„Stidi se! I stid je revolucija“
Pristajem da je ovo možda subjektivna interpretacija onoga što je student Cile, rekao Perici u filmu „Varljivo leto '68-me“. Nešto u stilu onoga kada smo slušajući stare radio prijemnike, sa poznavanjem engelskog toliko da smo se pitali šta li znači ono the (verovao sam kao mali da ću „ceo engleski“ da naučim kad budem znao šta znači the) natucali reči pesama, pa se hvallili kako smo čuli fenomenalnu stvar od grupe „Police“ - „Mesečina, bato“.
Dakle, subjektivni stav autora je da je student Cile rekao baš rečenicu s početka teksta. Čini mi se da je mnogo onih koji bi da spočitaju radnicima u Srbiji upravo to – da se stide, jer ovaj praznik nije izboren da bi današnji radnici „kršili pravo na život nedužnim životinjama“ koje bivaju pretvorene u roštilj. Dakako, izboren je da bi se radnici borili dalje za svoja prava, da bi svakog Prvog maja podsećali na svoj obespravljen položaj.
Ne želim polemiku o tome da li su fabrike ikada bile radničke, čije su sada, koliko su radnici „krivi“ za to što se nalaze tu gde se nalaze. Ne želim je iz razloga što najverovatnije nisam kadar da sagledam stvar u celini, pa samim tim ni objektivno. Ne želim da zastupam stav koji nije baš tako tih (ali baš nimalo nije fer), a koji bih mogao da opišem rečima: „Kad ste pustili da vam fabrike propadnu, sad crknite gladni“. Želim da kažem sledeće:
Svakog dana, kažu očevici, neko protestuje ispred Vlade. Svedoci smo i preko sredstava javnog informisanja da je radničko samoorganizovanje makar i u povoju, ali ipak prisutno. Svakog dana radnici žive svoj čemer. I svakog dana se bore kako umeju. E pa neka onda makar Prvog maja predahnu. Neka se baš druže neobavezno, opušteno, uz ono što vole, kako hoće, ili kako su navikli. Nijedno pravo im tog Prvog maja neće pobeći.
Nisam nikada bio na prvonmajskom uranku. Izmicao mi je uvek za pomalo, pa sam onda i prestao da se trudim. Najbliži sam mu bio danas. Na vrlo popularnom izletištu Čačana za ovu priliku („Spomen parku borbe i pobede u II svetskom ratu“) tragovi jutrošnjeg roštiljanja su bili vidljivi. Eho ranih jutarnjih sati je mogao da se oseti i popodne kroz ljude koji opušteno uživaju u prirodi, deci koja nestašno trčkaraju, s namerom ili bez nje malo više „prepuštena sama sebi“ („puštena na slobodu“).
Mora da postoji jedan ovakav dan. Makar zbog „punjenja baterija“ koje će gazde i(li) vlasnici firmi znati da pretoče u novac.
I na kraju opet o onom stidu:
Ja se ne bih stideo što jedan od 365 dana koristim da se opustim i družim sa prijateljima ne misleći na poslodavca koji će koliko sutra svaki moj pogled gledati da pretopi u „zvečeću monetu“; stideo bih se ako bih se svojih problema i potlačenosti setio samo jednog dana u godini – Prvog maja.