Pre nedelju dana [22. maja] gledajući direktan prenos ispraćaja broda Mavi Marmara sa 570 putnika iz preko 40 zemalja, koji su krenuli ka Gazi, bilo mi je žao što nisam na tom brodu. Za to vreme u Mersinu se oko 5000 tona humanitarne pomoći tovarilo u teretni brod Gazze. Nedelju dana pre toga iz irske luke Dandelk je isplovio teretni brod Rachel Corrie, sa 900 tona humanitarne pomoći, ka istom cilju. To su samo tri od osam brodova koji plove ka Gazi kao Flotila Slobode.
U organizaciji više humanitarnih organizacija, od kojih su, što se organizacije ove flote tiče, glavne Free Gaza Movement i turska İHH İnsani yardim vakfi - Humanitarian Relief Foundation, konvoj će probati da probije izraelsku ilegalnu morsku blokadu Gaze, te da isporuči oko 10 hiljada tona preko potrebne pomoći tamošnjem stanovništvu. Drugi brodovi su isplovili iz Grčke.
Ovo nije prvi pokušaj te vrste, nego deveti. Međutim, dosadašnja probijanja te blokade su bile više simboličkog karaktera. Ti brodovi su bili mali [uglavnom iznajmljeni]. Pet puta su uspeli da probiju blokadu.
Istorijat prethodnih uspeha i neuspeha
Prvi put avgusta 2008. dva mala drvena broda sa 44 putnika su uplovila u Gazu.
Drugi put, oktobra iste godine brod Dignity je doveo u šestodnevnu posetu Gazi 27 doktora, humanitaraca i aktivista.
Treći put, takođe brod Dignity je među 27 putnika imao 11 bivših i tadašnjih evropskih parlamentaraca. Bivša Blerova ministarka Kler Šort je bila na tom brodu, kao i moja ljubimica novinarka Haareca, Amira Has.
Četvrti put, početkom decembra 2008. Dignity je imao manje putnika ka Gazi nego iz Gaze. Jedan od ciljeva puta je bio da prebaci jedanaest palestinskih studenata na evropsko tlo, oni su dobili stipendije na evropskim univerzitetima, ali zbog izraelsko-egipatske opsade nisu mogli da napuste Gazu.
Istog meseca decembra [19.] Dignity je napravio poslednji uspešni proboj blokade. Na brodu su bila dva izaslanika iz Katara, što je, čini mi se, bitno za ovaj današnji konvoj, koji je dobrim delom finansiran iz Katara.
Šesti pokušaj proboja blokade se, čini se, samo srećom završio bez žrtava. Dignity je bio napadnut bez upozorenja. U međunarodnim vodama 90 nautičkih milja od obale nekoliko izraelskih bojnih brodova je okružilo Dignity i namerno se sudarilo sa njim [tri puta]. Uspeo je nekako da se odvuče do Libana. Od high-profile ličnosti na brodu je bila Sintija Mekinli, bivša kongresmenka i predsednički kandidat Zelene partije u SAD.
Odmah posle ovog incidenta, dok se krvoproliće u Gazi još dešavalo, aktivisti su došli do novog broda Spirit of Humanity. Trideset i šest putnika, od kojih su mnogi bili lekari namerni da ostanu u Gazi nisu stigli do iste. Izraelski brodovi su ga naterali na povlačenje pretnjom otvaranja vatre.
Dvadesetdevetog juna 2009. Spirit of Humanity pravi drugi pokušaj. Na brodu su Sintija Mekinli [ponovo] i Mejred Korigan Megvajer dobitnica Nobelove nagrade za mir 1976. Ovoga puta izraelski komandosi kidnapuju brod voze ga u Izrael i hapse sve na njemu. Deportuju ih između 3 i 7 jula. U arhivi Democracy Now! je ovaj intervju - intervjueri u Njujorku, intervjuisani u izraelskom zatvoru.
Ova flota i dešavanja oko nje
Kao što već napisah, sve te akcije su u smislu količine humanitarne pomoći bile na simboličkom nivou. Tri tone, a to je bilo najviše što je Spirit of Humanity mogao da ponese, na milion i po ljudi nije ni kap u moru. Ovog puta se prvi put organizuje flota koja, ako uspe, može da isporuči odjednom 10 hiljada tona. Pomoć se sastoji od medicinskog materijala, lekova i opreme, preko građevinskog materijala uključujući i 100 montažnih kuća, generatora i postrojenja za prečišćavanje vode, do tona papira, školskog materijala i igračaka. "U svakom slučaju ne nosimo fosforne bombe," - kako reče Muhamed Zejdan, jedan IHH aktivista.
Međutim, sumnjam da je izraelska histerija izazvana količinom pomoći. Ljudi predstavljaju problem. Različiti izvori daju različite brojeve ljudi koji uzimaju učešća u Flotili Slobode, od 750 do 1000 ljudi iz preko 60 zemalja. U svakom slučaju mnogo pari očiju, a ako se uzme u obzir da je među njima mnogo novinara i političara onda je nervoza izraelskih vlasti razumljiva, bez obzira što se njene pretnje i akcije ne mogu opravdati.
"Diplomatska" aktivnost Izraela, čiji ambasadori su zahtevali od evropskih vlada da po svaku cenu spreče svoje aktiviste da dele, pajz sad, "nelegalnu pomoć", nije urodila plodom. Onda su počele pretnje (Izrael je već pripremio konc-logor u Ašdotu za putnike konvoja) i propaganda.
Retorika koju siroti Mark Regev, Bibijev portparol, [da li se taj čovek seća kada je poslednji put istina prešla preko njegovih usana?] treba da proda, kome god je spreman da sluša, je da u Gazi nema humanitarne krize [samo ga izveštaji svih humanitarnih organizacija demantuju], da Izrael dopušta da humanitarna pomoć stigne kopnenim putem [Bulent Jildirim, šef IHH, kaže da je to bezočna i uvredljiva laž, jer IHH godinu i po dana pokušava da dobije dozvole za materijal koji se nalazi sada na brodovima] i generalno, da Palestincima u Gazi cvetaju ruže.
Izraelska propaganda je ušla u spin na čijim obrtajima bi mogle da im pozavide centrifuge iranskog nuklearnog programa. Kada se ista [propaganda] izvrgava ruglu u desničarskom Jerusalem Post-u, koji je inače vrlo izdašan sa vitriolom, to valjda nešto znači. Lari Derfner u kolumni Rattling the Cage [koja je često zabavna]u podnaslovu kaže: Gaza je raj, ako su izjave ministarstva inostranih poslova ikakav pokazatelj. Nastavlja pitanjem: "Ne želite li prosto da živite u Gazi?"
Ako na ničemu drugom, a ono na sudbinama i frci koja se diže oko brodova [i kopnenih humanitarnih konvoja] koji pokušavaju da probiju blokadu izraelska retorika o neokupiranoj Gazi, jer božemoj izraelski kolonisti i vojnici su je napustili još onomad odlukom "čoveka mira", Ariela Šarona, se razbija u param-parčad. Nije okupacija nego je konc-logor ili geto, ako više volite [uz svesrdnu pomoć egipatskog satrapa]. Kontinuitet kontrole nad Gazom, bez okupacionih snaga na samom tlu, je najočigledniji upravo na moru. Ribarima iz Gaze je more ograničeno na 3 (tri) nautičke milje od obale [pre 2000. ribarili su na 20 milja od obale, zatim su okupacione vlasti "tolerisale" 6 milja, a ograničenje na 3 je stupilo na snagu 2007.]. Malo-malo neki ribar biva ubijen, ranjen ili uhapšen, a brodice i mreže uništene ili konfiskovane kada okupacione snage odluče da im ribari predstavljaju pretnju. To se skoro nikad ne nađe u vestima, samo ponekad u izraelskim novinama [naravno Haarec].
Serija izraelskog pucanja u sopstvene noge, kad je propaganda u pitanju, koja je big time počela masakrom u Gazi decembra 2008, nastavljena odbijanjem UN izveštaja sudije Ričarda Goldstona, uskraćivanjem ulaza na okupirane teritorije [Zapadnu Obalu] Finkelstinu i nedavno Čomskom [i], pa do današnje jednoglasno usvojene rezolucije 189 zemalja potpisnica Međunarodnog sporazuma o neširenju nuklearnog naoružanja [ii], se nastavlja epizodom Freedom Flotilla. Naime, šta god sada da Izrael uradi, osim da pusti te brodove na miru, će biti propagandni poraz.
Kontrola štete uz vrlo agresivno držanje glede flotile je počela. Pre pet dana Izraelci su pripustili po prvi put, od kada su uništili blizu 4000 kuća u Gazi, da vreće cementa i još neki građevinski materijal uđe u Gazu. Too little too late, rekao bih.
Egipat je brže bolje priskočio u pomoć, patetičnim pokušajem da opere pre svega sebe, a usput i Izrael. Al Džazira je eksluzivno puštena da snimi konvoj kamiona humanitarne pomoći na graničnom prelazu Rafa[h]. To je onaj isti prelaz na kome su učesnici kopnenih humanitarnih konvoja redovno maltretirani od uniformisanih, a kamenovani od neuniformisanih egipatskih bezbednjaka. Poslednji put januara ove godine.
Šareno društvo
Na irskom brodu se nalazi građanin sveta Ken O'kif, koga pamtim od 2003. po protestnom paljenju svog američkog pasoša u Bagdadu. Njemu je ovo drugi put, on je bio na prvom uspešnom putovanju u Gazu 2008. Od high-profile ličnosti [a ima ih mnogo među 750-1000 putnika] [iii] izdvojio bih Denis Halideja, bivšeg UN izaslanika u Iraku, koji je kao 34-godišnji UN veteran dao ostavku zbog sankcija prema Iraku (onih koji su pobile min. pola miliona dece, a Mrs Olbrajt rekla da je cena OK), koje je nazvao genocidnim (posle njega je to isto uradio Hans fon Šponek, koji je došao na njegovo mesto).
Britanka Aleksandra Hon Filips se ukrcala na turski brod u Antaliji, iz Boltona je svojeručno do Mersina dovezla kamion sa dve i po tone lekova i medicinskog materijala.
Međutim, nisu svi putnici na brodovima aktivisti. Abu Mohamed i njegova žena se nadaju da će se porodica okupiti ponovo. Pre više godina radi lečenja njenog raka doputovali su u Tursku. Posle uspešne terapije su preko Egipta pokušali da se vrate kući. Egipatske vlasti su ih deportovale nazad u Tursku.
Arhiepiskop grčko-katoličke crkve za Cezareju, Hilarion Kapuči, proteran iz Izraela pre trideset godina, se nalazi na brodu Mavi Marmara. Njemu je ovo drugi pokušaj, bio je prošle godine u grupi koju su izraelske snage kidnapovale. Nada se da će se u Gazi sresti sa prijateljima.
Na kraju ću citirati Fiska iz jučerašnjeg bloga: Ja ne mislim da su oni grupa anti-izraelaca. Mislim da je međunarodni konvoj na ovom putu zato što ljudi, iz celog sveta, na tim brodovima pokušavaju da urade ono što naši navodno humani lideri nisu uspeli. Oni nose hranu, gorivo i bolničku opremu onima koji pate.
--------------------------------
i Baš su mu napravili štetu. Umesto da ga na univerzitetu u Ramali slušaju stotine palestinskih studenata, on je održao predavanje video linkom, koje je Al Džazira direktno prenela svom višemilionskom auditorijumu.
ii U rezoluciji se u kontekstu Bliskog istoka "izdvaja" poziv Izraelu da potpiše taj sporazum i pusti ispekcije Međunarodne agencije za atomsku energiju u svoja nuklearna postrojenja. SAD, iako su se ošto suprotstavile ovom "singling out" Izraela, da ne bi kvarile [nepostojeću idilu] na tom samitu su se priklonile "ostatku sveta" te je rezolucija usvojena koncenzusom.
iii Današnje odlaganje poslednje etape puta je, između ostalog, posledica čekanja 15 poslanika parlamenta EU. Kiparske vlasti im nisu dozvolile ukrcavanje na brodove sa kiparskog tla, pa su se prebacili na Severni Kipar odakle će valjda sa manje problema biti prebačeni na brodove koji su ukotvljeni južno od Kipra.
****************************************************
Beleške na margini
Nešto od dešavanja u vezi Freedom Flotilla se može pratiti ovde.
***
Prema poslednjim vestima očekuje se da će konvoj krenuti sa mesta na kome se trenutno nalazi (30 nautičkih milja južno od Kipra) u toku sutrašnjeg dana ili večeri.
Organizatori ne žele da otkrivaju svoje planove. Dva broda su se pokvarila. Postoje glasine o sabotaži. S obzirom na to da se konvoju jedan brod pridružio u poslednjem trenutku to znači da će biti 7 brodova u konvoju. Rachel Corrie još uvek putuje da se pridruži grupi od pet brodova kod Kipra.
Ovog momenta pogledah online intervju sa Bulent Jildirimom, evropski parlamentarci imaju iste probleme sa vlastima Severnog Kipra. Još uvek se čeka na njih.