Kupujem onomad u jednom supermarketu neke sitnice i hajde, kad sam već tamo, da zavirim u prodavnicu geografskih karata, za koju sam se uvek pitao šta traži usred supermarketa. Ali, slagaću vas ako vam kažem da sam se unutra našao iz puke radoznalosti. Privuklo me je to što sam među mapama zemalja iz vascelog sveta, okačenih po zidovima, izbrojao i 8 (osam) onih na kojima je iscrtana jedna Mađarska kakvu većina nas nije zatekla: ona nepostojeća, zbog čijeg iščeznuća jedni i danas dobijaju čireve na želucu, drugi na njenim krhotinama stiču doktorate, treći poslanička mesta, četvrti titule nacionalnih pisaca, a peti pune džepove.
Povratim se korak-dva, dignem pogled iznad ulaza, da proverim da nisam u antikvarnici. Nisam, dobro je.
Stavim naočari, one za sitnu knjigu, i krenem u potragu za mapom države u kojoj živim - „nove" ravno 90 leta. Računam, šta bi u prodavnici geografskih karata imali ako ne mapu aktuelne domovine. Devedeset leta nije malo, valjda su se već navikli. Tražih i ne nađoh. Upitam onda prodavačicu o čemu se ovde radi.
- Aaaa, vi želite današnju Mađarsku! - videlo se da nije skoro imala kupca sa takvim zahtevom.
Pootvarala je sve vitrine i fioke, pretresla sve rafove, otišla do magacina, zvala nekoga telefonom, tri puta se pela na merdevine i na kraju nemoćno slegla ramenima:
- E pa.... mapu ove nove nemamo. Imali smo jednu ili dve, kao da ih sad gledam, ali ne mogu da ih nađem. Možda, ako dođete popodne...
Popodne nisam došao jer me je zaokupila televizija. Na prvom programu komemoracija u Parlamentu povodom 90. godišnjice "komadanja domovine" (potpisivanja Trijanonskog ugovora) i proglašenje 4. juna Danom jedinstva mađarske nacije; a na drugom direktan prenos časa istorije iz neke gimnazije. Tema nešto kao - Mađarska do Meseca, ili neke još dalje destinacije... sećanje me izdaje.