Ili kako sam "bacio" auto.
Kada sam pre nekoliko godina počeo da kritično razmišljam o svemu što me okružuje, nisam se samo povukao i počeo da živim van sveta, već sam se i otarasio mnogih idiotizama koje mi je društvo u svojoj nesuvislosti nametnulo kao NORMALNO.
Jedna od tih nenormalnosti koje su širom sveta postale normalne je i posedovanje Auta, Kola, kako se još uvek svuda zovu mada su u pitanju automobili. Užasavajuće zlo koje osim što zahteva brigu oko izdržavanja, koja košta gomilu novca-koji je vreme, na svakom pređenom metru izaziva i stres, bilo zbog rupetina koje se zajedničkim imenom nazivaju ulice, putevi i slično, bilo zbog "kolega" u saobraćaju, i razne druge bolesti, od disajnih organa pa do mozga. Mozak i nije neki organ koji je važan jer ga naprosto moderan čo'ek i ne upotrebljava ali respiratorni sistem svakako jeste.
Uvod je bio prost, izračunao sam koliko godišnje auto košta (tablice koštanja postoje) a u državi u kojoj provodim tokom godine najviše vremena je cena po pređenom kilometru daleko iznad € 2. Nravno kao i svaki drugi dobar domaćin sam onda morao da sumiram svoje potrebe za prelaženjem kilometara, pomnožim sa cenom po kilometru.
Odokativno sam ustanovio da bilo kakav Auto pod uslovom da se uopšte ne koristi (znači samo stoji pred kućom) košta oko: € 10 dnevno ili sumu od € 3.650 godišnje! Ova suma je najniža moguća. U ovu sumu su pored osiguranja uračunat porez i naravno pad vrednosti mahnitog idiotizma zvanog Auto. Suma koju gvozdena konjuzgara u vaše ime troši je naravno daleko veća od navedene.
Kao i svaki dobar manager (osim ostalih jedna od bivših profesija) sam na drugu stranu kantara odmah stavio Alternative. Svak onaj ko kaže da nešto nema alternativu vas BEZOČNO LAŽE, i bilo ih je nekoliko, reklo bi se i na pretek.
Odabrao sam jednu, najpovoljniju.
Rent a car. Pošto sam izračunao da mi auto sporadično treba (bolje rečeno skoro uopšte ne treba) odokativnom analizom sam utvrdio da realna potreba za automobilom (penzioner sam) "postoji" oko 30 dana tokom godine. Najamnina prosečnog auta srednje klase košta oko € 30 denvno što za godinu dana iznosi oko € 900 godišnje.
Moj život bez "obaveznog" auta (neki tvrde da je životna potreba) je sada daleko lepši i zadovoljniji a bogami i mnogo jevtiniji, zbog prostog isključivanja jedne sulude potrebe koja je sve drugo osim potreba.
Od kada sam pomodarsku "svetinju" likvidirao iz života osećam se mnogo bolje kako zdravstveno tako i finansijski. Znam da ne doprinosim poluciji vazduha i idiotskom zagađivanju svoje okoline, što mi ponekad pruža i posebno zadovoljstvo. Jedan od mojih poznanika inače Ministar u Vladi ovdašnjoj, u nekoliko kabineta na posao i sa posla ide biciklom, i nije jedini iz vlasti koji to radi.
Kada sam pre dve godine menjao vozačku dozvolu, ljubazni službenik me je upozorio da ako hoću da zadržim dozvolu za kamion i autobus, moram da se u toku jedne godine podvrgnem zdravstvenom pregledu. Pošto smo bili sami (na šalterima opštine na kojima se izdaju dozvole, pasoši i slično, NIKADA NEMA GUŽVE) u razgovoru uz kafu sam mu objasnio da mi profesionalne dozvole (kamion i autobus) nikada nisu ni bile potrebne (kamion sam vozio 3x u životu a autobus, samo jednom), od kada sam dobio dozvolu za iste 1970 godine, te da nema nikakve potrebe da pregled plaćam € 100 jer je lako zaključiti da ovaj izdatak nema nikakvu svrhu, naravno na osnovu dugogodišnjeg iskustva.
O limenoj nakaradi kao društvenom, statusnom simbolu nisam hteo da pišem, jer je ispod svakog nivoa razuma.
Reorganizacija društvenih "potreba" počinje sa reorganizacijom načina mišljenja svakog pojedinca.
cerski