Sigurno se sećaju bar moji vršnjaci, biografija (mogu se naći u starim enciklopedijama) rukovodilaca iz Titovog vakta. Mnoge su počinjale:....“studirao je na beogradskom univerzitetu.“ Ne završio je, diplomirao, na fakultetu ovom ili onom. I šta to uopšte znači? Studirao je na.....Univerzitet je sastavljen i formiran od mnogo raznorodnih fakulteta. Pišem notorne stvari ali me još kao klinca zanimalo kako je to moguće? Šta je radio, završio je ceo celcati univerzitet sa sve prirodnim i drštvenim naukama! Idi, begaj, to mu dođe kao: Prošetao se nogu pred nogu londonskim Hajd Parkom, slušnuo šta govornik trenutni ima da kaže spram poskupljenja hozn tregera, odlazio da ispod Pobednika posmatra neprekidno ulivanje Save u Dunav bludeći pogledom ka Kuli Sibinjanin Janka...
Bilo je i onih koji jesu diplomirali Filosofski, Pravni, Filološki...fakultet ali oni su
podvođeni pod odrednicu: poštena inteligencija i bili su u značajnoj manjini.
Ali sestro, brate, kevo, ćale, strina, striče, ujna, ujače, dalja i bliža rodbino i prijatelji, ili jesi ili nisi!
E ja jesam. Diplomirao sam SLIKAR-stvo na beogradskoj Akademiji likovnih umetnosti. To nešto znači a i ne znači ništa ili bar ne mora, mislim da znači. Januara 1972 godine u Dubrovniku u Gradskoj Kavani, pitao me gospodin koji je sedeo za susednim stolom: Oprostite, već deset dana sjedimo i u isto vrijeme pijemo kavu tik jedan do drugoga...da se predstavim, ja sam Pavao Bečić, umirovljeni ekonomist. Ustanem pružim mu ruku, predstavim se imenom i prezimenom. Još mi jednom oprostite Gošparu, koje je vaše cijenjeno zanimanje? SLIKAR, odgovorim. SLIKAR, onda sam nemalo iznenađen što do danas dne ne vidjeh fotoaparat uz vas! Akademski SLIKAR.... zinuh da mu objasnim, kad on: Pitur, tako vi meni kažite, e to je odista lijepo zanimanje.
Gošpar iz Dubrovnika nije bio jedini u mom životu koji je fotografije zvao slikama
a SLIKAR-e smatrao fotografima. „Slikao“ se za televiziju je u neku ruku u nas napredak za dotičnu osobu.Fufice pevaljke Grand-omanke, skinule bi i kožu s leđa i inih delova tela ne bi li se pojavile makar na tren na TV-eju! Doktor, Profesor, Ministar bolesti ovdašnji, samo li spazi TV ekipu, evo ga ispred kamere i veze li veze, bez veze! Odavno mi je dosadilo da ponavljam: slika je slika a fotografija fotografija. Odustao sam.
Vraćam se na ono: Diplomirao SLIKAR-stvo....i ne znači ništa. Znam mnoge koji su diplomirali ne samo na Akademiji nego i na drugim fakultetima i šta? Ništa.
Ovi moji ne slikaju, ne vajaju, ne čine grafike, ne čine ništa, nema ih, pojma nemam gde su i čime se bave, ne svi naravno ali ima ih. Mnogi sa Pravnog fakulteta čiji je zacrtani cilj bio da postanu u najmanju ruku sudije Ustavnog suda ili advokati kalibra Filote File, danas su u tami i kalu alkoholizma ili tavore kao pisači tužbi zbog petlovskog narušavanja privatnog poseda zvanog komšijsko dvorište.
Zanemarljiv broj njih se bavi poslom zbog kojeg su diplomirali. Znači, mož’ da bidne al’ ne mora da znači. U mom slučaju znači, jer sam SLIKAR od kada sam se rodio. SLIKAR-stvo mi čini život smislenim. Precrkao bih bez njega! U biblioteci moje majke mogu se pronaći knjige na čijim sam belim stranama napravio svoje prve crtačke i SLIKAR-ske „korake.“ Negde oko druge, treće godine i da znate to izgleda sasvim pristojno, čak uzimajući u obzir i dob u kojoj sam stvarao.
Znatiželjni a u principu slabo upućeni novinari štampanih i elektronskih medija, čast retkim izuzecima (Sava Ristović, Ljiljana Mandić...), postavljajući mi ordinarna papagajska pitanja, nikad nisu propustili priliku da me pitaju: A gde nalazite modele za toliko vaših Aktova? U svojoj glavi, odgovarao sam, odgovaram i sada. Da, SLIKAR sam ženskih aktova. Više od trideset godina bavim se ženskim telom na svojim slikama i grafikama. Bavim se s ljubavlju i poštovanjem, strašću i najerotskijim delom sebe. Moja duhovita drugarica Margita napisa: Napravi Bog gosn Adama, gleda ga, gleda... pa reče: ''Mogu ja i bolje!'' I napravi Evu. Moj sabrat Rože Vadim sočini film “I Bog stvori ženu.”
E to je to! Zato i slikam i volim žene. A ono u glavi, istina je nego šta! Uopće ne potrebujem tz živi model, po glavudži mi se vrzma brat bratu više od 45 milijardi žena svih dobi, rasa i stasa! Mogu, a to sam nekada i radio koleginicama, da im nacrtam akt, njihovo golo telo ma kako bile obučene. Dovoljno mi je da se kreću, ja po zatezanju tkanine suknje/haljine, pantalona, svile/pamuka bluze... precizno mogu da nacrtam telo. Naravno da ne mogu da znam, vidim sve detalje, veličinu koluta oko bradavica na primer, ili njegovu boju. Dešava se da prirodne plavuše imaju taj kolut tamno pigmentiran kao da su izrazite crnke. Odlično poznajem anatomiju ženskog tela, mada će me do kraja života uzbuđivati i zadivljavati neverovatan broj detalja svojstvenih svakoj ponaosob ženi i mentalno i fizički! Da se ne bih zagubio u šumi koju sam počeo da sadim, idemo na ono: u glavi. Slikam po nekoliko slika uporedo u glavi sopstvenoj, okrećem, torziram žensko telo, sagledavam iz tz svih uglova, usmeravam svetlost da bih dobio na voluminoznosti, bojom pratim igru mišića i kože, ritmički se igram pokretom, uglom, segmentiram deo koji mi odgovara, ostalo izlazi iz zamišljenog platna... I tek kada sam u glavi naslikao, postavio, komponovao oko 80% slike, prelazim na slikanje na platnu. Tako beše do skoro. Kao matorac koji nema strah od novih tehnologija, uz glavu već dugo koristim i Photo Shop. On mi omogućava da lakše dođem do, odnosno da lakše formiram nazovimo ga predložak, za sliku. Glavujem i Photoshopujem ponekad mesecima 10, 15, 20 slika i kada budem zadovoljan postignutim, formatizujem ih na veličinu 8 x 8cm, poređam na A-4 i odštampam. Onda se bavim seckanjem, odaberem jedan predložak (evo me kako otkrivam svoje slikarske tajne, tja, nikad nisam voleo mistifikacije), ponavljam dimenzija 8 x 8cm i udri po platnu. Predložak mi služi isključivo kao start, čim na platno prenesem osnovni crtež i meni važne podele, zgužvam ga i bacim. Onda počinje dešavanje! Evo kako to izgleda koncizno napisano na američkom sajtu:
www.absolutearts.com/portfolios/m/misko/
More than 30 years, in his work he studies female nudes.
He explores woman's body, shapes, relation chiaro-scuro, putting geometric signs with spectral colours and in that way every Nude is getting her own life, her own autonomy.
Da! Isto tako nezaobilazno novinarsko pitanje je i: Ko vam je bio uzor u slikarstvu? Zini da ti kažem! Ko mi je bio i ostao uzor, pa svi bre! Od Altamire i Laskoa do Frensisa Bejkna! Malo li je, a? I šta je to uzor? Slikam kao što niko drugi osim mene ne može i ne ume. To svi činimo, mislim umetnici, SLIKAR-i. Samo što se ja ne takmičim ili bolje, takmičim se sa samim sobom. Svaka nova slika je korak napred, progres bato! “Svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujem.”
Toliko pišem o sebi da bi neupućeni mogli pomisliti da se svet vrti samo oko mene. To naravno nije tačno ali nije i neistinito. Umesto predgovora u katalogu moje druge samostalne izložbe (Dom omladine Beograda 1981 godine) citirao sam reči Erazma Roterdamskog iz POHVALE LUDOSTI: „Pravo da vam kažem ja prezirem mudrace koji proglašavaju najvećom budalom i bestidnikom onoga ko se sam hvali. Neka takvog čoveka smatraju koliko hoće ludim, moraju priznati da je pristojan. Jer šta je pristojnije nego da Ludost trubi sama o svojim zaslugama i da sama sebi peva slavopojke? Ko bi me mogao bolje naslikati od mene same? Da nisam slučajno nekome bolje poznata nego samoj sebi? I čini mi se da sam ja u tome čednija od većine velikih i mudrih ljudi ovoga sveta, koji obično iz neke lažne stidljivosti iznajmljuju kakva uližljiva govornika ili praznoslovna pesnika od kojih slušaju pohvale koje nisu ništa drugo do presna laž.“ Prihvatio sam ovaj stav i dalje ga se držim. Pišući o sebi, pišem o hiljadama stvari koje me okupiraju, o kojima razmišljam, koje pokušavam da razrešim i čak da s njima upoznam one koji me čitaju. Ja mu tu više dođem kao neko uvek spreman, uprkos svoje subjektivnosti, da se suočim sa drugačijim stavovima i mišljenjima, argumentovanim, o bilo kojoj temi koju sam načeo, počeo ili čak dokončao. U podnaslovu mog prvatnog Bloga koji se zove SUBJEKTIVNO sam napisao da mi tz objektivno zvuči kao lažnjak.
Imam, poznajem koleginice i kolege i starije od mene (oni pogotovo!) koji su davno na svet iznedrili neku svoju slikarsku caku i ostali na tome. Ukopali se, urovili, nos ne smeju da promole a kamo li da nešto menjaju. Na pomen istraživanja dobijaju ospe! Srećom ima SLIKAR-ki i SLIKAR-a, ne mnogo (kvantitet u našoj branši najčešće dovodi do pada kvaliteta), koji (kao i ja) idu putem radoznalosti. Kada su me pitali (a često se dešavalo) koji slikar iz Istorije ili današnji, mi je favorit, odgovarao sam: Mikelanđelo, Tintoreto, Ticijan, Mantenja, Velaskez, Vermer, Direr, El Greko, Zurbaran, Goja, Rembrant, Hals, Sezan, Matis, Pikaso, R.B. Kitaj, Tomas Veselman, Raušenberg... i opet bi došli na isto. Priznajem, kao mlađi i nadobudan, neke SLIKAR-e sam stavljao na niže prečage SLIKAR-ske lestvice ali kada sam 1982 godine u Firenci u Uffizzi-ju stao pred: SACRA FAMIGLIA CON I SANTI BARBARA E GIOVANNINO Maestra Veronezea, unezverio sam se! Znajući njegove ogromne zidne slike, a i one slikane neverovatnim umećem, pao sam na dupe, ova slika, platno je široko 122cm! To ne da je Remek Delo nego je Remek Delo na kvadrat!
Od Uffizzi-ja do Kapele Mediči nije daleko, pa žena moja i ja klaj, klaj i unutra.
Živ ne bih bio da sam to propustio! Mikele Anđeo je Auroru i la Notte slikao dletom u mermeru! Kakav već jesam, ne odolim porivu i krenem ka Aurori, čuvari se uzmuvaju i pruže korak ka meni. Izdignem se na prste i nežno poljubim Auroru u mermerno koleno. Čuvari stali, grudi im se napunile ponosom, smeškom odobriše moj čin. U Bazelu sam 1976 godine sa ženom (koja bejaše tada nalslađa trudnica na svetu!) u Muzeju koji su ispraznili, makli stalnu postavku, video Pikasove skice za Demoiselles d’Avignon iz privatnih zbirki sa svih strana sveta, od Pola Getija do Honghonških milijardera. Rekoh skice, ali ljudi moji (!) skica npr za glavu jedne od gospođica, ona rađena po afričkoj maski je dimenzija 200 x 150cm ? I sve tako, da poludiš! Pa onda u Parizu 1978 godine u Grand Pallais-u kompletan Sezan! Još ga doživljavam. Preko puta, što bi rekli francuzi vis-a-vis, u Petit Pallais-u Borobudur, čudovište od Hrama, monstrum lepote i uzbudljivosti. Kuća, zadužbina Pola Klea, od podruma do tavana krcata njegovim radovima. U Beču 1972 godine 15 dana proveo svakodnevno u Kunsthistorisches Museumu blejeći u Vermerovog Slikara u ateljeu i Velaskezove Princa Felipe Prospera i Infantkinju Margaritu od pet i osam godina! Velaskez naslikarskiji od svih slikara, želeo je više od svega da bude plemić, da ima titulu! Stanem na dva, tri metra razdaljine i vidim, osećam, čujem kako svilena Margaritina haljina plemenito šušti! Primaknem se na manje od metra, kad su čuvari u drugoj prostoriji, i bogte!, pa Veki je slikao najslobodnije i najširim potezima koji se mogu zamisliti! Preteča i praotac svih Impresionista i ostalih slobodara. A Van der Meer! Taj je stvorio i Pita, mislim Mondrijana. Prozori, svetlost sa leve strane, prebrojavao slike, skoro u 90% slučajeva, čista magija, likovi živi, voluminozni, njegovi, samo on!
And now something different.
Često me pitaju znani i neznani: Može li da se živi od SLIKAR-stva? Ne može, odgovaram a sećam se tz dobrih vremena kada bi me zvali telefonom iz Prodajne Galerije Beograd (tada jedine umetničke prodajne Galerije u Beogradu (znate, na Kosančićevom Vencu i danas postoji ali ništa se ne prodaje) i kažu mi: Prodali smo ti tri, one velike slike, aktove...kupio advokat nekog Švajcarca, sutra ti uplaćujemo na žiro račun. Od te love žena i ja na Venecijanski Bijenale, pa malo do Firence, uživaš u umetnosti staroj i novoj, jedeš, piješ, kupuješ, opušteno, lova do krova! Ili, slikam za štafelajem u kupaćim gaćama, bos, avgust mesec, temperatura moja, preko 35 stepeni u meteorološkoj hladovini, Erik Bardon Bo Didluje na gramofonu do daske, žena i sin na moru, kad zvono na vratima. Sa četkom u rukama otvaram, moj naklon, Dama amerikanka, kaže mi da je na mene uputio Mića Popović. Izvolite, razgleda slike: Znate ja u Sakramentu imam galeriju a po svetu biram slike koje mi se dopadaju. Odabere dve i pita me za akt na štafelaju: Ovu bih poklonila svom mužu za rođendan. Još radim na njoj, odgovaram (sada bih joj je o’ma utrapio onako „mokru“!)... A kada ćete je završiti ...Pa za mesec, mesec i po. Odlično ja ću se do tada vratiti iz Singapura. Da platim...hoćete li u dinarima ili dolarima? Posle dugog razmišljanja (manje od sekunde!) odlučujem se za dolare. Plaća unapred! I došla tačna kao sat po rođendanski poklon za muža. Nisam samo ja prodavao, ne, to je bilo takvo vreme. Moglo se živeti od SLIKAR-stva. Danas nemam ni ja uvek za hleb i mleko a gde su kupci slika, idi bre! I još samo:
BLAŽEN MEĐU ŽENAMA
„Ovako bi trebao da glasi naslov prikaza tvoje izložbe, kada bih ga ja pisala“, rekla je moja žena, dok smo jedno jutro pili kafu na terasi. Nasmejao sam se a ona je bez zastajkivanja, kad krene ne možeš je zaustaviti, izgovarala rečenicu po rečenicu, slažući lako lagano, suštinski, nepobitan, jezgrovit verbalni iskaz. „Napiši to molim te, izletelo mi je. Iako je Istoričarka umetnosti, dugo već ne piše i ne objavljuje tekstove. Davno mi je rekla kroz smeh: „Ako bih nastavila da pišem prikaze izložbi, izgubila bih i ovo malo prijateljica i prijatelja.“ Suptilno sagledava stvari, dobro poznaje našu i svetsku likovnu scenu i što je najgore nikada ne laže, ne umotava niti zamotava stvari, ne stereotipiše. Bez nipodaštavanja ili dezavuisanja autora/ke, jasno i precizno kaže svoje viđenje i mišljenje. Kada je umetnost a posebno slikarstvo u pitanju, vrlo je stroga i konsekventna, nije spremna da odstupi ni korak. Osetio sam to i na svojoj koži. Uglavnom se to dešavalo kada sam bio mlađi i kada sam zbog zaboravljenog roka za neku izložbu, na brzinu sprčkavao sliku. Kada bih se spremao da je odnesem na izložbu, e tada bi progovorila: „Nemoj da se brukaš, kada potpišeš sliku ona mora da bude urađena do kraja, kako si je zamislio...pogledaj to što nosiš i kaži mi da li si zaista zadovoljan...ti si slikar, ne smeš da varaš u prvom redu sebe“. I uvek je bila u pravu.
Prezauzeta i umorna poslednjih godina, skoro da je prestala da mi govori išta o onome što slikam. Ipak! Sasvim slučajno, nije me videla, čuo sam je kako našem sinu kaže: „Ova slika na štafelaju mu je odlična!“ „Pa što mu to ne kažeš odgovorio je M.“ I rekla mi je. Obrazložila je i zašto. U potpunosti sam se složio s njom da boju pozadine slike treba ublažiti za nijansu, posvetliti...“onda će biti skoro savršena“, rekla je.
„Slikaš samo ženski torzo i osnovne/glavne ženske atribute, grudi, stomak, polni organ, zadnjicu... žene su ti bez glava, obezglavljene, depersonalizovane, to može da znači i opsednutost seksom, da te ne znam pomislila bih da ti je važnije žensko telo od ličnosti žene, od njene individualnosti i posebnosti na zemljinom šaru, nastavila je prikaz moje izložbe, pod gornjim naslovom. Dva puta sam pokušao da je prekinem da bih joj objasnio svoj stav ali je to kao i obično bilo nemoguće kada se ona zahukta. Nešto kasnije sam došao do reči, i rekao joj: Slikam samo i isključivo ženski torzo...navešću ti jedan za mene krucijalan razlog, pre svega priznajem da sam od malena opsednut seksom i ženom kao oličenjem svih mojih snova i maštanja ali kada govorimo o mojim slikama i ženama bez glave, nije samo seks u pitanju. Torzo mi uz kvadratni prostor mojih platana, na najbolji način omogućava da u njemu segmentiram deo tela, pokret koji me zanima, da se u njemu igram svetlošću i senkom, koji prate neprekidnu pokretljivost mišića ispod nežne, baršunaste, neponovljive ženske kože. Chiaro-Scuro uz odabir samo meni odgovarajućih boja, koje ne moraju niti prate realne, konstruktivnu dekonstrukciju, distorziju, pokret tela ili ugao posmatranja i sagledavanja, raščlanjivanje da bih došao do suštine... sve žene na mojim platnima su slobodne i oslobođene, rasterećene predrasuda koje im život svakodnevno nameće, same sa sobom, opuštene, snažne i podatne, uronjene u maštu...“
Uostalom zar nisi svedok da su žene moji najverniji gledaoci, posmatrači i da se nikada nije desilo da je ijedna našla na mojim slikama nešto što bi je porazilo, odbilo, izazvalo gnušanje, naprotiv! Složila se sa mnom, ipak ne odustajući od od svoje teze o mojoj, makar podsvesnoj nameri i želji, da u prvi plan istaknem ono što me kod žena najviše privlači. Nisam se usprotivio, to sigurno jeste jedan deo istine.
Naravno, nije pristala da napiše ni reč. „Bilo bi nepristojno“, rekla je.