Dragi Antonio,
Ovo pismo počinjem citirajući Kafku : Zar nećete da nam se pridružite? upitao me je jedan poznanik kada me je posle ponoći video samog u jednoj kafani koja
je bila takoreći prazna. Ne, neću, odgovorio sam mu.
Dobri moj Antonio, sve češće se tako osećam i najradije bih kao Franc da me svi
ostave na miru! Oduvek sam voleo samoću...ili bolje reći osamljenost. Da to
kažete nekom od mojih prijatelja pogledao bi vas u najmanju ruku začuđeno.
Ništa ne ukazuje na to. Neprekidno sam među ljudima, u raznim društvima, zakazujem sastanke i odazivam se pozivima. Ja iskreno želim da se vidim, razgovaram i družim s prijateljima, naročito s prijateljicama rekla bi moja žena, ali sam oduvek voleo i da se osamim, da budem sam sa sobom. Nikada mi
nije bilo dosadno. Ako ne slikam, ne vozim bicikl, ne šetam pored Save, ne pecam... onda čitam. Imam nezajažljivu potrebu za čitanjem! Svaki slobodan trenutak koristim tako: što knjigu u šake i bež’ iz ovog sveta!
Od malena sam voleo knjige ali je zanimljiv i položaj u kojem ih čitam. Naime,
mogu da čitam samo ako ležim na leđima a knjigu držim iznad glave desnom ili levom rukom u zavisnosti od strane koju čitam. Čitam nove knjige, poznate mi i nepoznate pisce, vraćam se knjigama koje sam čitao davno...
Kupujem knjige a pre petnaestak godina učlanio sam se u mesnu biblioteku i za manje od dve godine sam je svu pročitao sa sve novim izdanjima! Muvajući se među rafovima s knjigama, jednom sam naišao na knjigu nepoznatog mi pisca japanskog imena i prezimena Kazuo Išiguro sa naslovom OSTACI DANA.
Kada sam počeo da je čitam nisam mogao da je ostavim dok je ne pročitam celu,
u jednom dahu! Čovek drugog podneblja i druge kulture, Išiguro je uspeo da na fascinantan način spozna, razume i do najsitnijih detalja predstavi veoma kompleksan odnos britanskog Lorda i njegovog batlera. Ja tu knjigu i pamtim po nazivu koji sam joj nadenuo: BATLER. Dao sam je mojoj ženi da je pročita i oboje smo se složili da bi od knjige dobar majstor/reditelj mogao da napravi odličan film. Čak smo i Entoni Hopkinsa videli kao BATLERA, kao glavni lik. Nije
prošlo mnogo vremena, film je snimljen a glavnu ulogu je igrao upravo Entoni
Hopkins! Opet se možemo vratiti na moju tvrdnju da slučaj ne postoji ili na vaš naslov: Da li treptaj krila leptira u Njujorku može izazvati tajfun u Pekingu, na veze među stvarima i pojavama koje istovremeno egzistiraju i samo je pitanje,
na koje nemamo odgovor, kada će se ili da li će se uspostaviti.
Tu skoro poželeo sam da ponovo pročitam, pre četrdeset godina kultnu knjigu za
moju generaciju, STEPSKI VUK. Ne bih da vas gnjavim analizama i sadašnjim odnosom prema knjizi ali sam na jednoj strani naišao na pasus koji me podsetio na nešto što se i meni desilo ili dešavalo: Bilo je to na jednom koncertu, svirala se prekrasna stara muzika, i tada su mi se između dva takta jednog piana, odsviranog na drvenim muzičkim instrumentima, otvorila vrata u onaj svet.
Pre dvadesetak godina slušao sam našu poznatu pevačicu kako na radiju peva pesmu koju sam dotada više puta čuo. Radio sam nešto, bavio sam se nečim ali muzika ili reči ili njihova kombinacija najednom počela da briše sve oko mene, sve je počelo da bledi, da nestaje, osetio sam kako se nalazim na ivici bezmerno velikog levka koji me polako usisava u sebe. Osećao sam da odlazim u novo područje (nemam bolji izraz) u kojem nisam (bar se ne sećam) nikada bio. Oko mene nije bilo ničega osim tihe, prijatne melodije koja me je nežno ali čvrsto obavijala i vodila sve dalje i dalje! Za trenutak (ne znam koliko je trenutak trajao?) sam se osetio lepo, opušteno i zaštićeno i malo je falilo da se prepustim. Onda se umešala moja svest! Kao inekcijom mi je ubrizgala strah, srce je počelo da mi dambara u grudima, strah je rastao kao plima! Trgao sam se, otišao u kupatilo, umio hladnom vodom i pokušao da dođem sebi. U čemu je bila stvar? Strah od nepoznatog, neshvatljivog? Jednostavno nisam bio spreman da odem TAMO! Nisam siguran da sam i sada spreman da odem, po cenu da saznam, spoznam ili postanem Kosmos sam. Imam varljiv ili neosnovan ali ipak jak poriv da OVDE moram mnogo toga da uradim. Još nekoliko puta sam se našao u sličnim situacijama i uvek je muzika bila ta koja je bila vodilja! Rasplakao sam se jednom odupirući se Odi radosti da me povede na PUT. Grčevito sam plakao i jecao ali sam ipak ostao OVDE. Želja da svojim rukama i imaginacijom stvaram ono što samo ja mogu, jača je od veličanstvenog ali pomalo mutnog, čak zastrašujućeg obećanja koje mi se nudi.
Iskreno se nadam da vas ne opterećujem sobom i svojim frustracijama.
Vaš M.P.
P.S. Žena mi je prošle nedelje poklonila vaš INDIJSKI NOKTURNO ...novo
izdanje i prerađen prevod romana kojim se Tabuki pre više od petnaest godina predstavio našoj (srpskoj) publici.
U poglavlju VI na strani 43 pišete:
Jeste li čuli za rozoliju?, upitao sam ga, da li ste je ikada probali?
Ne verujem, rekao je on, šta je to?
To je jedan italijanski liker, sada ga je teško naći, pili su ga po otmenim salonima
u devetnaestom veku, sladunjavo i lepljivo piće. Herman Hese me podseća na rozoliju.....
On me je pogledao ne shvatajući da li je reč o prostodušnosti ili bezobrazluku. Naravno, bio je bezobrazluk, nisam tako mislio o Heseu.
Iznad ovog citata napisali ste takođe : I postavlja mi neka idiotska pitanja o
Hermanu Heseu. Osećao sam se kao da me vuče za nos.
I šta ovde imamo? Hese...leptir...tajfun...Njujork...Peking...vi...ja...?
P.S. 2. Evo vam još jedne zanimljivosti vezane za muziku. Prelistavajući knjižicu u koju beležim snove i neobične lične događaje, pronašao sam zapis od 29. novembra 1999 godine : RAŠOMON Akira Kurosave gledao sam od detinjstva pa do današnjih dana preko dvadeset puta ali sam tek 7. juna 1995
godine (pronašao sam zapisano na parčencetu papira) shvatio da je veliki
Maestro u sceni kada žena priča svoju verziju, kao muzičku podlogu pustio BOLERO!
Do nekih stavova, mišljenja ili pronalazaka sam dolazio sam pre nego što sam
ih kasnije pročitao, naučio ali je takođe mnogo stvari koje sam shvatio i bolje sagledao, tek naknadno, verovatno apstrahujući najsnažnije ili na prvi pogled
važnije, oči boduće!
I još jedan primer : Moja žena je u okviru časa na video bimu pokazala učenicima Rafaelovo SKIDANJE HRISTA SA KRSTA. I šta se dešava? Deca XXI veka joj smejući se u glas kažu : Pa Hrist ima roza gaće. Kada mi je to ispričala uzeo sam iz police Rizzolijevu monografiju Rafaela i potražio reprodukciju. Deca su bila u pravu u to nije trebalo sumnjati, tkanina oko Hristovih bedara bila je zaista
roze boje! I moja žena i ja smo profesionalci u umetnosti i Istoriji umetnosti ali naše gledanje slike/a podrazumeva viđenje kompozicije, dijagonala, vertikala, horizontala, raspored masa, odnos chiaro-scuro, gamu i šta već ne! Ako smo
nekad i znali (a sigurno jesmo) za roze boju, ona se vremenom izgubila kao
nevažan detalj. Što svakako nije.
Tja, šta reći? Kako beše ono : Od drveta ne vidi šumu ili od šume ne vidi drvo?