
"Pucao na stadionu", "Pijan B.U. šenlučio pištoljem", "Obračun pištoljima na splavu", "Nađen sanduk oružja", "D.A. pucao na druga", "L.E. pucao na policajca", "Pucao na babu", "Baba uzvratila paljbu", "Dve babe pucale na grupu naoružanih mladića", ... Ima li kraja ovakvim naslovima? Iz nedelje u nedelju urednici crnih hronika imaju sve veće profesionalno zadovoljstvo da, iz široke ponude, samo proberu šta treba da pišu dok, recimo, kolege iz kulture "cede suvu drenovinu" da bi napunile svoju stranu.
"Vesele" devedesete se u velikom stilu vraćaju na naše ulice. Klinci odrasli na "Vidimo se u čitulji" i "Ko je ko u srpskom podzemlju" su stasali, sazreli i iz raznih kalibara pišu diplomski rad na temu "ili imaš muda ili ideš u školu". Nasilje je odgovor na mnoge situacije. Puca se za zauzeto parking mesto. Puca se za neuzvraćenu ljubav. Puca se za "poslove" čija vrednost ne prelazi ni par hiljada dinara. Opet crna hronika ima više strana od kulture.
Kada malo zagrebemo ispod pucačkih naslova vidimo da su B.U, D.A. i L.E. višestruki povratnici u zločin, koji su već po nekoliko puta pucali, pljačkali, ubadali, silovali, ... Običnom građaninu koji čita novine izgleda da su te BUDALE nezaustavljive u svom naletu, i da je oružani problem nerešiv.
Nije tačno da je problem oružja nerešiv. Nije tačno ni da je teško rešiv. Samo treba da se hoće. Da se kaže NE ovom neobjavljenom ratu koji odnosi stotine žrtava. Čak ni ne treba da se luta ka rešenju. Dovoljno je da zakonodavac prepiše od reči do reči zakon koji je u problematičnoj Floridi smanjio stopu oružanog nasilja za 40%. Zakon se zove "10-20-life" što u prevodu na naški znači da su kazne za krivična dela neovlašćenog posedovanja i upotrebe vatrenog oružja u rasponu od 10 godina zatvora do doživotne robije. U kratkim crtama revolucionarni zakon izgleda ovako:
3 godine zatvora za neovlašćeno posedovanje oružja
10 godina za krivično delo u kome se koristi oružje kao sredstvo prinude
20 godina za krivično delo upotrebe vatrenog oružja (kada dođe do pucnjave)
25 do 40 godina ukoliko neko bude pogođen.

Ali da se razumemo. Ovo su mandatne kazne. Mandatna kazna je u stvari limitiranje slobodnog sudijskog uverenja koje u vreme inflacije moralnih vrednosti ume da bude veoma rastegljivo. Da li su sudije blagonaklone ili zastrašene pa su viđeniji pucači dobijali oprost, nisam spreman da komentarišem ali 10-20-40 zakon bi u velikoj meri učinio građanstvo bezbednijim i dao podršku sudijama kojima je pravda primarni motiv bavljenja svojim poslom. A onim drugim sudijama koji su blagonakloni prema gangsterima, ovakav zakon bi bitno smanjio manevarski prostor.
Ne može niti jedan sudija da presudi manje od tri godine za nelegalno posedovanje oružja. Nema bre olakšavajućih okolnosti u evrima. Ko je pucao i bude uhvaćen, biva na zatvorskom kazanu punih 20 godina. Da da 20 godina za svaku barabu koja puca. Tu odmah na licu mesta, gde bude uhapšen, u toj trenerci, sa pederušom i lakiranim patikama ima da bude odveden u istražni, pa u trajni zatvor i kao ponornica da se ne pojavljuje na slobodi dok ne odleži celih 20 godina. Da nema više ni odbrane sa slobode za solventne pucače.
Na kraju, ne mogu a da se ne zapitam da li naša država uopšte želi da reši problem oružanog nasilja? Ponekad mi se čini da nesprečenim i slabo sankcionisanim nasiljem drže pažnju javnosti daleko od pravih problema, omogućavajući vlasnicima i vladarima iz senke da sprovode višemilionske projekte čiji se profit bazira na poznavanju zakonodavca i međusobnom poligamnom braku iz interesa sa ljudima na vlasti. Takozvani uspešni biznismeni, i dalje, u nedostatku dokaza nesmetano uzimaju od svih nas.
Autor: Strongman
Izvor: Kurir