Literatura| Nostalgija| Život

Pod Ožljem (11) - Jefa

selica_nena RSS / 04.05.2010. u 09:06

„ E Obrene, muko moja, što dočekasmo i ja i ti? Da svijet s nama usta ispira. Da nam se smiju i od nas glavu okreću? A sve se protivu nas urotilo,  k’o da smo se kamenjem na Boga bacali.

Kad nam se babo vrnu ranjen iz onog rata s Bugarima, mi se u prvi ma’ poradovasmo, samo kad živu glavu izvuče. A  njemu rane nikako da zamire, džaba i ljekarije i melemi. Jedno vreme i bože pomozi, bar je porad sebe mogo ispred kuće izić. Pošljen ni to, no ga sve Vinka i ja između sebe izvodile, pa me živi sram iz’ede i sve glavu na drugu stranu okrećem.  Njemu se boles’ otegla, vidiš da kopni, a pomoć’  mu ne mereš.  Namuči, bogami, i sebe i oko sebe. Za krevet prikovan, a bolovi ga skolili pa ječi povazdan, ne mereš od njega oči sklopiti. 

Ja sve mislim da se njemu što prikazalo il’ je ’nako od duga vremena to smišlj’o, tek naredi on da se Obren ženi. Mene nešto lecu i zausti’ da upitam – a ja, babo, kad me on preseče: „Ti ćeš me, Jefo, gledati dok sam u životu, a pošljen kako ti je suđeno. Ne boj se, nikog njegova sreća nije mimoišla, pa neće ni tebe.“

Ajoj mene, grešna ti sam, pomisli’ tad – Bože, uzmi ga odma’, ne daj da ostanem usiđelica.

A Obrenu svejedno,  no ga prićeraše i nemade kud. Isprosiše mu đevojku i požive moj babo taman tolko da mu snaja kućevni prag pređe, a ne sastavi ni punu nedelju otkad se Obren oženi i izda’nu mi na rukama. Mi ne dadosmo mladencima  da se poruše za njim, a vala znala sam da im neće na dobro izić čim je tako počelo. I nije. Ona bila slabašna i bledunjava, k’o da kapi krvi u njoj nema. Nit je čuješ, nit je vidiš, a nekako se odma uz mene privila i nikako me ne zove do Sejo. Meni se nešto sažalilo što je taka sreća zadesila, em daleko od svoji’, em  sa’ranjuje dok joj se svadbeni vijenac nad kapijom nije sasušio, pa sve š njom lepo. I sve mnim da će mi tu dobrotu moju Gospod nagraditi.

Ne prođe malo, vidim ja da Grozda ne jede, a svaki čas iza kuće trči i vraća se bleđa no što je otišla. Domišljam se šta joj je i sve stra’ujem da  nije oboljela, kad mi jedno jutro ona šanu da je noseća. E, hvala ti Bože, pomisli’  i baš se poradova’. Kad ’oćeš, za po’ godine  joj ode to dijete. Kako ona prežive, sam Bog zna. Ajde, mislim ja, nije ni čudo što joj se otkide pre vremena kad je u ’nakom jadu začeto. A Bože zdravlja, nek ona nama ojača, biće đece. I sve nju gledam k’o sestra da mi je.

Maćiji mojoj ne bi pravo i poče joj prigovarat da je od uljave sorte i sve je popreko gleda, a mene neki bes podu’vatio, pa ne dam na Grozdu. Kako ona matora zine, ja na nju drvlje i kamenje: „ Što ste je uzimali kad vam nije valjala? A ti da ćutiš, da si je bolje pazila, dosad bi unuče u krilu ljuljala.“ I zapušim joj usta.

Da vidiš, povuče se ona matora, al’ vidim ja da ona sve s Obrenom nasamo šuruje, pa podgovorim Grozdu šta da radi. Ništa ti pred njim, no sve sladi s matorom, a kad ostanete nasamo, ne daj joj se. Pa nek bude tvoja reč protiv njene, ako mu se umiliš uvijek će prije tebi vjerovati.

Ma gledala sam ja kako ona s mojim babom i sve joj s  dlana vode pio.

Da vidiš,  malo po malo, saterasmo je Grozda i ja u ćošak. A Obrenu milo što se nas dvije lepo slažemo, pa nam svaku aminuje. On već uveliko domazluk preuzeo na sebe, al’ opet nekad mater priupita što mu je činiti, a ona se uznese k’o da joj krila da. Vidim ja da mi tu neka druga pamet treba i dosetim se da je babo im’o jedan tefter u koji je sve bilježio, i kad što prod’o i kome i ko mu platio, a ko dužan ost’o. Nijesam ti ja u neke škole išla, no gledala od Obrena kad na tablice slova ispisuje.  Njega silom ćerali, a ja to očas upamtim i da vidiš, nauči’ se už njega  i da čitam i pišem. Sad mi to došlo k’o poručeno, da maćiju od Obrena sklonim. Čim vidim da se domunđavaju, znam da se oko nekih para muče. Onda pomenem da mi je babo pričo kako  mu je taj i taj dužan tolko i tolko, a Obrena sunce ogrije. Nijednom nijesam omanula i on se okrete da mene za savet pita.

To sam čekala, mislim se ja, samo da onu kuju ukrajčim, pa i ako ću ostat usiđelica, bar da se moje mesto u kući zna. Vidim ja da od moje udaje nema ništa dok se babi ne navrši godišnjica i sve mnim, možda će me maćija Aleksi dati samo da joj na put ne stajem. Al’ oćeš! Moj Aleksa drugu isprosio i dok ja iz žalosti iziđo’ u svoj je dom priveo.

E to me više zaboljelo no kad mi babo izda’nu. Da me tad i onaj mrljo iz Kaluđerovića pito, ja bi za nj’ pošla, samo da Aleksi istom merom vratim. Al’ nije kom je rečeno, no kom je suđeno.

Pred onaj veliki rat opet Grozda zanese i porodi se, mučena, sve kako treba, al’ joj čedo ne sastavi dan. Sa’ranismo joj tu šćer nekrštenu,  a kad nastade ona izgibenija  i bežanija, prestadosmo da je pominjemo. Samo smo gledali kako živu glavu da sačuvamo, a vala smo se namučili, ne d’o Bog nikom takijeh muka. Obren nije vojske služio, al’ ga u rat pozvalo i nas tri ostadosmo bez muške zaštite. Krij se od Švaba, krij se od Bugara, krij se od našijeh palikuća i lopova, više smo po pećinama i jarugama no pod krovom noćijevale.

Maćija se u neko doba došjeti da još žive svojte ima i ode kod nji’, te ostasmo ja i Grozda k’o dve kukavice. Sve mislimo sad će Obren od nekud izbiti, pa da u blizini budemo. On stvarno jednom naiđe. Uvuko se u kuću kriomice od komšiluka, pa ja  cijelu noć po avliji oklevala pazeći da k’o ne naiđe. Tad letela glava i za manje, a njega bi odma’ k’o dezertera streljali.  Pred zoru se on iskrade i samo mi reče: „Pripazi mi je, Jefo, ti si joj sad jedina siguracija.“ I ode da nam se zadugo ne vrati. A ne postoja malo i ja vidim da je Grozdana tu noć zanela.  E, mislim se, kad ti Bog uze ono dvoje, što ti ovo u nevreme daje?

A  voljele smo se i pazile jedna na drugu, da smo sestre rođene ne bi se ljepše gledale. Meni je neki đavo bilo žao što sreće s porodom nema, pa sam poturala leđa đe god sam mogla, samo da ovo izgura kako valja. Ako treba u njivu, ja prva potrčim. Ako je u vodenicu, uprtim džak na leđa, pa ’ajde! Ako je drva da se dovuku, opet ja. Sve mislim da me Obren ne prekori ako joj se nešto loše zgodi. A znala sam, očiju mi mojih, da joj ni to nije suđeno. Da l’ od nol’kog stra’a i bežanije, da l’ što je tako metiljava, njoj i to dijete otide.

Grešna mi duša, meni nešto laknulo, a ona samo uzdiše. Jednom mi reče: „Mene će Obren da otera kad se vrne iz rata. Vidiš da mi se đeca ne daju, a on je čovek u snazi i gre’ota je da bez poroda ostaje.“

Ja je ućutkah, a da sam znala kakvu nam ujdurmu život sprema, sama bi’  je otpremila, a ja se sa one litice u bezdan otisnula. Al’ što rekli – ne može iksan od sudbine uteći, a moja ti je da mi izmiče sve što sam ikad poželjela. I da postrance stojim i  tuđoj se sreći nadam.“

 

 



Komentari (15)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

lucidalina lucidalina 09:46 04.05.2010

jao ne mogu da verujem

PRVA!

haha

a sad, na citanje
selica_nena selica_nena 09:57 04.05.2010

Re: jao ne mogu da verujem

I treba da budeš prva, kad si me "naterala" da nastavim ovu priču.
miloradkakmar miloradkakmar 10:08 04.05.2010

Osetih

ljudsku patnju, baš tamo gde je čoveku najvažnije da utvrdi veru u život.
selica_nena selica_nena 23:07 04.05.2010

Re: Osetih

E moj Milorade, ja nešto mislim da se vera u život baš iz patnje rađa. rekoh li ti, da čovek zna šta ga čeka, odma' bi dig'o ruke. Srećom ne zna, a kad prođe - k'o da nije ni bilo.
Pozdravljam te
lucidalina lucidalina 10:34 04.05.2010

e tuge

takve se teme pominju i na takav nacin, da stvarno covek pomisli, "e, a sto je meni lepo u zivotu". kad vidis sa kakvim se problemima ljudi susrecu i kakve strasne stvari dozive.... ne znam, sve sam se borila, ali mi je Jefa prirasla srcu

Hvala sto si se aktivirala, bas mi prijaju nastavci.
mariopan mariopan 14:04 04.05.2010

Re: e tuge

Mnoge su žene takav život imale i baš ga lepo opisuješ a....kad će nastavak?
Hvala što si bila brza pa nismo dugo čekali a sad po'itaj
Vidiš i Jefa je imala svoje muka, žao mi sirotice. A hoće li i njoj Bog dati malo sreće? Zaslužila je.
selica_nena selica_nena 23:08 04.05.2010

Re: e tuge

E drago mi je što si zavolela Jefu. Htela sam da se i njena priča čuje, jer nešto mislim - nema lošeg čoveka, samo nas okolnosti na loše postupke nateraju.
selica_nena selica_nena 23:13 04.05.2010

Re: e tuge

A hoće li i njoj Bog dati malo sreće? Zaslužila je.


Ne znam, Mar, nešto mi se priča otima i ide nekim svojim putem.
Baš razmišljam, da l' nam daje uvek po zasluzi ili se tešimo da neka ravnoteža dobra i zla mora da postoji, inače nema smisla truditi se. Tjah, valjda ću shvatiti do kraja ove priče.
angelika977 angelika977 17:33 04.05.2010

Pod Ožljem (11) - Jefa

Ne znam da li ću moći da dočekam nastavak.....
dali76 dali76 20:09 04.05.2010

Re: Pod Ožljem (11) - Jefa

Samo da se javnem i zahvalim za ovaj,po meni super roman, u nastavcima.
odista svaka vam cast
selica_nena selica_nena 23:17 04.05.2010

Re: Pod Ožljem (11) - Jefa

angelika977
Ne znam da li ću moći da dočekam nastavak.....


Hoćeš, draga. Bila sam vredna ovih dana, samo čekam da malo odleži. Onda je pročitam i ako osetim da mi je izazvala neka osećanja, kačim. Ako ostanem ravnodušna - pišem ponovo.
selica_nena selica_nena 23:19 04.05.2010

Re: Pod Ožljem (11) - Jefa

dali76
Samo da se javnem i zahvalim za ovaj,po meni super roman, u nastavcima.
odista svaka vam cast


Ma ovaj način objavljivanja je super. Okačiš deo i odmah znaš je l' valja. Samo... Što bih ja volela da ga vidim u celini

Hvala ti.
Vera Johnson Vera Johnson 22:50 04.05.2010

prvo,

hvala lucidalini sto te je, selice neno, naterala da nastavis ovu pricu. predivna je. s pocetka, nisam, namerno nisam htela da je citam. danas se nesto naljutih na 'mladunce' pa sam na odmoru.

predivno, molim te, nastavi. tek da se zna da na brdovitom balkanu nisu 'rasli' samo kraljevici i kneginje. o zlatnim kashikama necu ovaj put... da se zna da je bilo i obichnih, dobrih, postenih i (pre svega) radnih ljudi
selica_nena selica_nena 23:28 04.05.2010

Re: prvo,

Vera Johnson
tek da se zna da na brdovitom balkanu nisu 'rasli' samo kraljevici i kneginje. o zlatnim kashikama necu ovaj put... da se zna da je bilo i obichnih, dobrih, postenih i (pre svega) radnih ljudi


I često su im životi podjednako uzbudljivi (nekad i više), ispunjeni i ljubavima i strastima i mržnjama i strahovima, a da nisu izašli iz anonimnosti svojih avlija.
Hvala ti na podršci.
Vera Johnson Vera Johnson 01:21 05.05.2010

Re: prvo,

selica_nena

ludiI često su im životi podjednako uzbudljivi (nekad i više), ispunjeni i ljubavima i strastima i mržnjama i strahovima, a da nisu izašli iz anonimnosti svojih avlija. Hvala ti na podršci.


susta istina. nismo svi celebrities. ima i ljudi.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana