Društvo| Ekonomija| Hronika| Politika

Šta je to "pravi Prvi maj"?

sluhzaduh RSS / 01.05.2010. u 22:20

„Stidi se! I stid je revolucija“

Pristajem da je ovo možda subjektivna interpretacija onoga što je student Cile, rekao Perici u filmu „Varljivo leto '68-me“. Nešto u stilu onoga kada smo slušajući stare radio prijemnike, sa poznavanjem engelskog toliko da smo se pitali šta li znači ono the (verovao sam kao mali da ću „ceo engleski“ da naučim kad budem znao šta znači the) natucali reči pesama, pa se hvallili kako smo čuli fenomenalnu stvar od grupe „Police“ - „Mesečina, bato“.

Dakle, subjektivni stav autora je da je student Cile rekao baš rečenicu s početka teksta. Čini mi se da je mnogo onih koji bi da spočitaju radnicima u Srbiji upravo to – da se stide, jer ovaj praznik nije izboren da bi današnji radnici „kršili pravo na život nedužnim životinjama“ koje bivaju pretvorene u roštilj. Dakako, izboren je da bi se radnici borili dalje za svoja prava, da bi svakog Prvog maja podsećali na svoj obespravljen položaj.

Ne želim polemiku o tome da li su fabrike ikada bile radničke, čije su sada, koliko su radnici „krivi“ za to što se nalaze tu gde se nalaze. Ne želim je iz razloga što najverovatnije nisam kadar da sagledam stvar u celini, pa samim tim ni objektivno. Ne želim da zastupam stav koji nije baš tako tih (ali baš nimalo nije fer), a koji bih mogao da opišem rečima: „Kad ste pustili da vam fabrike propadnu, sad crknite gladni“. Želim da kažem sledeće:

Svakog dana, kažu očevici, neko protestuje ispred Vlade. Svedoci smo i preko sredstava javnog informisanja da je radničko samoorganizovanje makar i u povoju, ali ipak prisutno. Svakog dana radnici žive svoj čemer. I svakog dana se bore kako umeju. E pa neka onda makar Prvog maja predahnu. Neka se baš druže neobavezno, opušteno, uz ono što vole, kako hoće, ili kako su navikli. Nijedno pravo im tog Prvog maja neće pobeći.

Nisam nikada bio na prvonmajskom uranku. Izmicao mi je uvek za pomalo, pa sam onda i prestao da se trudim. Najbliži sam mu bio danas. Na vrlo popularnom izletištu Čačana za ovu priliku („Spomen parku borbe i pobede u II svetskom ratu“) tragovi jutrošnjeg roštiljanja su bili vidljivi. Eho ranih jutarnjih sati je mogao da se oseti i popodne kroz ljude koji opušteno uživaju u prirodi, deci koja nestašno trčkaraju, s namerom ili bez nje malo više „prepuštena sama sebi“ („puštena na slobodu“).

Mora da postoji jedan ovakav dan. Makar zbog „punjenja baterija“ koje će gazde i(li) vlasnici firmi znati da pretoče u novac.

I na kraju opet o onom stidu:

Ja se ne bih stideo što jedan od 365 dana koristim da se opustim i družim sa prijateljima ne misleći na poslodavca koji će koliko sutra svaki moj pogled gledati da pretopi u „zvečeću monetu“; stideo bih se ako bih se svojih problema i potlačenosti setio samo jednog dana u godini – Prvog maja.



Komentari (6)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Vojislav Stojković Vojislav Stojković 11:33 02.05.2010

Pravi

U današnjoj Srbiji još uvek nema ni pravih kapitalista, a ni pravih radnika.
Zato nema ni pravog 1. maja, praznika rada.
mariopan mariopan 11:51 02.05.2010

Re: Pravi

Sinoć me sestra pozove telefonom i pita me da li sam razvila zastavu, okretala nešto na ražnju i da li su gosti morali da mi otpevaju "Drugarska se pesma ori, pesma koja slavi rad, srce gromko nek nam zbori - DA NAM ŽIVI, ŽIVI RAD!"

Kažem da nismo ništa okretali samo mali roštilj komšinica i ja. Obe smo same, njeni otišli na Frušku Goru, ona peglala dok je sve nije zabolelo a ja prala kuću od krečenja......pa mislimo, i mi smo taj radni narod i šta nam fali da se i nas dve izvedemo u prirodu makar u moje dvorište, zapalimo vatricu pa neka i od nas zamiriše. A mirisalo nam je sa svih strana ceo dan.

A svakog Prvog maja, unazad trideset godina, moj sada pok. suprug je razvijao veliku crvenu zastavu na kojoj je pisalo "proleteri svih zemlaja ujedinite se" i stavljao nešto na ražanj. Dolazilo je i po tridesetak gostiju, rodbine i prijatelja, komšija...
Svi gosti su prvo morali da mu otpevaju tu rodoljubivu (ili neku drugu) pesmu koja slavi radnike i rad, jedinstvo i slogu....inače nema ručka. Ona zastava je visila sa vrha kuće, ogromna, i izazivala smeh i dobro raspoloženje svakoga ko prođe pored kuće. Kasnije , kada se razboleo, ja sam je kačila na spoljno stepenište odakle je mogao kroz prozor da je vidi i uživao je neizmerno u tom danu.

Toga se setila moja sestra pa hajde da vidi da li sam bila malo tužna? Jesam , ali me prošlo...

Sada samo mali roštilj, komšinica i ja, eh, ništa više nije kao što je bilo.
Vojislav Stojković Vojislav Stojković 12:35 02.05.2010

Re: Radnička te ruka stvorila

sluhzaduh sluhzaduh 15:21 02.05.2010

Re: Radnička te ruka stvorila

Vojislav Stojković


Ovo može imati više značenja, pa ne bih odgovarao bez dodatnih pojašnjenja ne bih nagađao šta je autor hteo da kaže.
sluhzaduh sluhzaduh 15:23 02.05.2010

Re: Pravi

Vojislav Stojković
U današnjoj Srbiji još uvek nema ni pravih kapitalista, a ni pravih radnika.
Zato nema ni pravog 1. maja, praznika rada.

U današnjoj Srbiji radnici treba da protestuju kada god misle da su im ugrožena prava: recimo pravo na priznavanje vlasništva nad firmom preko akcija, pravo na socijalno i zdravstveno osiguranje, pravo na redovnu isplatu zarada, pravo da ne budu tretirani isključivo kao oruđa za rad. Da ne bude ono:
- E danas je Prvi maj, danas imamo štrajkove.
- Ma, ne brini to će samo do sedam!
I u 19:01 već možemo računati da je 2. maj. Pa dogodine opet.

Umesto toga: Prvi maj za roštilj, predah, odmor, druženje, porodicu, decu, a ostali dani za proteste.

Možda dijalog odozgo i ne zvuči baš tako, ali ne verujem da nije jasno šta sam hteo da kažem - bez maskarade, molim.
sluhzaduh sluhzaduh 21:10 02.05.2010

Re: Pravi

mariopan
Sinoć me sestra pozove telefonom i pita me da li sam razvila zastavu, okretala nešto na ražnju i da li su gosti morali da mi otpevaju "Drugarska se pesma ori, pesma koja slavi rad, srce gromko nek nam zbori - DA NAM ŽIVI, ŽIVI RAD!"

Kažem da nismo ništa okretali samo mali roštilj komšinica i ja. Obe smo same, njeni otišli na Frušku Goru, ona peglala dok je sve nije zabolelo a ja prala kuću od krečenja......pa mislimo, i mi smo taj radni narod i šta nam fali da se i nas dve izvedemo u prirodu makar u moje dvorište, zapalimo vatricu pa neka i od nas zamiriše. A mirisalo nam je sa svih strana ceo dan.

A svakog Prvog maja, unazad trideset godina, moj sada pok. suprug je razvijao veliku crvenu zastavu na kojoj je pisalo "proleteri svih zemlaja ujedinite se" i stavljao nešto na ražanj. Dolazilo je i po tridesetak gostiju, rodbine i prijatelja, komšija...
Svi gosti su prvo morali da mu otpevaju tu rodoljubivu (ili neku drugu) pesmu koja slavi radnike i rad, jedinstvo i slogu....inače nema ručka. Ona zastava je visila sa vrha kuće, ogromna, i izazivala smeh i dobro raspoloženje svakoga ko prođe pored kuće. Kasnije , kada se razboleo, ja sam je kačila na spoljno stepenište odakle je mogao kroz prozor da je vidi i uživao je neizmerno u tom danu.

Toga se setila moja sestra pa hajde da vidi da li sam bila malo tužna? Jesam , ali me prošlo...

Sada samo mali roštilj, komšinica i ja, eh, ništa više nije kao što je bilo.


Eto, to je najveći kapital praznika uopšte, a Prvi maj je jedan od baš voljenih. Svi ćemo se složiti kad se povede tema, da se ljudi ubrzano otuđuju; e, pa praznici baš i dođu da se to malo popravi. I uspomene su nezaboravne, a valjda imamo pravo i na njih.

Nego, meni je drago što klinci nastavljaju tradiciju, a ne verujem da su im roditelji govorili o uranku kao ideološkom medaljonu, da se tako izrazim. Gledam slike nekih od njih na uranku. Vidi se da uživaju, a mladost valjda za to i služi.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana