Zagreb-Beograd: ima li sto novog?

Odnosi izmedju Srbije i Hrvatske, unatoc nesuglasicama prije svega oko Kosova, idu uzlaznom putanjom. Slikom i rijecima susreti dvojice predsednika ukazuju da srpsko hrvatski odnosi obecavaju bolju buducnost ostavljajuci proslost iza sebe. Nije li bas ovo svojevrsno guranje proslosti pod tepih, pokazatelj da su za danasnje, gotovo prijateljske odnose dviju drzava, upravo zasluzni njihovi ratni poglavari Franjo Tudjman i Slobodan Milosevic?

Nedavno pronadjeni dnevnicki zapisi haskog bjegunca generala Ratka Mladica govore nam o i te kako prisnim odnosima izmedju hrvatske i srpske nacionalne politike tih devedesetih. Kao to ranije nismo znali? Iz danasnje perspektive samo naivni vjeruju da   akcija etnickog ciscenja Srba iz Krajine nije ustvari po mnogo cemu zajednicki zlocinacki poduhvat tadasnjeg Beograda i Zagreba. Cijenu danasnjih dobrosusjedskih odnosa su platili mnogi, ponajvise Srbi iz Krajine. Indikativno je da je Tudjmanov rezim sa druge strane objerucke docekao protjerane bosanske Hrvate koristeci ih za naseljavanje nekad dominantno srpskih dijelova  Hrvatske.

To sto Milosevic nije uspio krajiskim Srbima obnoviti demografsku sliku Kosova vise nije bio Tudjmanov problem, kao uostalom sto Hrvatska nije bila preterano senzitivna  glede priznanja kosovske nezavisnosti. Naravno bilo bi nerealno kriviti Tudjmana sto Slobina oluja nad Kosovom je imala prilicno drugaciji kraj od njegove  kninske.

Koliko god  nam se hrvatsko srpski odnosi cinili drugacijim, oni se danas baziraju na temeljima stvorenim zahvaljajuci tzv. peglanju sindroma tigrove koze. Danas su, vise nego ikad granice drzava, ili entiteta, kompatibilne sa srpsko hrvatskim etnickim  granicama.

Manjine su svedene  na, za stabilnost regiona prihvatljivu meru (5%).

Predsednik Josipovic postao je prvi hrvatski predsednik koji je posjetio Republiku Srpsku  gdje je iznio jasnu poruku da su price o tome kako je  RS genocidna  tvorevina ustvari  politicki nakaradne. Naravno politicki korektan hrvatski predsednik zalozio se za povratak Hrvata svijestan da je vreme ucinilo svoje te da je masovniji hrvatski povratak u RS vise stvar naucne fantastike  nego odraz realnosti. Sa druge strane, ne manje pesimisticno bi bilo ocekivati da vise ikad Srbi budu dvotrecinska vecina u, recimo Kninu, Gracacu,  il da cine vecinu u regionu Like il' Banije.  

Po sistemu "mir mir mir- niko nije kriv", il svi smo krivi pomalo, grade se danasnji srpsko- hrvatski odnosi dok se svi slazu kako ratne zlocine treba osuditi. 

Paradoksalno ili ne upravo na novim etnicki kompaktnijim "avlijama" nastalim kao rezultat dogovorne Slobino Franjine politike jucer, danas se grade srpsko- hrvatski odnosi gdje je mogucna ne samo ekonomska nego vidimo i vojna suradnja dvije drzave.

    Ono sto je najtragicnije jeste cinjenica da je taj prljavi posao, paradoksalno nazvan etnicko ciscenje, mozda najzasluzniji za danasnje srpsko hrvatske odnose. Mozemo se pitati da li su ustvari strateski odnosi Zagreba i Beograda od pocetka devedesetih manje vise isli uzlaznom putanjom. Danas su mozda posteniji u tome sto Zagreb i Beograd ne moraju, kao nekad, da se sastaju tajno skrivajuci od svog puka svoje dobre odnose kao zmija noge dok su sa druge strane prilicno koordinirano sirili patriotizam baziran na mrznji prema "onim drugim". Ono za sta danasnji srpsko hrvatski, posebice potonji, predstavnici nemaju politicke hrabrosti jeste da svom puku priznaju ovaj kontinuitet  saveznistva  hrvatsko srpskih politickih elita. Vec uveliko izlizana  politicka korektnost nalaze osudu pojedinaca dal' generala, vojnika il' pojedinih politickih vodja naglasavajuci da kolektivne krivnje  ne smije biti. Ovakvim stavom elita sebi pravi alibi za njihovu kolektivnu  krivicu.

Mislim da li su mozda  hrvatsko srpski TV programi tih devedesetih emitovani sa nekog satelita pod kontrolom marsovaca? Danasnji Beograd kad prica o "Oluji" slabo, il stidljivo, spominje doprinos istoj svojih predhodnika. Zagrebu jos manje pada na pamet  da prica o pravom cilju te vojnoredarstvene akcije uporno naglasavajuci vec izlizanu frazu o medjunarodnom legitimitetu. Na ovaj nacin i Zagreb i Beograd ustvari ne zele  napraviti jasan politicki otklon od svojih predhodnika  koje je samo prirodna smrt spasla od  haske presude.

Stoga sve ove price o dobrosusjedskim odnosima baziranim na temeljima nacionalnih politika devedesetih izgledaju kao obicna, prilicno bizarna, parada.

Tesko da mozemo okriviti danasnji Beograd i Zagreb za ono sto se desilo prije 15 godina, al bi bilo posteno da se malo iskrenije i prije svega hrabrije osvrnu na  proslost. Ovako sve lici na vec jednom  vidjeni scenario hrvatsko srpskog pomirenja.

U skoro stogodisnjoj istoriji bezuspijesnog stvaranja zajednickih drzava naucili smo da   kolicina zlocina je zavisila ponajvise od kolicine moci. Kad jednom skupimo hrabrosti pricati o nekim nasim etnickim pobjedama kao ljudskim porazima, kad istorijske citanke budu pisale o jednom  Josipu Rajhlu Kiru i jednom Srdjanu Aleksicu, bit ce to znak da smo krenuli u dobrom pravcu. To je zadatak hrabrih i odgovornih politickih elita. Sve ostalo je podmetanje  kukavicjeg jajeta, doduse ukrasenog politicki korektnom farbom. Sto se tice kolektivne krivice ona i te kako postoji ponajvise za politicke elite, ali se na njima ne zaustavlja.