Ako je vjerovati onoj “koliko jezika znas toliko vredis” poslje politicki korektne balkanizacije jednog jezika, mi iz bivse Jugoslavije danas zaista vredimo mnogo. Ipak ovo nije politicka prica o jeziku, stoga ne mjenjajte kanal, tj. blog. Ovo je prica o recima koje nas spajaju sa kojeg god da smo kontinenta i koji god jezik da koristimo. Ovo je prica o putovanju reci kroz vreme, kroz razlicite narode, i njihove obicaje. Ovo je prica o recima koje spajaju razlicite jezike.
Dame i gospodo, moj gost i nas blogokolega
Pakistanski brojevi, engleski kamen, češke kopačke
Reči... Slične ljudima.
Sretnemo li ih samo jednom, verovatno ćemo ih zaboraviti.
Izuzetak su reči prelepe ili glupe.
One koje volimo, češće srećemo
Ima nekih i ne baš voljenih, a opet, srećemo ih često. Kao što srećemo šefa na poslu. Postoje reči isprazne i besmislene, ali i one koje stvarno nose neko značenje.
Ovaj blog je o putevima koje reči prelaze da bi uopšte došle do nas.
Pre osam godina, doselio sam se u Kanadu. Toronto. Novi imigrant u gradu, državi i kontinentu imigranata.
Sledilo je traženje posla, a posle nekoliko promenjenih poslova počeo sam da radim kao tehničar zvuka na multi-kulti radio stanici.. Svako ko plati trista dolarjev plus PDV može da priča sat vremena na radiju šta mu volja, da pušta muziku kakvu želi i da uzima pare od reklama.
Prva emisija koju su mi dali da radim bila je na urdu jeziku. Urdu je jedan od zvaničnih jezika u Pakistanu. Hteo ne hteo, morao sam da ponešto iz tog jezika naučim, bilo mi je više nego potrebno da bih ljudski odradjivao posao, jer radio program nije bio na engleskom, a moja reakcija je morala da bude pravovremena, tj nikako nije bilo dozvoljeno da umesto podnevne molitve pustim najnoviji turbo folk hit.
Da kazem najpre, da je Urdu u stvari ‘modifikovani' Hindu jezik, tj Pakistanci su prihvatili puno arabizama od kako je islam stigao u Pakistan. Prihvatili su i arapski alfabet. Mogu gledati indijski film bez po muke (ko je rekao Bolivud?) ali indijske knjige i novine ne mogu da čitaju.
Moj prijatelj, poreklom Iranac, čiji je maternji jezik persijski, rekao mi je jednom prilikom da kada sluša hindu, kao da sluša neki drevni persijski. Onda sam tek ukapirao da se i ja baš tako osećam kada slušam ruski, tj kao da neko priča neki arhaični srpski.
Tako su jezici krenuli iz Indije za Evropu.
Prvo što sam iz Urdu jezika pokupio bile su reči taze, mufte i čaj koje Pakistanci izgovaraju isto kao i mi, a i imaju isto značenje..
Pored engleskog, koji se uselio u moju svakodnevnicu samim činom imigracije u Kanadu, dolazile su u moj život i nove Urdu reči. Pošto sem srpskog znam i makedonski, pa sam još silom prilika dodao i pomenuta dva jezika, počeo sam da pravim paralele i da zamišljam kako su i kuda reči dolazile u srpski jezik.
Slede zanimljivosti koje su mi padale na pamet u vezi nekih reči, na nekim jezicima...
Izgovor nekih brojeva na srpskom i urdu jeziku.
Deset – des
Sto – so
Pet – panč.
Pretpostavljam da vam ovo panč ne liči na reč pet na srpskom.
A pazi sad ovo! Na ciganskom se pet kaže isto tako panč, to sam kasnije saznao. Reći će neko da Cigani vode poreklo iz Indije i Pakistana, ali da to nema veze sa srpskim. I ja sam tako mislio. Ali posle nekog vremena daju mi na radiju da radim i program na poljskom jeziku.. Znate kako se na poljskom kaže broj pet? Pięć
Da li sada liči panč – pięć – pet? Naravno da liči.
Je li vam palo na pamet da su engleska reč stone i srpska reč stena u stvari ista reč?
Samo su je ljudi hiljadama godina muljali jezicima i uspeli da je malo izmene.
Pre neki dan sam čuo najnoviju priču. Takodje o putovanju reči, samo iz drugog pravca.
Reč je o reči kopačka.
Moj sin igra fudbal u timu sa jednim dečakom koji je poreklom Slovak, a čiji roditelji već skoro četiri decenije žive u Kanadi. Otac tog dečaka, moj prijatelj F. priča savršeno srpski, iako nikad nije video Srbiju uživo. Kada je došao u Kanadu, nije znao ni reč engleskog, a našao je prijatelja Srbina koji takodje nije imao pojma nista da progovori sem srpskog. Sporazumevali su se pričajući svako svoj maternji jezik i tako uspeli da nauče jezik onog drugog.
I tako prošle nedelje, gledamo F. I ja decu kako igraju fucu i pričamo.
O fudbalu pričamo, a o čemu drugo?!
Na srpskom pričamo, a kako drugačije?!
Onda ja njemu u toj priči, ne znam ni sam zašto, kažem da mi nikako nije jasno zažto se na srpskom kopačke zovu kopačke.
F. me onda obasjao svetlošću saznanja.
Dame i gospodo, ako niste znali, fudbal su u Kraljevinu SHS, deo koji danas pripada Hrvatskoj, doneli češki studenti. Ovo sam znao, to mi F. nije rekao.
A da li znate kako Česi zovu fudbal?
Kopana, dame i gospodo. Pa su onda cipele kojima se kopana igra, logično nazvane kopačkama.
Čudni su i zanimljivi putevi kuda reči dolaze, kako putuju, koliko se, kada i kako menjaju...
Čekam vaše komentare, zanima me kuda su i kako reči putovale do vas...