prve pomoći nikad nismo bili prijatelji. Sjetio sam se nastavnika prve pomoći koji bi mi govorio da kad vidim nekog da mu treba prva pomoć neka bježim, tako ću mu najviše pomoći. Hm, kako pobjeći od samog sebe.

Ljudi su se okupili u kućama uz cestu gdje je podalje stajao i autobus. Iako sam stegao nogu počelo mi se magliti pred očima. Tad nisam znao da me je geler samo okrznuo, ali i otkinuo 2 cm glavne arterije koja ide ispod koljena. Smjestili su me u kola i sa još jednom ženom ranjenom u ruku krenuli put Okučana. Bilo mi je teško što ostavljam moje, ali i drago što su svi ostali živi. Kasnije, mnogo kasnije ću saznati da me je mama lagala i da je baka poginula.

Sve mi se više mutilo pred očima i hvatao me san. Osjećao sam šamare po licu ali već sam počinjao gubiti svijest i kao kroz daljinu čuo sam glas: "Ne dajte mu da zaspe... Dalibore... samo mu ne dajte da zaspe..." Kao nikad do tad smrt je bila nadohvat ruke, ili bolje rečeno bio sam ja njoj.

Vijest da su hrvatske jedinice presjekle put do Okučana me je razbudila, na kratko. Bio sam svijestan da vjerovatno živim svoje zadnje sate.

"Ne dajte da umrem", govorio sam dok su mi vlastite riječi odzvanjale kao u praznom tunelu. Nisam mislio više o junaštvu, o nacionalnoj svijesti, o himni, o Obiliću. Mislio sam da li ću ikad vidjeti roditelje, sestre, baku. Mislio sam o djevojci koju nisam izveo na tu glupu kolu.

I postade Nacija izbljedela i beznačajna slika u odnosu na ono iskonsko ljudsko što svi nosimo. I više nije bitno koji i čiji amblem nosite, dal' na ramenu dal' u srcu, jer pred hladnim zadahom smrti čovjek postade gol kao od majke rođen, postade samo čovjek. I ja pomislih o svemu onom što misli svako kad mu smrt zakuca na vrata. Na one obične ljudske stvari koje veze sa nacijom nemaju. U popodnevnim časovima ipak ću zaspati najduži san. Koma je trajala dve nedelje. Smrt ću sresti, doduše onu kliničku, koja ostavlja jos jednu šansu za život.  
 Ovaj blog posvećujem svim onim koji su nažalost zakasnili i nisu imali šanse ovo ispričati.
Ovaj blog posvećujem mojoj baki, maloj Jeleni i svim nedužno nastradalim tog prvomajskog jutra 1995.   Njima  neka je slava,nama nauk, a sramota neka je onih sto pobjedu slave,ali ne zato sto je slave vec zato sto niko,ni nakon 15 godina, odgovoran za zlocine  u operaciji "bljesak" nije jos video ni  sudiju za prekrsaje.



Komentari (36)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

4krofnica 4krofnica 19:41 01.05.2010

ne mogu da preporucim

opet sam procitala tvoju pricu ..
kako zivot moze da bude surov prema nevinima.
mnogo tuzno.




rayzippo rayzippo 20:00 01.05.2010

a bivsi nam...

...ministar i gradonacelnik evocira uspomone na broza...
Doctor Wu Doctor Wu 20:00 01.05.2010

Vest, ranije, danas...

***
topcat topcat 20:24 01.05.2010

Re: Vest, ranije, danas...

Jbg, Doktore, mi smo živjeli priču s druge strane.
Doctor Wu Doctor Wu 20:45 01.05.2010

Re: Vest, ranije, danas...

***
dali76 dali76 21:14 01.05.2010

Re: Vest, ranije, danas...

U pravu si doktore mnogi ne misle tako
Nemam ja nista protiv obiljezavanja Bljeska .
Ali bih eto volio da je predsednik samo ponovio ono isto sto je nedavno rekao u Bosni oko odgovornosti I jednih I drugih te da se svaki zlocin mora kazniti ,il ono bar osuditi te da se valjda tako brani pravednost rata,ako rat moze biti pravedna stvar.
Imao je prliku da se na odlicnom primjeru obrati ljudima I posalje poruku kako je zapadna Slavonija bila tragedija za mnoge bez obzira na nacionalnost.
Danas u z Slavoniji ne postoji niti jedan jedini spomenik civilnim zrtvama bljeska; Eto ako netko zna suprotno neka kaze.
Zapadna Slavonija je prva u nizu zasticenih UN zona koja ce te kobne 1995 biti oslobodjenje od naroda.
Z. Slavonija je prikaz nase stvarnosti etnickih ociscenih teritorija.
Govori o ciljjevima politike koja se ,zajednicki, vodila u dva grada koja je nekad vezivao autoput bratstva I jedinstva.
Volio bi da je predsednik Josipovic imao nesto vise kazati o tome mjesto suhoparnih ponavljanja.
yugaya yugaya 21:31 01.05.2010

Re: Vest, ranije, danas...


predsednik hrvatske Ivo Josipović je u prisustvu državnog vrha Hrvatske, istakao da se " s ponosom obeležava 1.i 2. maj 1995. godine kada je hrvatskim snagama trebalo samo 30-tak časova da razbiju neprijatelja, oslobode zapadnu Slavoniju i uključe je u državno-pravni poredak Hrvatske".


Sve dok je istina i pravda pokopana negde na dnu neke od neobelezenih grobnica, dok je i jedna jedina nevina zrtva ostavljena bez prava da da se zlocinac imenuje i kazni - dotle ce istorija vrteti u krug jer se to onda pamti - pa se vrati.

Čuje se da ima­te neke na­ci­o­nal­ne te­skoće. To je ne­i­sti­na, na­ci­o­nal­ni i de­mo­graf­ski pro­blem kod nas je još u ratu re­šen.

U čemu je onda pro­blem? U tome što ga nema. Kako to? Lepo, da ga ima, rešio bi se, po­što ga nema, ne može se ni re­ši­ti.


Borislav Pekic
Doctor Wu Doctor Wu 21:31 01.05.2010

Re: Vest, ranije, danas...

***
Inner Party Inner Party 15:16 02.05.2010

Re: Vest, ranije, danas...

Doctor Wu
***


Sta je bre ovo sa brisanjem postova?!
dali76 dali76 16:54 02.05.2010

Re: Vest, ranije, danas...

Hm, ne znam. Ne svidjaju mi se ove zvjezdice umjesto odlicnih komentara doktora. Provjeravam
mariopan mariopan 17:32 02.05.2010

Re: Vest, ranije, danas...

dali76
Hm, ne znam. Ne svidjaju mi se ove zvjezdice umjesto odlicnih komentara doktora. Provjeravam

Pazi, a on na te tri tačkice dobio 6 komplimenata- preporuka
blogovatelj blogovatelj 17:46 02.05.2010

Re: Vest, ranije, danas...

Pazi, a on na te tri tačkice dobio 6 komplimenata- preporuka


Evo ja doktoru dao i sedmu preporuku na nevidjeno
A i tebi zato sto si to primetila.
Mora da je pisao nesto "za siru zajednicu neprihvatljivo"
mariopan mariopan 18:04 02.05.2010

Re: Vest, ranije, danas...

blogovatelj
Pazi, a on na te tri tačkice dobio 6 komplimenata- preporuka


Evo ja doktoru dao i sedmu preporuku na nevidjeno
A i tebi zato sto si to primetila.
Mora da je pisao nesto "za siru zajednicu neprihvatljivo"

Pa jedna je od mene iz istih razloga
zilikaka zilikaka 20:01 02.05.2010

Re: Vest, ranije, danas...

Evo ja doktoru dao i sedmu preporuku na nevidjeno
A i tebi zato sto si to primetila.
Mora da je pisao nesto "za siru zajednicu neprihvatljivo"

Sećam se da nije bilo u blogu ničega što je zaslužilo takav postupak.
Zato, za sve zvezdice po preporuka!
dali76 dali76 23:48 02.05.2010

Re: Vest, ranije, danas...

Thio bi reci ono sto znam, a to je da moderacija bloga nije komentare doctora zamjenila zvezdicama.
Slazem sa sa ocjeno da u njegovim komentarma nije bilo ama bas nista sto bi uticalo da se isti brisu,ili ovako edituju. Znaci toliko ,zvezdice ipak nisu,koliko ja znam, pisali ljudi iz moderacije bloga.
moderator05 moderator05 10:57 03.05.2010

Da razjasnimo

dali76
Thio bi reci ono sto znam, a to je da moderacija bloga nije komentare doctora zamjenila zvezdicama.
Slazem sa sa ocjeno da u njegovim komentarma nije bilo ama bas nista sto bi uticalo da se isti brisu,ili ovako edituju. Znaci toliko ,zvezdice ipak nisu,koliko ja znam, pisali ljudi iz moderacije bloga.

Moderacija (kao ni autor bloga) i da hoće ne može da menja tekstove komentatora - takav je softver - pa vas sve molim da to imate na umu te ne trošite vreme i energiju nagađajući da li je komentar izmenio njegov autor ili moderacija.

Dakle, komentar može da izmeni samo autor istog.
mariopan mariopan 20:52 03.05.2010

Re: Da razjasnimo

Dakle, komentar može da izmeni samo autor istog.

Ok, onda se izvinjavam
njanja_de.manccini njanja_de.manccini 20:55 03.05.2010

Re: Da razjasnimo

Dr Wu nije vise na listi blogera.
ja mislim da je ovo izuzetan gubitak za blog zajednicu.
nisam pratila, nemam pojma sta se desilo, ali svejedno mislim da smo mnogo izgubili, narocito ako je trajno nestao sa lica bloga.
libkonz libkonz 22:56 03.05.2010

Re: Da razjasnimo

Nema ga na listi, znači da je banovan, privremeno ili trajno, znaćemo uskoro. Ne može sam sebe skinuti sa liste blogera. Bila bi velika šteta da je trajno...
blogovatelj blogovatelj 02:59 04.05.2010

Re: Da razjasnimo

Dr Wu nije vise na listi blogera.


Jos jedan od najboljih otisao?!
Prvo Predrag, sada on...
A tako sam voleo njegove komentare.
Doktore, sve najbolje, ako igde pises, javi nekako, najlepse te molim.
nivano nivano 20:35 01.05.2010

....barikade

neznam da li znas, al' sada hr policija na 1 maj pravi barikade...neznam da li su ove godine,al nekim slucajem sam prethodnih godina bas na 1 maj isao prema čagliću i uvijek je policija zaustavljala promet kod benzinske u čagliću(nekadasnja linija razgranicenja)....ne bi me zacudilo da su i ove,kakvo morbidno podsjecanje na rat.....


a i ovo vredi procitati


[url=http://www.novossti.com/2010/05/krvavi-prvomajski-uranak/][/url]

jednatanja jednatanja 21:20 01.05.2010

Potresno

ne znam šta više da kažem...Hvala ti što si ponovo preneo svoju priču, i to uradi svakog prvog maja, malolije...Pozdrav Dalibore i da nam budeš živ i zdrav još dugo, na mnogaja ljeta!

libkonz libkonz 21:25 01.05.2010

Sećam se priče

od prošle godine. Mnogo mi je teško podsećanje na bljesak i oluju, mogu samo da zamislim kako je tebi.
Mislim da je naša obaveza da to surovo i planirano etničko čišćenje i mnoga ubistva nedužnih civila i vojnika tih dana nikada ne zaboravimo.
I onda naš veseli predsednik predlaže da imamo zajedničke udžbenike istorije. Puko čovek skroz.
dali76 dali76 21:44 01.05.2010

Re: Sećam se priče

Nemam ja nista protiv zajednickih udzbenika ali za to je potrebna hrabrost obeju strana.
Meni nista ne znaci sto se Josip I Boris grle I nazdravljaju Franjo I Slobo nisu bili nista manje prijatelji.
Mislio sam da je predsednik Josipovic okrenuo drugu stranicu kad je , na zaprepastenje HDZ jastrebova, izjavio da odgovornostza sukob,gle cuda, nije samo u jednoj avliji.
A onda danas kad je imao sansu reci nesto o toj odgovornosti te politici jednih I drugih on se ponio onako kako se od njega ocekuje:
Hvala Lib, Tanja; Sve mi je teze pisati o ovome stoga samo jednostavno prenosim tekst.
Hvala Nevano za clanak iz novosti
Prenosim jedan djelic kao pitanje gospodinu predsedniku Hrvatske:
Nikola Radmanović s početka priče pita se hoće li se itko na proslavi "Bljeska" sjetiti nedužnih civila Zapadne Slavonije i upitati kada će se rasvijetliti taj mračni dio novije hrvatske historije.
- Ili možda čekaju da mi starci pomremo, tako da za nekoliko godina više nitko neće spominjati tragičnu stranu 1. maja 1995. godine - kaže Radmanović.
libkonz libkonz 22:08 01.05.2010

Re: Sećam se priče

nema u Hrvatskoj istinske želje za suočavanjem sa svojom prošlošću. Vremenom će forsirati priču "oprosta Srbima", ali će svoje zločine, kako u drugom svetskom ratu, tako i u ratu 1991-95 gurati pod tepih.
dusanovaiivanovamama dusanovaiivanovamama 22:04 01.05.2010

citiram

Nikola Radmanović s početka priče pita se hoće li se itko na proslavi "Bljeska" sjetiti nedužnih civila Zapadne Slavonije i upitati kada će se rasvijetliti taj mračni dio novije hrvatske historije.
- Ili možda čekaju da mi starci pomremo, tako da za nekoliko godina više nitko neće spominjati tragičnu stranu 1. maja 1995. godine - kaže Radmanović.


Moj muz, nije imao ni jednu baku zivu. Sa oceve strane u Budimcima kod Osijeka zaklana prilikom predaje zita, sin njen (moj svekar) utekao sa klanja. Baka iz Like sa majcine strane sa jos dve kcerke isto zaklana u Metku, majka (moja svekrva) gledala iz guvna, izvukli je iz zgarista poluzivu. Da, sve se desilo u lijepoj njihovoj cetrdesetih godina proslog veka. Nigde nisu zabelezene kao zrtve sem u nasim secanjima.
Zao mi je tvoje bake, tvoje secanje je zivo, ma koliko dobro napisano, prezivljeno je najstrasnije. Civilne zrtve u Hrvatskoj posle Drugog sv.rata, zbog lude politike, (proklete-bolja rec), na vreme ne popisase, zato zbog sledecih generacija ove iz 1995.g.nikako ne zaboraviti.
dali76 dali76 22:17 01.05.2010

Re: citiram

Volio bih da obe strane imaju hrabrosti da pogledamo jedni drugima u oci i kazemo zlocin je covjece zlocin. Moja baka, neka druga baka, neke druge male Jelene, neduzni starci. zar je bitno koje nacije ? To su ljudi valjda, necije bake,cerke,sinovi. Kao stodoktore gor rece sve mi to lici na racionalizaciju patologije.
Ah, takvi idemo gdje? U EU?
libkonz libkonz 22:58 01.05.2010

Re: citiram

ja bih voleo da mi počnemo da vodimo brigu o zločinima počinjenim u naše ime. da počistimo svoje dvorište i da se ne obaziremo da li drugi čiste svoje. mislim da to moramo da uradimo zbog naše dece.
znam da to nije lako uraditi, ali mora se.
sa druge strane, ne smemo zaboraviti zlo koje su nam drugi prouzrokovali.
iz tog razloga - preporuka za tvoj tekst!
mariopan mariopan 23:12 01.05.2010

Re: citiram

 Ovaj blog posvećujem svim onim koji su nažalost zakasnili i nisu imali šanse ovo ispričati.
Ovaj blog posvećujem mojoj baki, maloj Jeleni i svim nedužno nastradalim tog prvomajskog jutra 1995.   Njima  neka je slava,nama nauk, a sramota neka je onih sto pobjedu slave,ali ne zato sto je slave vec zato sto niko,ni nakon 15 godina, odgovoran za zlocine  u operaciji "bljesak" nije jos video ni  sudiju za prekrsaje.

Tužno i previše da bih znala šta da kažem.
Svuda gde je reč o zločinima kažem da SVI moraju odgovarati.
Da je sramota zločin slaviti kao "pobedu" sramota je ...ali Suda za to nema.
Zato je na slobodi gomila zločinaca sa sertifikatom o nevinosti, dobijenim baš od Suda, na sramotu Pravde koju su time zakopali za sva vremena.
Žao mi je što je tako.
irenaema irenaema 23:09 01.05.2010

...

Samo da te pozdravim.

miloradkakmar miloradkakmar 00:01 02.05.2010

Treba

podsećati istinom. To je tvoja priča.
dali76 dali76 00:14 02.05.2010

Re: Treba

Da. Moja je istina da je baka baka, dijete je dijete, civil je civil,i zlocin je zlocin.
Nadao sam se da ce predsednik skkupiti hrabrosti odnjeti neki vijenac na jednu od grobnica gdje su nastradali ljudi, namjerno kazem ljudi,ali previse sam ocekivao.
mirelarado mirelarado 02:36 02.05.2010

Re: Treba

dali76
Da. Moja je istina da je baka baka, dijete je dijete, civil je civil,i zlocin je zlocin.
Nadao sam se da ce predsednik skkupiti hrabrosti odnjeti neki vijenac na jednu od grobnica gdje su nastradali ljudi, namjerno kazem ljudi,ali previse sam ocekivao.


Nema se šta dodati.

Dali,

blogovatelj blogovatelj 04:22 02.05.2010

Ne pricaj Dalibore

Nego samo pisi...
Reci putuju, zapisano ostaje...

Kao srednjoskolac sam slusao Pink Floyd mesecima. Bez prestanka.
Najvise album The Wall.

Ima tamo ova pesma...



I sledeci stihovi...

Did you see the frightened ones?
Did you hear the falling bombs?
Did you ever wonder why we had to run for shelter
When the promise of a brave new world
Unfurled beneath a clear blue sky?

I od tada me stalno progonila misao kako li to izgleda kad padne bomba?
Sa takvim pitanjem, a ne znajuci odgovor, ziveo sam do dvadesetcetvrtog marta 1999. godine.
A onda je odgovor stigao do mene. Tacnije doleteo.
Prvog dana rata, petnaestak minuta posle prve sirene, ,milosrdni andjeo gadjao je kasarnu na obodu Sumarica, vazdusnom linijom udaljenu ne vise od trista metara od moje zgrade. Na vestima su rekli da su pale tri bombe, svaka sa po 910kg eksploziva, a ja se cudio gde su nasli onih deset kilograma da dodaju na prvobitnih devet stotina. Kasnije, kada sam odselio u Kanadu, lift u zgradi je imao nosivost od 907kg ili 2000lbs.
Od tada kad kupim u prodavnici "dva paunda" necega ja znam da je to 907 grama. A znam i da bombe nisu imale 910 nego 907 kilograma
Posle bombardovaja sumaricke kasarne me vise nije zanimalo kako to izgleda kada bomba padne, ali sam doziveo jos bliskih susreta sa bombama, sto u Kragujevcu, sto u Somboru.
U Somboru sam gledao kako se kuca u visini plafona savija tridesetak satimetara, a ja bunovan lezao u krevetu. A to je vojvodjanska kuca sa zidovima debelim skoro metar. Naprsla je po celoj duzini a ni do dan danas mi nije jasno kako nije pukla skroz. Verovatno zbog tih predebelih zidova i zato sto je prizemna.
Nevin covek je poginuo tada jer je pusio cigaretu na terasi. Peceni psi leteli su od mesta eksplozije, gde je neko uzgajao pse, pa do baste moje mom in law.
Nigde vojnog cilja nije bilo, to pred svakim sudom pod zakletvom mogu da tvrdim. Mladji sin je tad bio beba, tuda sam ga dva puta dnevno vodio u setnju, tj vodio sam sebe u setnju a on bio u kolicima.
I nikad nijedno vojno vozilo nisam video, niti bilo kakvo uniformisano lice.


dali76 dali76 17:06 02.05.2010

Re: Ne pricaj Dalibore

Blogovatelj pjesma je super sto bi rekli d Gavrilovica.
Hvala sto si sa nama podjelio, iako mali djelic , svoje price.
Ja sam bio blizu Strazevice za vreme Nato bombardovanja. Kao da nije bilo dosta bombasticnih iskustava.
centaura centaura 11:24 02.05.2010

Potomak potomaka stradalih u Jasenovcu

A kako sam slicnih godina kao i Dali, stalna mi je agonija da sam ja mogla biti u toj kozi , samo da nisam par stotina kilometara desno na karti,gde dodjose preci , trbuhom za kruhom.Bila bih "dete je dete", kao sto je i predak bio "civil je civil" a u ovoj balkanskoj preokletinji NIJE bio ni "Srbin je Srbin" a ni "Hrvat je Hrvat"...

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana