Držite li život u svojim rukama?

dunjica RSS / 11.06.2007. u 15:48

 

Čvrsto, onako kao što đak prvak drži novčić, svoj prvi džeparac, kojim može kupiti cijeli šareni svijet (pitanje je samo - što?)?

Labavo, kao što držimo poklone kojima ni oni što su ih nam poklonili ne vide ni svrhu ni vrijednost?

S dva prsta, kao što se drže djetetove ukakane gaće?

Držite li život na dlanu kao par kapljica vode za ustitranog ljetnog popodneva?

Ili je Vaša ruka ispružena, jer se na njoj život upravo ogleda poput goluba što slijeće povjerljivo na dlan?

Čini li Vam se, ipak, da netko (nešto?) drugi stišće Vaš život u svojim rukama?

Možda se osjećate upravo kao da ste u slobodnom padu, gdje Vas ne drži čak ni rastezljiva bungee sajla?

Ili ste upravo zarulali uzletnom pistom i prkosite silnicama što vuku centru, ka dolje?

Ili...

 

Alison Lapper ostavlja utisak osobe koja kormilo suvereno drži u svojim rukama.

Rođena bez ruku i sa znatno skraćenim nogama. Napuštena od roditelja već 4 mjeseca nakon rođenja. Do 19. godine živjela u ustanovi za tjelesno invalidne osobe. Nakon toga ju je napustila u namjeri da vodi samostalan život. Odbila da nosi proteze, tako da sve obavlja bez ikakvih tjelesnih pomagala. Završila Heatherley School of Fine Art i University of Brighton, gdje je diplomirala s First Class Honours 1994. godine.

Alison i Parys
Alison i Parys

S 34 godine carskim rezom donijela na svijet potpuno zdravo dijete, danas 7-godišnjeg Parysa, kojega podiže uz podršku prijatelja (Parysov otac pobjegao glavom bez obzira još prije njegovog rođenja).

Alison je danas priznata fotografkinja, skulptorica, autorica umjetničkih instalacija i knjige „My Life in My Hands". Poučava na različitim umjetničkim školama i radionicama. Alison uživa u svom majčinstvu, putujući s Parysom po svijetu, gdje izlaže svoje skulpture i fotografije.

M. Quinn, 2005.
M. Quinn, 2005.
2005. na Trafalgar Square u Londonu je postavljena skulptura gole Alison u 8. mjesecu trudnoće, rad skulptora Marc Quinna. Nakon 150 godina, i posljednji, četvrti podest na Trafalgar Squareu je opravdao svoje postojanje (do tada stajao prazan) i „ugostio" kontroverznu skulpturu.

A na statui... pogled prvo zapadne na nabrekle grudi, obli trudnički stomak, zatim na lijepo ženino lice. Tek na drugi pogled vidite - tu je nešto „drugačije" s njenim udovima.

Alison se u svojim radovima bavi pitanjima tjelesnosti i invalidnosti. Može li tijelo s nedostacima biti lijepo? Može li pogled na isto izazvati i nešto više od sažaljenja i/ili gađenja? Kaže da želi pokazati da ljepota može biti u svemu.

 Prilog Snežane Mihajlović, za one koje zanima više, sa zahvalnošću objavljujem, ali ne znam kako da linkujem: http://books.guardian.co.uk/extracts/story/0,,1561045,00.html

Alison ima pune ruke posla...

Atačmenti



Komentari (20)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

snezana mihajlovic snezana mihajlovic 16:07 11.06.2007

her life in her hands

divna žena
radila ja priču o njoj na času...sa sve fotkom

ono što me je zapanjilo je da su klinci "otkinuli"
mene je, moram priznati, dok sam spremala čas podilazila jeza od njihove reakcije...shame on me za sumnju

izmedju ostalog, ustanova u kojoj je živela kao mala nije baš nudila ljubav na poklon...bilo je tu i zlostavljača, upečatljiv mi je bio deo u kome ona priča kako je jedan od njih imao pastime da uživa u nečemu što liči na kuglanje...

isečak iz njene knjige "my life in my hands" (malko uprošćenja verzija da bi klinci mogli da čitaju, a da ne tražim sad po kompu)

It was April 8 1965, the day after I was born. My mother lay alone in a small room at the hospital in Burton-upon-Trent. She had been sedated by the hospital staff and couldn't think very clearly. All she knew was that she'd been brought in to have her baby in hospital because it had been in breech position. She couldn't remember anything about the birth, but she did remember that she had come into hospital to have a baby. Where was the baby now? Why hadn't they brought it in for her to see?
She could hear the sounds of hospital life outside her door and once or twice a nurse came in to check on her. Later in the day a cleaner came in to tidy up and mop the floor. She looked at my mother lying in her hospital bed and noticed that she was awake. "Can you hear all that screaming down the corridor? That's a baby that's just been born. She's in a terrible state. She's got no arms or legs and there's a big red mark all across her face. It's a horrible looking thing. The nurses say she'll die in a day or two, or else be a cabbage for the rest of her life. There's a bit of a panic going on. They don't know what to do. Neither do the doctors. I expect they're waiting for it to die."
Of course, the baby was me, but my mother didn't know that. Not at first.
My mother was released from hospital and a week later went to see her regular GP. She found enough courage to ask the doctor about me. His response was direct and to the point. He told my mother it would be best if I were looked after by the state and that she should put me out of her mind.
So there I was. Alison Lapper, aged one week. With no arms. And my legs had no knees, just the thigh bone ending in my feet, which weren't quite right, either.
Sometime before I was seven weeks old, I was shipped to a children's home where I remained for the whole of my childhood. We were about 250 children with a variety of impairments. The staff called us "the strange little creatures". By the age of one or two I think we all somehow knew we had been abandoned and, in varying degrees, we were traumatised by the fact. Even though some of the children had parents who visited them from time to time, they weren't necessarily happy occasions.

The nursing staff had been taught that it was not advisable to get close to the children, so they were not very affectionate or loving. Mostly we children looked to each other for friendship. I had two special friends, Peter Hull and Tara Flood. Peter had no legs, just his upper torso and two pointy stumps for arms. He was persistent and loyal. As an adult he won gold and silver medals for swimming at the Paralympics. Tara had short, legs and arm stumps. She was the "bright one", destined for university and a top-flight career. We became a close-knit trio of adventurers and mischief-makers.

I was coming up to my fourth birthday in the spring and had been visiting the Tates since I was two and a half. I was completely settled in with them and they were very comfortable with having me. So much, so that they made inquiries with the authorities, to find out whether they could adopt me. I don't think the authorities at the home had any objection. They knew my mother had given me up at birth and had made no contact since. Of course, the authorities would have to contact my mother because she would be required to sign the adoption papers.

…got a taxi back to the hotel where we were staying. We took the lift to our room, but when Fran had shut the door behind him, he turned to me with an odd expression on his face. "You're mine now and you'll do as I tell you!" he said in his broad Lancashire accent. It took me a second to realise he wasn't joking. And that was when the relationship changed.
He didn't want me to go to college. He didn't like me going out. He didn't like my friends and didn't like it when I went out with them. After a few months I went to see a marriage guidance counsellor, but Fran refused point blank to come with me to any of the appointments.

After an episode of violence, Alison got scared of him and filed for divorce.
She tried to have a baby four times and lost them all.
She got pregnant again, in 1999 and although her boyfriend didn’t want the baby, and despite her fear of having a deformed child, she decided to go for it and gave birth to a healthy boy. She employed a nurse when he was a baby, but she is independent and she’d like to keep it that way.
She graduated from the University of Brighton in 1994 with a first class honours degree in Fine Art.

dunjica dunjica 16:09 11.06.2007

Re: her life in her hands

Šta da kažem? Hvala i bravo!! Ti si na mnogo izoštrila sliku o Alison.
snezana mihajlovic snezana mihajlovic 16:14 11.06.2007

Re: her life in her hands

malo sam o njoj guglovala...bila oduševljena lepotom, snagom...životom koji iz nje zrači
i rešila da probam sa decom, da vidim da li one univerzalne kategorije lepog rade...i rade
zato sam i imala na kompu ovo sažeto...
Ninoslav Randjelovic Ninoslav Randjelovic 16:14 11.06.2007

Re: her life in her hands

Ljudi,
ovo je nesto najlepse sto sam saznao od kada sam na ovom blogu !
Hvala !
ModestyB ModestyB 21:22 11.06.2007

Re: her life in her hands

Skoro sam gledala BBC dokumentarac koji je, u stvari vise bio posvecen njenom sinu, kao jednom
potpuno zdravom i normalnom petogodisnjem decaku. I uopste, bavio se temom Alison kao majke,
od samog Parisovog rodjenja pa sve do sadasnjih dana. Divna, hrabra zena koja je vaspitala i odgojila
jednog slatkog i veselog decka. Bilo je jako poucno i inspirativno (iako ponekad neopisivo tesko)
gledati Alison kao majku. Toliko pozitivne energije i mudrosti. Cudo od zene!
Mariška Mariška 05:04 12.06.2007

Re: her life in her hands

Dunjice, hvala.

Hvala.
snezana mihajlovic snezana mihajlovic 16:24 11.06.2007

ispravka

isekoh tekst...eto kad se žuri
evo linka
my life in my hands
bravar bravar 16:26 11.06.2007

bez naslova

Alison je divna zena i majka. Treba o takvim ljudinama od ljudi i govoriti i pisati, jer price o njihovim zivotima mogu mnogo da pomognu u svemu, posebno u razbijanju prdrasuda (prica kod Gordane) o hendikepiranim licima. Zapravo, ko je ovde hendikepiran?
Ima jos jakih ljudi koji zive zivot.
dunjica dunjica 16:51 11.06.2007

Joni Earickson Tada

je sličan primjer. Nakon što je u mladosti pri kupanju pozlijedila kralježnicu, osuđena je na invalidska kolica. ne može pokretati noge, zglobove i prste, a ruke podiže samo djelomično.

Joni je neumorno angažirana u projektima za pomoć invalidima. Slika i autorica je skoro 40tak knjiga. Iz nje zrači ogromna pozitivna energija i na svojim mnogobrojnim putovanjima susreće "zdrave" i invalidne osobe.
Vlasta Vlasta 16:57 11.06.2007

Ovo

stvarno oduzima dah. Hvala Vam, nisam znala za nju.
snezana7plus snezana7plus 18:26 11.06.2007

Pricu bih prepisala kao antidepresiv

Prica je divna. Ima jos dosa takvih prica. Trebalo bi ih cesce citati, narocito onda kada pomislimo kako nemamo snage za dalje.
Ivan Bevc Ivan Bevc 18:37 11.06.2007

Bravo!

posle ovoga je stvarno sramotno žaliti se na smešne probleme koji nas "more" i "zagorčavaju" nam živote. Voleo bih da imam samo jedan mali deo energije ovih divnih žena.

www.ivanbevc.blogspot.com
Gothsa Gothsa 22:26 11.06.2007

Dunjice

Vrlo zanimljive tekstove postavljas. Evo drugi put kako nisam cula za osobu o kojoj pises. Ova prica me je odusevila. Divim se ljudima koji su u stanju da prevazidju svoje nedostatke. Moje borbe mi se cine tako nevazne i sitne u poredjenju sa borbom koju Alison i ljudi slicni njoj moraju svakodnevno da vode. Setih se one recenice iz Biblije od koje se inace uvek jezim: Trazite a ne dobijate! I uvek se pitam trazim li(tragam li za) ja pravu stvar?
Ova prica otvara bezbroj pitanja koje ljudi moraju postaviti drustvu i bezbroj pitanja koje covek samom sebi mora da postavi.

teodora teodora 23:14 11.06.2007

fenomenalno.

mene je sad tako sramota... ovoj ženi se treba klanjati. ljudsko biće par ekselans.
jesen jesen 23:48 11.06.2007

Draga Dunjice,

..prvo da te pozdravim i podrzim kao autoricu na blogu b92...citala sam sve tvoje postove ali sam u nekoj frci i nisam stigla nista da komentarisem..a i velika je "ponuda" novih i starih blogera pa dok "prosetam" svuda da vidim sta ima...prodje vreme....
Nisam do sada cula nista o ovoj fantastticnoj zeni... To je upravo ono sto mi se najvise dopada na blogu..mogucnost da nesto saznam i naucim....i sebe podstaknem na razmisljanje...Sve sto si do sada napisala vise je nego intrigantno i podsticajno......
Posle ove price dopunjene linkovima svako treba da se zamisli i postavi sebi pitanje "Da li drzim zivot u svojim rukama?"...

PS Moram ti reci da sam prvo videla zoxterov post posvecen tebi...i nista mi nije bilo jasno....Kada mi je postalo jasno, mogu reci da sam ostala zgrozena....Pozdrav
Geronimo Geronimo 01:03 12.06.2007

Kad jutro stigne do Evrope

Dunjice, kad ujutru budes videla sta ces vec videti, molim te da i dalje nastavis da pises. Nemoj dozvoliti da te neki frustrirani drkadzija odvrati od toga jer nisi u pitanju samo ti. Nadam se da ovde vecina ipak dolazi da se ne bi susretala sa duhovitostima nivoa Bore Corbe. Nadam se da takvih koji bi da se popisaju i na hendikepirane osobe ovde nema puno. Ne bi valjalo da je drugacije. Jedina vajda od ovog sto se desava na drugom blogu ce valjda biti to da ce autora pozvati za ucesnika sledeceg novogodisnjeg doceka kao glavnu zvezdu.
Svetlana S. Svetlana S. 11:52 12.06.2007

...

Dunjice,
Priča o Alison Lapper je vrlo potresna. Nisam znala za nju ranije. I tvoja pitanja su prava pitanja koja idu uz priču o tako uspešnoj i hrabroj, a tako fizički hendikepiranoj osobi.
Vidim da na drugom blogu jedna mentalno hendikepirana osoba banalizuje tvoju temu i pitanja koja si postavila. Nemoj da te obeshrabre niski udarci tog nesrećnika. Njegov hendikep je mnogo veći od onog koji hrabro i kreativno podnosi Alison. Njega treba samo prezirati i ignorisati.
snezana7plus snezana7plus 23:04 13.06.2007

Re: Kad jutro stigne do Evrope

Pridruzujem se molbi.
Baljezganja doticne osobe nisam ni citala, zahvaljujuci tome sto sam od ranije upoznata sa njegovim bolesnim stilom.
Za razliku od nekih (po svoj prilici okarakterisanih kao BITNI ) , meni je ovaj blog bolji od prethodnog, a evo i mojih razloga:
1. svako ima svoje dvoriste i mogucnost da ga uredjuje - cime ce upotpuniti sliku o sebi
2. VIP blogeri se nalaze na naslovnoj strani i oni koji zele da citaju samo njih imaju veoma jednostavan nacin da svoje citanje i komentare usmere iskljucivo na njih
3. sto se mene tice, price o razvodnjavanju ne piju vodu iz razloga sto je takvog razvodnjavanja bilo i na prethodnom blogu, a pravljeno je smisljeno beskrajnim trolovanjem. Ovde nema bojazni da ce da se trud pojedinih VIPovaca razvodniti, jer ce svojim kvalitetnim postovima i dalje biti centar desavanja - sto pokazuje i broj komentara koje imaju (sem ukoliko nisu sigurni u svoj kvalitet, pa su se uplasili od konkurencije - sto mi je tesko da poverujem, ali nije nemoguce)
4. duboko verujem da ima dosta ljudi koji imaju sta da kazu i ja zelim da ih cujem, i naravno da odaberem one koje cu citati
Verovatno da ovde postoje neki sitni tehnicki detalji koji bi mogli biti bolji, ali to sigurno nije razlog za "dramu".
Dakle, Dunjice , samo napred !
pipi duga čarapa pipi duga čarapa 01:59 16.06.2007

Alison je stvarno za divljenje

Čula sam za nju i ranije, pre 2-3 meseca, naravno, na blogu. Pa onda pročitala odlomak iz njene knjige. I još jednom pročitala, i još jednom pročitala.

A ovo sam pre neki dan dobila od kolege
dunjica dunjica 22:59 16.06.2007

Re: Alison je stvarno za divljenje

Dokaz da nema drugih granica osim onih koje si sami postavimo. Hvala na linku!

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana

Najaktivniji autori u poslednjih 15 dana