Na raspustu između gimnazije i fakulteta, onog leta gospodnjeg koje je svetu donelo dupli album "Piter Frampton Comes Alive”, krenuo sam autostopom po Evropi. Hičajking je tada bio normalna pojava. Svi koji su držali do sebe to su radili.
Poneo sam maslinasto zeleni ranac, vreću za spavanje, mapu i crveni pasoš.
Ideja je bila da presečem Italiju, prođem Francusku uzduž, dođem do Londona, a da u povratku svratim do Amsterdama i preko Belgije, Luksemburga i Švajcarske stignem nazad.
U jednom trenutku, na granici između Italije i Francuske, kod gradića Ventimilja, u delu koji još nije Azurna obala, okrenut ka Mentonu na francuskoj strani, sedeo sam pored puta sa podignutim palcem nekoliko sati, ali niko nije stao da me poveze. Dojadilo mi je da čekam. Uprtio sam ranac i otišao na obližnju železničku stanicu želeći da pređem sledeće dve-tri stanice vozom.
U kupeu je stariji čovek čitao novine. Pored njega sedela je jedna časna sestra, ja prekoputa. Časna sestra je bila mlada, imala je kose oči indonežanskog porekla i golubije plavu uniformu.
Jela je sendvič.
Sendvič je bio onakav kakav se često sreće na razvijenom zapadu, od tankog i mekog hleba koji je presečen na dva jednaka trougla.
Pošto je pojela pola sendviča sestra je stavila drugi trougao na rešetku gde stoje koferi.
Voz je lagano prolazio Azurne gudure. Onda je ušao u svoju prvu stanicu. Čovek sa novinama je sišao. Časna sestra je dohvatila torbu i žurno izašla iz kupea.
Sedeo sam na sedištu sam sa rancem među nogama. Ostavljeni truglasti sendvič umotan u providnu kesu stajao je na donjoj rešetki iznad ogledala. Posmatrao sam ga neko vreme. Pomislio sam na dvopek u svom rancu. Pomislio sam na devojku koja ga je zaboravila. Udisao sam miris četinara pomesan sa decentnom aromom francuske železnice. Onda sam ustao, dohvatio sendvič i pojeo ga u dva zalogaja. Bio je veoma mekan. Plastiku sam zgužvao i stavio u džep. Voz je krenuo dalje. U kupe je ušla gospođa sa detetom i omanji čova s kapom.
A onda se, sasvim iznenada, časna sestra vratila u kupe. Stavila je torbu na rešetku i rukom krenula ka mestu gde je do maločas stajao njen sendvič. Kada je videla da ga nema, zastala je na delić sekunde. Onda, kao da se nekako postidela, sela je oborivši pogled.
Počešao sam se po nosu. Ja sam mislio da je ona sišla s voza, da je nestala i da je više neću videti. Bez izraza lica piljio sam ispred sebe.
Sišao sam na sledećoj stanici. Evropa je bila moje dvorište.