1978. letovao sam u Dubrovniku. Kao i prethodnih par godina. Imao sam tada devojku. I ona je bila u Dubrovniku. Jako mi je išla na nerve, namerno. Setio sam se da mi je Sonja B. rekla da ide na Hvar, u Vrbosku. Spakovao sam ranac i ukrcao se na Liburniju. Od grada Hvara do Vrboske vozio sam se autobusom. Sonja se više iznenadila nego što se obradovala kada sam došao. Imala je veliki osmeh, tako da je izgledalo da se obradovala. Bila je u kampu sa još nekoliko studenata arhitekture. Kamp je bio na strmini, ispod visokih četinara. Studenti su uveče sedeli pored vatrice, ja među njima. Razgovarali su o nečemu što mi nije izgledalo kao tema u koju treba da se uključujem. Preko dana sunčali su se na steni pored mora. Stena je bila izlokana i puna sitnih oštrica. Drugog dana uveče kasno, vraćali smo se iz Vrboske u kamp putem koji je išao kroz šumarak. Ja sam hodao pored Sonje. Obuzeo me je nekakav osećaj uzaludnosti. «Ja sutra moram u Beograd» rekao sam. Sonja se ponovo iznenadila, više nego kada sam nenajavljen došao. Grozničavo sam smišljao izgovor. Nisam želeo da je uvredim, bila je fina devojka, lepo vaspitana, smejala se na moje šale. Išla je u moju gimanaziju, mlađa generacija. Setio sam se da je njen stariji brat svirao u grupi Dag. Bila je to akustična grupa, slična «S vremena na vreme», samo manje poznata. Izdali su long play ploču koju sam svojim očima video u dragstoru u Nušićevoj, ali je nisam kupio. Ljuba Anđelković mi je jednu osobu sa omota ploče identifikovao kao Sonjinog brata. Ovaj podatak mi se sada učinio korisnim.
«Moram da idem u Beograd jer sa nekim ortacima pravim grupu, u subotu treba da se okupimo», slagao sam.
Sonja B. je ćutala. Jedan Slovenac koji se prišljamčio i nepozvan išao sa nama, čuo je ovo i odmah ponudio da me odveze do trajekta na svom motoru, ujutru. Bio je oduševljen razvojem događaja, Sonja mu se očigledno dopadala.
Krenuo sam motorom iza Slovenca, za Hvar, ranom zorom. Objašnjavao mi je da je kod vožnje motora najvažnije znati da se kod ulaska u krivinu ne okreće volan nego se obara mašina.
Od Vrboske do Hvara bilo je potrebno da se mašina obori više puta. Kada sam se popeo na brod, Slovenac je još malo stajao na molu kako bi se uverio da sam stvarno otišao.
Na palubi Liburnije (možda je to bila Slavija) sreo sam Andreju Koljčinskog. Bio je u mojoj grupi na Fiziologiji i Biohemiji, zajedno sa Sandom, Banetom Piščevićem, Dubravkom, Smiljom, Ivanicom i Kangrgom. Ja sam bio bacio oko na Dubravku. To sam rekao Banetu. On mi je odgovorio da ne vredi i skrenuo pažnju da ima dečka. Dečko je bio u našoj grupi. Kad bi Dubravka otišla da ćoška da zareže olovku iznad korpe za otpatke, išao je i on. Bane je trenirao hokej u Zvezdi. Dok smo zajedno učili iz Gajtona, bio sam nekoliko puta u Ledenoj hali, na nekim utakmicama. Bane je igrao u odbrani. Jednom mi je pomenuo da Koljčinski daje oglase u novinama u kojima nudi časove iz akustične gitare. Setio sam se toga na palubi dok sam sa Andrejom pio kiselu vodu iz flašice. Pitao sam ga da li je to istina. Potvrdio je. «To onda znači da ti znaš da sviraš gitaru» zaključio sam. «Ne znači» rekao je on.
Skromnost, pomislio sam i objasnio mu da je moj hitni povratak u Beograd uslovljen činjenicom da pravim grupu. Ideja iz šumice kraj Vrboske mi se dopala, na određeni način. Na palubi daske su bile suve i čiste, mali bazen je bio prazan, nebo je bilo široko i svetlo plavo, duvao je vetrić, kisela voda je bila hladna, nije bilo razloga da je dalje ne elaboriram. «Sve sam organizovao, jedan dobar gitarista bi mi dobro došao», naglasio sam.
«Šta svirate?» upitao je Koljčinski.
U gimnaziji sam prvo voleo Emerson, Lake & Palmer. Potom sam prešao na akustiku. Crosby, Stills, Nash & Young, u svim varijacijama i derivacijama. Potom razne druge.
Međutim, sad je bilo novo doba.
«Pank», odgovorio sam.
Čulo se kričanje galebova.
«Razmisliću», rekao je Koljčinski.
Kada je Liburnija uplovila u luku Gruž, znao sam da tu ne treba mnogo da se zadržavam i da zaista treba da što pre odem u Beogradu i obavestim Srđana da je postao član jedne new wave grupe.